Prije otprilike tjedan dana beogradski Partizan pohvalio se na službenim stranicama kako se osniva službeni Klub navijača crno-bijelih za područje Rijeke i Istre. No, ubrzo su se javili ‘osnivači’ koji su otišli u Srbiju Aleksandra Vučića, ali tvrde da ta priča nije istina. Ili se samo pravdaju nakon buke koja se digla. I doista se podigla velika prašina u javnosti, ponajprije zato što ništa nije dalo naslutiti da bi se takvo nešto moglo dogoditi. A pogotovo zbog načina na koji je ta priča servirana u takozvanim mainstream medijima.
Odmah su se iza jednog marginalnog događaja, bez obzira bio on istinit ili ne, kao što je osnivanje jednog kluba navijača koji dolazi iz grada koji simbolizira centar agresije na Hrvatsku i BiH, pojavili deseci kartica ispisanog teksta. Kao da su ‘vodeći mediji’ bili unaprijed obaviješteni o onom što se navodno događalo u Beogradu, o samom odlasku u Beograd i razlozima ‘beogradskog hodočašća’.
Partizan sve ‘zakuhao’
Podsjetimo na objavu Partizana koja je bila uvod u sve ono što je kasnije slijedilo, a što je rezultiralo otkrivanjem prave istine i pozadine priče servirane iz Beograda.
“Baza pristalica Partizana uskoro će biti bogatija za još jedan službeni Klub navijača koji će biti osnovan u Rijeci, a činit će ga simpatizeri našeg kluba iz cijele Istre”, objavio je Partizan i naveo da je sastanak inicirao Refik Kozić, bivši nogometaš beogradskog kluba.
“Sastanku su prisustvovali Kozićev kum Borislav Krkelić, kao i članovi veteranske sekcije Kluba malog fudbala Ribnica iz Rijeke, Milan Rimac i Aldo Stipanov, koji će ujedno biti i osnivači Kluba navijača u Istri. S njima u Beogradu su bili Stefano Stipanov, Slobodan i Boban Mizdak, a ugostili su ih član UO Dragan Trailović, član Komisije za formiranje klubova navijača i prijatelja FK Partizan, Maja Krstajić i legende kluba Rade Zapad, Vlado Čapljić, Miodrag Živaljević i Predrag Tomić”, naveli su tada i dodali kako je dogovoreno i da na budućim utakmicama Partizana u Europi bude organiziran jedan do dva autobusa navijača iz Rijeke i okoline. Također, da tradicija ne zamre, moguća je i organizacija priprema omladinskih selekcija Partizana na Istarskoj rivijeri.
‘Osnivači’ otišli u Srbiju, ali tvrde da sve to nije istina
Novi list je razgovarao s navodnim ”osnivačima” kluba navijača, koji tvrde da su šokirani lažnom viješću.
Aldo Stipanov, danas 65-godišnjak, kao vratar je bio dio jedne od najslavnijih generacija Orijenta, dok su sinovi Adriano i Stefano nastavili očevim putem te su i danas aktivni igrači.
”Točno je da smo bili na utakmici u Beogradu. S obzirom da su naše karijere ostvarivane osamdesetih godina prošlog stoljeća, jasno je da imamo veze, pa tako i prijateljske, s ljudima iz tih vremena. Svakako i s Refikom Kozićem, nekadašnjim igračem Partizana s kojim se susrećemo na ovim našim područjima, na Kvarneru i u Istri gdje dolazi na odmor”, tvrdi Aldo i dodaje:
> Nevjerojatno: Osniva se Klub navijača Partizana u Rijeci
“On nam je i osigurao ulaznice. Sve bi se s time i završilo da nas nisu u petak, dan prije utakmice, pozvali u sjedište kluba gdje smo se sastali i fotografirali za naše osobne albume. Nemalo smo se i krajnje neugodno iznenadili kad su oni tu fotografiju objavili. Doslovno smo se pak šokirali kad smo vidjeli prateći tekst prema kojem mi kao osnivamo kub navijača Partizana u Rijeci. Totalna je to izmišljotina i neistina, nije nam na kraj pameti bilo što takvo poduzimati, a potpuno je netočna i Kozićeva izjava kako smo mi u Beograd putovali ‘finiširati dogovor o osnivanju kluba navijača’. Jedno je sigurno, prijateljsko beogradsko druženje ostavilo mi je loš okus u ustima zbog potpuno krivih razloga te me beogradski stadioni sigurno više nikad neće vidjeti”, zaključio je Aldo Stipanov.
