Slaven Bilić u svom intervjuu za srpski Nedeljnik govorio je o Hajduku.
“Činjenica je da su u Splitu najveće tri stvari – Sveti Duje, Marjan i Hajduk. Hajduk je uvijek na prvom mjestu. Kad si dijete u Splitu sedamdesetih godina, ti nemaš ovo što današnji klinci imaju pred sobom. Imaš Zagora, Velikog Bleka, Alana Forda, školu i Hajduk”, rekao je Bilić.
“Ako je Hajduk uvijek bio na prvom mjestu, što je bilo na drugom – Jugoslavija ili Hrvatska”, pitao je novinar.
“Hrvatska. Ili je možda bila i na prvom. Mi smo tako odgajani, tako su nas učili otac i njegovi prijatelji. I kada smo birali klub, bilo je tako – prvo Hajduk, pa onda opet Hajduk, pa još jednom Hajduk, pa deset mjesta prazno, pa Dinamo. I nikada derbi između Hajduka i Dinama i Hajduka s nekim drugim klubom nije bio isti. Uvijek je na tim drugim utakmicama bilo još nečeg”, dodao je.
To “još nešto” je bila nacionalna identifikacija? Tko je u to vrijeme bio najveći Hajdukov rival?
“Da, tada je bilo potpuno normalno, ne samo tada nego i kroz generacije i generacije prije da izborom kluba na neki način pokažeš nacionalnu pripadnost. Nije ta vrsta animoziteta nastala kada je izbio rat, to je bilo tako desetljećima. U mojoj kući je mržnja bila nepoznat pojam i zabranjena riječ, ali se znalo kako se identificiraš. Čak i s navijačke strane, opći je dojam da su Dinamo i Zvezda bili više tretirani kao nacionalni klubovi u usporedbi s Partizanom i Hajdukom, premda to nipošto ne dovodi u pitanje sportski segment, kao ni činjenicu da si bio manje nacionalno svjestan ako si navijao ili igrao za Hajduk ili Partizan”; priča Bilić.
“Treba biti realan. Hajduk je poseban u tom smislu i kao simbol Dalmacije i svi su navijali za Hajduk, tako je i danas. Ali i u tom i u sportskom smislu, Zvezda je bila najveći Hajdukov rival i toj se utakmici čitav Split najviše radovao. Naročito kada se igra na Starom placu ili na Poljudu. Bila je posebna stvar pobijediti njih, a ja sam svoj debi pred domaćim navijačima imao upravo protiv Zvezde”, priča Bilić.
Sjetio se i uoči finala Kupa prvaka, posljednjeg Kupa Maršala Tita, kao i one naredne, posljednje utakmice.
“Nismo tada došli s cvijećem, ali jesmo s nelagodom, osjećajem neprijatnosti. Za tih se mjesec dana dogodilo mnogo više stvari nego za prethodnih deset godina, takvo je vrijeme bilo. I više nije bilo samo Borovo, nego i Plitvice i barikade u Kninu, grozne stvari su se događale, a mi smo dolazili, što vi Srbi kažete, mečki na rupu. Sjećam se da nam je Špaco Poklepović pred utakmicu citirao onaj dio iz Biblije – ako vas udare po jednom, a vi im okrenite drugi obraz. Počela je utakmica, sijevalo je na sve strane, vidim ja, dobri moj Špaco, ništa od tvoje Biblije. I kada se zakuhalo, Binić je, misleći da je nama trener i dalje Skoblar, u želji da vrati neki dug iz Kupa, nokautirao Špacu, valjda najmirnijeg čovjeka na stadionu”, kaže Bilić.
Jedna od tema bile su i razlike između hrvatske i srpske reprezentacije.
“To što se vama događa s reprezentacijom i Savezom, to u Hrvatskoj nema teorije da se dogodi, zato što je od samog početka stvar postavljena vrlo jasno – mi smo imali ogromnu odgovornost, veću od nas samih. Od tog okupljanja 1994. godine, kada smo razgovarali s nekim ljudima iz vojske, koji su nam rekli da se i mi borimo za Hrvatsku, ali na drugačiji način, pristup je uvijek bio isti”, zaključuje Bilić.
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.