Rukometaši Hrvatske ostali su bez finala Svjetskog prvenstva u Francuskoj, nakon što su u petak u Parizu poraženi od Norveške sa 25-28 u produžetku, u dvoboju prepunom preokreta, u kojem je norveški vratar Bergerud obranio sedmerac Zlatku Horvatu u posljednjoj sekundi regularnog dijela.
Idemo redom…
Ako ste se pitali zašto nam u vlastitoj državi, za koju smo morali ginuti stoljećima, ide kako ide, a vjerojatno jeste, odgovor, doduše u nešto blažem obliku, možete potražiti i u sportu. Ne samo u jednom sportu, no, u ovom slučaju na tapeti je rukomet, na meti izbornik Željko Babić. Jučer heroj, danas “luzer”, iako reprezentacija nije ništa bolje igrala jučer nego danas.
Naime, hrvatska rukometna reprezentacija otputovala je na Svjetsko prvenstvo razbijena, desetkovana, pet-šest igrača iz ovih ili onih razloga bili su prisiljeni otkazati izborniku Željku Babiću. Kad je postalo jasno da će Hrvatska na Svjetsko prvenstvo otputovati između ostalih bez Čupića, Kopljara, Karačića, Sliškovića…, malo tko reprezentaciju nije oplakao. Sjećate li se komentara uoči prvenstva i tijekom prvenstva, posebno nakon uvjerljivog poraza protiv Njemačke? “Ovo je najslabija reprezentacija u povijesti”, “ako prođemo skupinu bit će to veliki uspjeh”, “katastrofa”, spominjalo se jedva četvrtfinale, o polufinalu se govorilo kao o podvigu ravnom letu na Mars. U polufinalu smo, s odličnom podlogom za budućnost, mladom reprezentacijom, izvršili smjenu generacija, i nismo zadovoljni. Zašto? Sve što je Hrvatska prošla Francusku tek čeka.
Kad je Hrvatska u četvrtfinalu svladala Španjolsku, s dosta sreće koje u polufinalu protiv Norveške nije imala, naravno, apetiti su porasli, posebno su očekivanja ekspresno skočila kod onih koji su samo do prije nekoliko dana drvljem i kamenjem išli na hrvatsku rukometnu reprezentaciju te posebno izbornika. Njemačka koja nas je pobijedila, jaka Njemačka kao aktualni europski prvak, odavno nije na turniru, nema ni Olimpijskih pobjednika, nema Danaca, nema ni Španjolaca, no, tome unatoč oni koji su do prije nekoliko dana žalili reprezentaciju, i plakali nad njenom otužnom sudbinom, koji bi navodno bili presretni i osminom finala, danas izbornika proglašavaju neznalicom te sve pripisuju “hrvatskom gubitničkom mentalitetu!” Zašto?
Hrvatsku je do finala Svjetskog prvenstva dijelila svega jedna sekunda, jedan promašeni kazneni udarac, za čiji promašaj najmanje krivice snosi izbornik Babić, da se ta sekunda okrenula na hrvatsku stranu najžešći Babićevi oponenti bi ga nosili na rukama od Pariza do Zagreba, proglasili bi ga čudotvorcem koji je uspio okrenuti negativan rezultat nakon prvog dijela i odvesti Hrvatsku u finale. Danas ga ti isti žele nositi na rukama, ali samo kako bi ga bacili u Seinu.
Drugim riječima i užasno banalno rečeno Babić je neznalica zbog jedne sekunde na koju baš nikako nije mogao utjecati. Ako je i od nadaleko poznatog hrvatskog licemjerstva i hrvatskih licemjera previše je.
“Nema tu velike filozofije, došli smo blizu, imali sedmerac u zadnjoj sekundi, ali nismo pogodili. Igrali smo na svom maksimumu cijelu utakmicu, borili smo se i jako sam ponosan na svoje dečke, ali smo nesretno izgubili. Moramo se sabrat, već večeras ćemo napravit sastanak s igračima i probati sutra osvojit broncu koja bi nam puno značila. Bit će teško, Slovenija je imala dan odmora više, no ponavljam, pokušat ćemo sve da osvojimo tu medalju”, kazao je Babić nakon polufinala i bez dvojbe rekao jednu veliku istinu.
Iz ove kože se ne može, sad je uloga izbornika najveća, sad kad treba vratiti igrače iz psihičkog i fizičkog ponora. Od utakmice s Norveškom do borbe za 3. mjesto sa Slovencima nepuna su 24 sata. Ne zaboravimo podatak koji bi mogao presuditi, Slovenci imaju dan odmora više od Hrvatske.
Objektivno, ako ogolimo strasti, ako emocije ostavimo po strani koliko god to bilo teško, Hrvatska je mogla već sada slaviti svjetsku medalju, srebrnu, ali je jednako tako mogla ispasti u četvrtfinalu od Španjolske. Tako je to u sportu, odlučuje nerijetko jedna lopta. U jednoj utakmici da ti sve što ti treba, i više od toga, u drugoj ni ono što si zaslužio. Hrvati ponekad doista znaju biti surovi.
Zamislite za kraj da Francuska u jednom trenutku ostane bez četiri-pet standardnih igrača, iz prve postave. Primjerice, Narcisse, N. Karabatić, Nedim Remili, Valentin Porte Omeyer… Takva Francuska, koja je danas ponovno moćan rukometni stroj, ne bi finala vidjela ni na televiziji, bez obzira što se ono igra u Parizu. Naravno, od takve Francuske nitko ne bi ni očekivao medalju, ipak oni nisu Hrvatska.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