O čemu god da se u ovom slučaju radilo, bilo da je riječ o naivnosti onih koji su otputovali ‘na prijateljsko druženje u Beograd’, bilo da Kozić govori istinu, činjenica je da se otišlo u srpski glavni grad, i da su tamo očekivali više od onoga što su dobili. Dobili su podvalu koju je Partizan iskoristio za vlastitu promidžbu, a opskurni Vučićevi mediji za ‘prokazivanje ustaštva’ u Hrvatskoj. Naravno, ovo nije moglo biti slučajno, koliko god bilo marginalno, ili barem izgledalo marginalno. Partizan je bio spreman, ‘gostoljubivi’ domaćini beogradskog kluba također, sačekuša postavljena, plijen je uletio u krletku.
U Srbiji o svemu odlučuje jedan čovjek
Sama priča nije toliko bitna jer se vrlo brzo ispuhala, kroz nekoliko dana zaboravila i kao da ništa nije bilo. Međutim, pouka je bitna. U glavni grad države kojom vlada bivši pripadnik stranke ratnog zločinca Vojislava Šešelja, de facto stranke koju možemo smatrati neofašističkom, Aleksandra Vučića, ne odlazi se bez maksimalne doze opreza i s još većom dozom rezerve. Naravno, ako niste ‘pevaljka’ koja se k tome u sve razumije ili spisateljica koja u glavnom gradu Vučićeve državice našla svoj unutarnji mir. Nema nikakve sumnje da u Srbiji o svemu odlučuje jedan čovjek. A još manje je sumnje u namjere tamošnje opozicije, a te namjere sve su samo ne iskrene prema susjednim državama. Taj isti čovjek ima ogroman utjecaj na ono što se događa u srpskom nogometu, pa tako i u Partizanu.
> Partizan je lagao: ‘Izmišljotina je da se osniva klub navijača tog kluba u Rijeci’
Režim kakav uz eventualno manje prekide vlada Srbijom desetljećima iskoristit će svaku, pa i najbanalniju priliku za izazivanje nestabilnosti, nepovjerenja, pa i sukoba, ako mu to na bilo koji način ide u korist. Otići u Beograd, a ne očekivati da će vas tamo prevariti, ili barem se toga bojati, blago rečeno je naivno. Još davno, prije gotovo 100 godina, Stjepan Radić govorio je o guskama u beogradskoj magli. Te guske počinile su nepopravljivu štetu u ovom dijelu Europe. Magla se, nažalost, još uvijek nije razišla, a u takvoj magli nije lako izvlačiti pouke s obzirom kako se od stabla rijetko kada vidi šuma. Srećom, sve je završilo na marginama, ako je završilo, i prije nego što je počelo.
Zašto treba puhati na hladno čak i onda kad sve izgleda kao dobar vic? Naime, mjesec dana do parlamentarnih izbora je u Hrvatskoj. Mjesec dana prije izbora u zemlji koja je punopravna članica Europske unije, se neki usuđuju uspoređivati komunističkog diktatora Josipa Broza Tita s blaženim kardinalom Alojzijem Stepincem, žrtvom tog istog diktatora. Kako je to uopće moguće, kako je moguć jugoslavenski narativ u 21. stoljeću, 30 godina nakon velikosrpske agresije i krvavog raspada Titove Jugoslavije? I kako je moguće da čelnik jedne od najjačih hrvatskih stranaka na izravno pitanje ‘Tito ili Stepinac?’ odgovara sa ‘Tito’. I da takva stranka uopće ima bilo kakvu potporu u hrvatskoj javnosti i kod hrvatskih građana?
