Najbolji hrvatski tenisač Marin Čilić nije uspio osvojiti svoj drugi “grand slam” naslov, njega je u finalu Wimbledona svladao Roger Federer sa 6-3, 6-1 6-4 za sat i 41 minutu igre. Ovom pobjedom veliki Švicarac je postao prvi igrač koji je osam puta osvojio najpoznatiji svjetski turnir.
Bio je ovo osmi međusobni susret Čilića i Federera i sedma pobjeda švicarskog igrača.
Čilić je odlično krenuo u susret i kod svog vodstva od 2-1 prvi stigao do “break-lopte”. No, iako je Federer morao taj poen igrati s drugim servisom, Čilić je poslao retern u mrežu.
2003 ?
2004 ?
2005 ?
2006 ?
2007 ?
2009 ?
2012 ?
2017 ?Tekst se nastavlja ispod oglasaThe moment @rogerfederer won #Wimbledon title No.8 pic.twitter.com/rMzNNA6M0K
— Wimbledon (@Wimbledon) 16. srpnja 2017.
Odmah u sljedećoj igri Čilić je izgubio servis, a najvjerojatnije se i ozlijedio zbog čega je ostatak dvoboja protekao u Federerovoj dominaciji. Kod rezultata 0-15 Federer je odigrao kratku loptu koju je Čilić stigao, ali se prilikom odigravanja udarca poskliznuo i pao, na koncu izgubio i taj i sljedeći poen te je Švicarac stigao do 0-40. Čilić je prve dvije “break-lopte” spasio servisom, no na treću je poslao bekhend u mrežu pa je Federer stigao do prednosti.
Naš je igrač još jednom izgubio servis u prvom setu kod vodstva Federera od 5-3 napravivši dvostruku servis pogrešku, pa je Švicarac dobio priliku prvi servirati u drugom setu.
Čilić je početkom druge dionice još jednom pokleknuo na svom servisu iako je s dva asa stigao do 30-15. No, uslijedile su tri uzastopne pogreške, jedna forhendom i dvije bekhendom, a nakon što je Federer još jednom sigurno zadržao svoj početni udarac za 3-0 Čilić je prvi put u susretu zatražio pomoć fizioterapeuta. U izmjeni strana 28-godišnji Međugorac je sa suzama u očima razgovarao s medicinskim osobljem, no odlučio je nastaviti dvoboj. Nažalost, kod zaostatka od 1-4 još je jednom izgubio igru na svom početnom udarcu pa je Federer nakon samo sat vremena igre imao prednost od 2-0 u setovima.
Nakon gubitka drugog seta Čilić je ponovno zatražio liječničku pomoć, a tada se otkrilo kako ima problema sa stopalom koje mu je tijekom medicinskog “time-outa” bilo premotano te je naš najbolji igrač nastavio finale.
U trećoj igri treće dionice Čilić je uspio spasiti “break-loptu” odličnim servisom i izlaskom na mrežu, ali u sedmoj igri je pokleknuo. Nakon što je promašio za bekhenda za 15-30 uslijedila su dva promašaja forhendom kojima je Federer stigao do ključne prednosti.
Čilić je susret okončao sa 23 pogreške i 16 “winnera”, dok je Federer imao 23 “winnera” i samo osam pogrešaka.
Federer je ovom pobjedom stigao do svog osmog naslova u Wimbledonu i to 14 godina nakon što je prvi put trijumfirao u All England Clubu, a ukupno 19. “grand slam” naslova u karijeri. Na putu do naslova nije izgubio niti jedan set.
