Hrvatska nogometna reprezentacija dosad je promijenila devet izbornika, od pokojnog Dražana Jerkovića, koji je vodio prvu utakmicu Vatrenih u prijateljskom susretu protiv SAD-a u Maksimiru, 17. listopada 1990. godine, do aktualnog izbornika, Nike Kovača, međutim, zasad su se samo dva izbornika ”održala u sedlu” dovoljno dugo da bi s reprezentacijom postigli veće rezultate.
Ćiro i Slaven
Naravno, prvi među njima, ujedno i najveći, svakako je legendarni ”trener svih trenera”, Miroslav Ćiro Blažević, koji je s reprezentacijom ostvario najveće uspjehe koji su s godinama ušli u legendu koja i danas živi, kruna Ćirine karijere bila ”francuska bronca” sa Svjetskog prvenstva 1998. godine. Hrvatska, nažalost, nikada više nije bila ni blizu takvom uspjehu, što vatrenoj bronci daje posebni značaj i s vremenom zlatni sjaj.
Drugi je Slaven Bilić, jedan od najomiljenijih Ćirinih ‘sinova’, koji je kao igrač Vatrenih aktivno sudjelovao u svim značajnijim pobjedama hrvatske nogometne reprezentacije. Slaven Bilić bio je jedan od najzapaženijih igrača Vatrenih sa spomenutog Svjetskog prvenstva, da nije bilo isključenja Laurenta Blanca u polufinalu možda bi Bilić ušao u idealnu postavu tog prvenstva kao ponajbolji igrač turnira. Naime, Francuzi ni danas nisu zaboravili isključenje Blanca u drugom poluvremenu kada je u šesnaestercu kao pokošen pao stoper Vatrenih, a sudac pokazao Blancu put u svlačionicu. Istina, Bilić je malo, što je kasnije i sam priznao, simulirao.
Dok se stadionom prolamao zvižduk gnjevnih domaćih navijača Hrvatska je živjela u nadi da bi ipak mogla preokrenuti prednost Francuza i plasirati se u finale. Nažalost, nada je živjela, no, na kraju je umrla, Francuzi su s 3:0 u finalu razbili Brazilce i osvojili svoj prvi, i dosad jedini, svjetski naslov. Francuzi, kao ni Hrvati, nikada nisu zaboravili utakmicu koja je odlučila pobjednika Mundijala, ali i koja je označila kraj Svjetskog prvenstva za Laurenta Blanca.
Slaven Bilić suočio Ćiru Blaževića s Torcidom
Činjenica da se o Slavenu Biliću ne može pisati, niti napraviti ozbiljan članak, bez povijesnog osvrta, jer puno toga što je Bilić danas može zahvaliti, što i ne krije, svom bivšem šefu, Miroslavu Blaževiću, kome je ostao vjeran i nakon što je Ćiro smijenen pod pritiskom trećesiječanjske vlasti poslije remija sa Škotskom na Maksimiru 2000. godine.
Slaven Bilić je tada šefa pozvao u Split i suočio ga Torcidom, uz osobni koncert svestranog nogometaša koji uz činjenicu da odlično barata nogometnom loptom sjajno svira električnu gitaru, baš poput profesora Ivice Kostelića. Nekoliko tisuća Torcidaša, dok je vlast sotonizirala Blaževića kao ”Tuđmanovog trenera”, Ćiru je dočekao poput božanstva. Zahvaljujući Slavenu Biliću Split se, makar i privremeno, zaljubio u Blaževića. Tih mjeseci stvoreni su temelji Ćirinog dolaska u Hajduk u ljeto 2005. godine, temelje je zajedno s ”trenerom svih trenera” gradio Slaven Bilić. Naravno, ovo je od izuzetnog značenja za spomenuti kako bi se još jednog naglasila poveznica između ”oca i sina”.
Kako su se Talijani bezobrazno rugali Bilićevoj govornoj mani?
Nažalost, iako je igrao u jakim klubovima, kao što su engleski Everton ili njemački Karlsruhe, Bilić nikada u stranim medijima nije imao status jednog Roberta Jarnija, da ne govorimo o Davoru Šukeru ili Zvonimiru Bobanu.
Da je tome tako svjedoči jedna crtica iz 1994. godine. Bilo je to, iz ove perspektive, davno, no, uspomene žive. Naime, tada je Hrvatska stigla u Palermo, na Siciliju, dok je Ćiro bio u francuskom kućnom pritvoru reprezentaciju je privremeno vodio ”Mali Napoleon”, danas, nažalost, pokojni, Tomislav Ivić. Uoči kvalifikacijske utakmice protiv Italije za Europsko prvenstvo u Engleskoj 1996. godine, talijanski mediji donijeli su, kao najavu, skandaloznu naslovnicu na kojoj su citirali riječi Slavena Bilića: ”Baggio-ja-ja-ć-ću-te-e-za-usta-viti!”
Možda na prvu loptu ne možete pogoditi o čemu se radi međutim, točno je, Talijani su aludirali na govornu manu Slavena Bilića, rugajući se činjenici da Bilić povremeno muca. Kasnije su se neuvjerljivo ispričali, međutim, Vatreni su ih kaznili na zelenom terenu, Hrvatska je pobijedila 2-1, golovima Davora Šukera, Slaven Bilić stavio je u ”mali džep” tada najboljeg europskog igrača, Roberta Baggia. Talijanski čarobnjak nije se vidio na terenu, Bilić mu je bio poput vjerne sjenke i bez ozbiljnijeg prekršaja zaustavio je jednog od najskupljih nogometaša prve polovice devedesetih.
