Lino Červar ekskluzivno je za Hrvatski radio govorio o načinu kako je ostvario uspjehe i osvajao medalje s hrvatskom rukometnom reprezentacijom, što se događalo s njegovom koordinatorskoj dužnosti u hrvatskom rukometu na kojoj više nije, značaju teniskog ATP turnira u njegovom Umagu, najvećim problemima hrvatskog sporta.
S bivšim izbornikom razgovarao je naš reporter Lovorko Magdić.
– Turističko smo središte, ali bez obzira na to imamo i jednu sportsku tradiciju. Za održavanje ATP turnira u Umagu zaslužan je Slavko Rasberger koji je “posijao sjeme” uz, naravno, podršku turističke organizacije grada Umaga. To je sjajna manifestacija koja funkcionira dobro i zaokuplja pažnju ne samo domaćih ljudi, već čitavog svijeta. Umag kao mali grad na moru može biti ponosan što ima ovakav turnir.
Červar je s rukometnom reprezentacijom ostvario velike uspjehe i jedan je od najtrofejnijih hrvatskih stručnjaka.
Svi pamtimo 2003. kada je Hrvatska neočekivano zasjela na vrh svijeta, a potom 18 mjeseci kasnije uzela zlato na OI u Ateni. Međutim, danas je hrvatski rukomet daleko od tih slavnih dana.
Lino ističe kako je problem u odstupanju ideje i igre kakvu je imao.
– Rukometnu reprezentaciju vodio sam 12 godina i svih 230 utakmica ponosno ju vodio. U tih 12 godina, deset puta sam doveo Hrvatsku u završnicu (polufinale), te devet finala na što sam ponosan. Iz mog iskustva, s obzirom na to da sam osvojio 10 medalja, mislim da jesmo rukometna velesila, bez obzira na to što su trenutno jači Francuzi, Danci i Norvežani…
– Uvijek sam bio taktičar koji je u pripremama pazio na detalje za koje protivnici vode manje računa, a ti detalji dosta utječu na sportski rezultat. Kad bi slijedili moju ideju imali bismo dan danas rezultate. Međutim, netko želi biti veći od trenera pa smo se vratili u sustav igre koji igraju ekipe koje su objektivno bolje i imaju više potencijala u infrastrukturi i ulaganjima… Kod nas je nevjerojatni nesrazmjer ulaganja i očekivanja. Ne ulažemo ništa. Mislim da se moramo vratiti našoj kreativnoj igri jer se jedino tako možemo suprotstaviti drugima. Volim proaktivne obrane. To je ono što sam konstantno mijenjao kako bih mijenjao ritam i smatram da je to isto jedna kvaliteta koja se trenutno malo upotrebljava. Takav pristup u obrani volio sam jer takva obrana inicira promjene te se protivnik mora prilagođavati obrani, a ne suprotno. To više ne radimo. U tome je bila tajna svih naših uspjeha. Hrvatska može biti kompetitivna samo ako njeguje ono što odgovara mentalitetu naših igrača, a to je proaktivno djelovanje. To je bila tajna naših uspjeha te su u opstrukciji igre sve ekipe imale problema. Uz to, razvijao sam kreativnost u igri koja je i danas moderna, govori Lino.
Červar je prije nekoliko mjeseci odstranjen iz rada Saveza, za što smatra da takav tretman nije zaslužio ističući kako ostaju oštećena djeca i treneri koji su s njegovim novitetom u sustavu mogli dosta naučiti…
– To je bio vrlo nesretni igrokaz koji mi se namjestio. No, ono što je najbitnije jest da imam potporu građana. Došlo je do pucanja odnosa. Bilo je tako. Branio sam sve one trenere koji vole posao i koji se u njemu usavršavaju. Trenutak kad sam se osjećao ugroženo jest kad se smatralo kako ne treba pobjeđivati sa strukom i njezinim znanjem, nego treba imati nekih drugih sredstava. To nisam mogao prihvatiti. Nisam mogao prihvatiti da me se želi minimizirati. To ne dam nikome jer smatram kako je poštovanje iznimno važno, za to sam se borio. Osnažilo me što ljudi razumiju što sam napravio. Najviše mi je žao što su oštećena djeca i treneri koji su mogli od mene naučiti. Smatram kako smo radili dobar posao s mlađim kategorijama za koje sam uveo novi sustav igre (proaktivnu igru) te su sve selekcije igrale isto. To smo bili unijeli od 2002. do 2008. godišta koja bi s tom igrom donijela rezultate, međutim, to je naglo prekinuto. Tražio sam odgovore od krovnih organizacija HOO-a, resornog ministarstva sporta i turizma, ali i premijera da mi ponude odgovor zašto se jednog od najtrofejnijeg trenera smjenjuje i to na dan kada se treba obilježiti 20 godina od osvajanja svjetskog zlata u Lisabonu.
Zatim se dotaknuo i problema hrvatskog sporta:
– Neki bi htjeli do rezultata da je od sedam igrača pet stranaca, a to nije budućnost hrvatskog rukometa, ali i sporta. Ne može netko koristiti javni novac iz državnog proračuna kako bi tjerao takvu strategiju razvoja rukometa u Hrvatskoj kad to sigurno nije u suglasju s politikom razvoja sporta. Kod nas je rukomet jedini sport koji nema svoje dvorane, kancelarije… Možemo biti kompetitivni jedino ako ulažemo više u našu djecu kojoj bismo omogućili stručni razvoj.