FINALE:
Roger Federer (Švi/3) – MARIN ČILIĆ (HRV/7) 6-3, 6-1, 6-4
Pregled ishoda wimbledonskih finala u konkurenciji tenisača u Open eri, od 1968. godine do danas:
Finala Wimbledona za tenisače u Open eri
1968. Rod Laver (Aus) – Tony Roche (Aus) 6–3, 6–4, 6–2
1969. Rod Laver (Aus) – John Newcombe (Aus) 6–4, 5–7, 6–4, 6–4
1970. John Newcombe (Aus) – Ken Rosewall (Aus) 5–7, 6–3, 6–2, 3–6, 6–1
1971. John Newcombe (Aus) – Stan Smith (SAD) 6–3, 5–7, 2–6, 6–4, 6–4
1972. Stan Smith (SAD) – Ilie Nastase (Rum) 4–6, 6–3, 6–3, 4–6, 7–5
1973. Jan Kodeš (Češ) – Aleks Metreveli (SSSR) 6–1, 9–8 (5), 6–3
1974. Jimmy Connors (SAD) – Ken Rosewall (Aus) 6–1, 6–1, 6–4
1975. Arthur Ashe (SAD) – Jimmy Connors (SAD) 6–1, 6–1, 5–7, 6–4
1976. Bjorn Borg (Šve) – Ilie Nastase (Rum) 6–4, 6–2, 9–7
1977. Bjorn Borg (Šve) – Jimmy Connors (SAD) 3–6, 6–2, 6–1, 5–7, 6–4
1978. Bjorn Borg (Šve) – Jimmy Connors (SAD) 6–2, 6–2, 6–3
1979. Bjorn Borg (SAD) – Roscoe Tanner (SAD) 6–7 (4), 6–1, 3–6, 6–3, 6–4
1980. Bjorn Borg (SAD) – John McEnroe (SAD) 1–6, 7–5, 6–3, 6–7 (16), 8–6
1981. John McEnroe (SAD) – Bjorn Borg (Šve) 4–6, 7–6 (1), 7–6 (4), 6–4
1982. Jimmy Connors (SAD) – John McEnroe (SAD) 3–6, 6–3, 6–7 (2), 7–6 (5), 6–4
1983. John McEnroe (SAD) – Chris Lewis (NZ) 6–2, 6–2, 6–2
1984. John McEnroe (SAD) – Jimmy Connors (SAD) 6–1, 6–1, 6–2
1985. Boris Becker (Njem) – Kevin Curren (SAD) 6–3, 6–7 (4), 7–6 (3), 6–4
1986. Boris Becker (Njem) – Ivan Lendl (Češ) 6–4, 6–3, 7–5
1987. Pat Cash (Aus) – Ivan Lendl (Češ) 7–6(7–5), 6–2, 7–5
1988. Stefan Edberg (Šve) – Boris Becker (Njem) 4–6, 7–6 (2), 6–4, 6–2
1989. Boris Becker (Njem) – Stefan Edberg (Šve) 6–0, 7–6 (1), 6–4
1990. Stefan Edberg (Šve) – Boris Becker (Njem) 6–2, 6–2, 3–6, 3–6, 6–4
1991. Michael Stich (Njem) – Boris Becker (Njem) 6–4, 7–6(7–4), 6–4
1992. Andre Agassi (SAD) – GORAN IVANIŠEVIĆ (HRV) 6–7 (8), 6–4, 6–4, 1–6, 6–4
1993. Pete Sampras (SAD) – Jim Courier (SAD) 7–6 (3), 7–6 (6), 3–6, 6–3
1994. Pete Sampras (SAD) – GORAN IVANIŠEVIĆ (HRV) 7–6 (2), 7–6 (5), 6–0
1995. Pete Sampras (SAD) – Boris Becker (Njem) 6–7 (5), 6–2, 6–4, 6–2
1996. Richard Krajicek (Niz) – MaliVai Washington (SAD) 6–3, 6–4, 6–3
1997. Pete Sampras (SAD) – Cedric Pioline (Fra) 6–4, 6–2, 6–4
1998. Pete Sampras (SAD) – GORAN IVANIŠEVIĆ (HRV) 6–7 (2), 7–6 (9), 6–4, 3–6, 6–2
