Sportske novosti ovog tjedna objavljuju odabrane dijelove iz autorske knjige Zlatka Dalića ‘Rusija naših snova’ koja će od 8. prosinca biti na kioscima.
“Znao sam da nema popravnoga; ako izgubimo od Nigerije, gotovi smo. Dolazi Argentina s Messijem, ne možemo se vaditi na njima. Po rejtingu smo bolji od Afrikanaca i moramo se tako postaviti. Odabrao sam taktiku s četvoricom napadača. Kako biti ofenzivan bez ofenzivaca? Kramarić je u formi, ušao je u Osijeku, dao gol, pokazao kvalitetu… Odlučio sam: on će igrati iza centarfora, a Luka i Raketa kao dva zadnja vezna. Bez klasičnog korektora u sredini terena. Jedina dvojba koju sam imao bila je: Mandžukić ili Kalinić. Prvi je to igrao već na tri velika natjecanja, drugi se iskazao s Grčkom. I u Osijeku sa Senegalom bio je vrlo dobar, izvrsno surađujući s Kramarićem, kojem je namjestio gol. Jasno sam im rekao:
– Dečki, važem između vas dvojice.
Mandžo je na treningu reagirao kao da mu je zadnji u životu. Lomio je sve pred sobom. I izborio prednost”, piše Dalić.
“Vozimo se prema stadionu, tamo je more Hrvata. Sve je u “kockicama”, čuju se naše pjesme. Idemo kroz špalir po ulicama. Fantazija. Ljudi navijaju. Ulazimo, ostavljamo stvari, svi šutimo. U iščekivanju smo, ne znamo što slijedi. Igračima nemam više što govoriti, sve znaju. Zaputimo se pogledati teren. Izlazimo van – defile hrvatskih zastava. Cijeli stadion: Posušje, Livno, Canberra, Montreal, Zagreb, Varaždin, Dubrovnik. Sve. Sve hrvatsko. Puno više nego što smo očekivali. To nam daje još veću snagu, motiv i podršku. Davor Šuker uključuje kameru na mobitelu, snima tribine jednu za drugom ukrug. Završava kadrirajući mene:
– Izborniče, ne tresi se – kaže s osmijehom”; dodaje.
“Gledam igrače, nisu uplašeni, ali i oni su u raskoraku. Jesmo li? Izlazimo, dvadeset tisuća Hrvata ili koliko nas već jest, zajedno pjevamo himnu. I gotovo. Upadneš u trans. Utakmica počinje, u svojem sam filmu. Zanesen. Ali znam da ne smijem, da nemam pravo na to da me osvoje tribine i ambijent, borim se sam sa sobom, tjeram se da budem potpuno fokusiran na teren. Dužan sam voditi brigu o svakom detalju, a ne skakutati poput navijača…
Izlazim na liniju, gotovo do aut-crte. Na klupi, Dražen Ladić drži vezu s Marcom koji je na tribini i preko laptopa šalje fotke i svoje analize o tome što nam ne valja u igri. Svako malo navratim, pitam, pa odem na granicu trenerskog prostora. Borimo se. To je fajt. Imamo kontrolu igre, ali teško ide. Nema šansi. Nigerija nam ništa opasno ne može napraviti, ali ni mi nismo na pravoj razini”, opisuje dramu.
“I onda 32. minuta. Korner. Modrić ubacuje, Mandžukić ide glavom, Etebo skreće, vidim je u mreži. Autogol. Vodimo. Stadion grmi. I grmi.
Igra je gotovo egal. Ne odašilju nam prijetnje jer čvrsti smo i odgovorni, ali ništa nije riješeno. U 60. minuti mijenjam, vadim Kramarića, stavljam Brozovića. Učvršćujem vezni red. Stječemo još sigurniji nadzor, ali Nigerija se ne predaje. Bilo je jasno da nećemo pričati o ljepoti igre, samo da se dočepamo tih bodova. Opet korner, 70. minuta. Mandžukić pada, držan, sudac svira kazneni udarac. Nisam vidio da je bio penal, no Modrić zabija i 2:0. Kakvo olakšanje. Slavlje. Gotovo nas trese euforija. Prvi korak je napravljen. Radujemo se s navijačima, idemo do ograde, jedne, druge, počasni krug je naš. Stadion je naš. Lica su nam ozarena. Čestitamo si, to je to. Sad smo vladari situacije”, zaključuje.