1999. Pete Sampras (SAD) – Andre Agassi (SAD) 6–3, 6–4, 7–5
2000. Pete Sampras (SAD) – Patrick Rafter (Aus) 6–7 (10), 7–6 (5), 6–4, 6–2
2001. GORAN IVANIŠEVIĆ (HRV) – Patrick Rafter (Aus) 6–3, 3–6, 6–3, 2–6, 9–7
2002. Lleyton Hewitt (Aus) – David Nalbandian (Arg) 6–1, 6–3, 6–2
2003. Roger Federer (Švi) – Mark Philippoussis (Aus) 7–6 (5), 6–2, 7–6 (3)
2004. Roger Federer (Švi) – Andy Roddick (SAD) 4–6, 7–5, 7–6 (3), 6–4
2005. Roger Federer (Švi) – Andy Roddick (SAD) 6–2, 7–6 (2), 6–4
2006. Roger Federer (Švi) – Rafael Nadal (Špa) 6–0, 7–6 (5), 6–7 (2), 6–3
2007. Roger Federer (Švi) – Rafael Nadal (Špa) 7–6 (7), 4–6, 7–6 (3), 2–6, 6–2
2008. Rafael Nadal (Špa) – Roger Federer (Švi) 6–4, 6–4, 6–7 (5), 6–7 (8), 9–7
2009. Roger Federer (Švi) – Andy Roddick (SAD) 5–7, 7–6 (6), 7–6 (5), 3–6, 16–14
2010. Rafael Nadal (Špa) – Tomaš Berdych (Češ) 6–3, 7–5, 6–4
2011. Novak Đoković (Srb) – Rafael Nadal (Špa) 6–4, 6–1, 1–6, 6–3
2012. Roger Federer (Švi) – Andy Murray (VB) 4–6, 7–5, 6–3, 6–4
2013. Andy Murray (VB) – Novak Đoković (Srb) 6–4, 7–5, 6–4
2014. Novak Đoković (Srb) – Roger Federer (Švi) 6–7 (7), 6–4, 7–6 (4), 5–7, 6–4
2015. Novak Đoković (Srb) – Roger Federer (Švi) 7–6 (1), 6–7 (10), 6–4, 6–3
2016. Andy Murray (VB) – Miloš Raonić (Kan) 6–4, 7–6 (3), 7–6 (2)
2017. Roger Federer (Švi) – MARIN ČILIĆ (HRV) 6-3, 6-1, 6-4
Marin Čilić je plasmanom u finale Wimbledona postao tek drugi hrvatski tenisač nakon Gorana Ivaniševića koji je dobio više od jedne prilike za osvajanje Grand Slam naslova i za hrvatski tenis izborio deveto pojedinačno finale na Grand Slam turnirima
Sva pojedinačna finala Hrvata na Grand Slam turnirima
1970. Roland Garros: Jan Kodeš (Češ) – ŽELJKO FRANULOVIĆ 6-2, 6-4, 6-0
1973. Roland Garros: Ilie Nastase (Rum) – NIKOLA PILIĆ 6-3, 6-3, 6-0
1992. Wimbledon: Andre Agassi (SAD) – GORAN IVANIŠEVIĆ 6-7 (8), 6-4, 6-4, 1-6, 6-4
1994. Wimbledon: Pete Sampras (SAD) – GORAN IVANIŠEVIĆ 7-6 (2), 7-6 (5), 6-0
1997. Roland Garros: IVA MAJOLI – Martina Hingis (Švi) 6-4, 6-2
1998. Wimbledon: Pete Sampras (SAD) – GORAN IVANIŠEVIĆ 6-7 (2), 7-6 (9), 6-4, 3-6, 6-2
2001. Wimbledon: GORAN IVANIŠEVIĆ – Patrick Rafter (Aus) 6-3, 3-6, 6-3, 2-6, 9-7
2014. US Open: MARIN ČILIĆ – Kei Nishikori (Jap) 6-3, 6-3, 6-3
2017. Wimbledon: Roger Federer (Švi) – MARIN ČILIĆ 6-3, 6-1, 6-4