Podsjetimo, koliko je Italija zapravo bila jaka možda najbolje svjedoči činjenica da su te iste godine Azzurri na Svjetskom prvenstvu u Sjedinjenim Državama osvojili drugo mjesto, poraženi su, poslije velike borbe, protiv sjajne brazilske reprezentacije predvođene legendarnim tandemom Romario – Bebeto.
Krenuo pobjedom protiv Argentine
Nakon što je Slaven Bilić završio igračku karijeru mjesto izbornika zapravo je bilo pitanje vremena. Naime, kao jedan od rijetkih nogometaša, uz Zvonimira Bobana, sa fakultetskim obrazovanjem, Bilić je čekao svoju priliku i dočekao je. Poslije neuspjeha na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 2006. godine i ispadanja u skupini izbornik Vatrenih, Zlatko Kranjčar, dao je ostavku, odnosno, bio je prisiljen otići, zamijenio ga je Slaven Bilić te je krenuo kako se poželjeti može, pobjedom u prijateljskoj utakmici protiv Argentine. Rađala se generacija koja je podsjećala na devedesete i prve Vatrene.
Wembley nikada nećemo zaboraviti
Bilićeva šestogodišnja era afirmirala je Luku Modrića, vratila je Hrvatsku u vrh svjetskog nogometa, iako se ne može reći da je Slavena pratila sreća. Zauvijek ćemo, dakako, pamtiti pobjedu na Wembleyju 2007. godine, kada su Vatreni slavili 3:2 i izbacili ”naciju koja je izmislila nogomet” iz igre za plasman na Europsko prvenstvo. Pobjeda Hrvatske s oduševljenjem je dočekana je u Rusiji, Rusi i danas s oduševljenjem govore o Slavenu i prisjećaju se te utakmice, s obzirom da je hrvatskom pobjedom upravo Rusija otišla na Euro uhvativši tako posljednji hrvatski vlak za Austriju i Švicarsku.
Nakon te godine Bilić se definitivno zarazio engleskim nogometom kojeg je ionako oduvijek volio, budući da je tamo i igrao. Počelo se govoriti o Chelseaju, o Evertonu, pa čak i Manchester Cityju, no, Bilić je ostao u Hrvatskoj s kojom je stigao na Europskom prvenstvo.
Turska tragedija
Nažalost, upravo Europsko prvenstvo 2008. godine pamtiti ćemo po pobjedama u skupini, ”pala je čak i Njemačka”, no, onda je uslijedila ”turska tragedija”. Naime, Hrvatska je protiv Turske u četvrtfinalu, unatoč vrlo dobroj igri, ispala i to nakon što je nekoliko sekundi prije kraja imala sve u svojim rukama, odnosno, nogama, s obzirom na vodstvo golom Ivana Klasnića, koji je igrao odlično iako je bio relativno svježe transplantiran. Podsjetimo, Klasnić je zbog otkazivanja bubrega morao na operaciju i presađivanje organa.
Uzdrmani Hrvati, psihički slomljeni, nisu imali šanse protiv Turske tijekom izvođenja jedanaesteraca, to je bilo jasno i prije nego što je krenulo izvođenje penala. Slike nakon utakmice obišle su svijet, hrvatski igrači u suzama, Slaven Bilić izgubljenog pogleda ni sam nije mogao pronaći utjehu i objašnjenje za ono što se dogodilo. Hrvatska se od tog povijesnog poraza do danas nije oporavila. Bila je to prilika da mala Hrvatska još jednom, nakon 1998., zakorače prema samom vrhu svjetskog nogometa.
Uzvrat u Istanbulu
Prilika za revanš ukazala se nekoliko godina kasnije. Naime, u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 2012., u razigravanju, Vatreni su naletjeli na Tursku i doslovno je ”pregazili”, sportskim rječnikom rečeno, naravno. Usred Istanbula bilo je 3:0. Zahvaljujući i ovom bljesku Slaven Bilić ostao je zapamćen kao najomiljeniji hrvatski nogometni izbornik poslije Ćire Blaževića. Mnogi bi i danas rado vidjeli Slavena na klupi Vatrenih.
Dolazak u Tursku i status sultana
Pet godina nakon toga slobodno bismo mogli reći da je za Slavena Bilića na neki način Turska kao sudbina. Potvrdivši se kao trener na klupi Vatrenih, a onda kratkotrajno u NK Lokomotivu u Rusiji, Bilić je stigao u Bešiktaš. Klub koji ima fanatične navijače i kojeg se sjećaju stariji navijači zagrebačkog Dinama. Naime, Dinamo je u Kupu UEFA-e igra protiv ove turske ekipe i slavio ukupnim omjerom 2-1 te se plasirao u drugi krug. Bilo je to davne 1988. godine.
No, vratimo se Bešiktašu, radi se o klubu koji je jedan od jačih turskih klubova, no, nije na razini Galatasarayja ili pak Fenerbahcea, koji su u turskoj Super ligi zapravo ono što su Dinamo i Hajduk u Hrvatskoj. Bilić je, barem zasad, razbio sa Bešiktašom tu dominaciju. Međutim, nije samo rezultat ono što nosi Slavena Bilića u Turskoj i što mu je omogućilo status kakav, da se malo našalimo, nisu imali ni sultani. Hrvatski sultan osvojio je Tursku imidžem te emocijama. Bilić je oduvijek bio emotivna osoba te se emocije nije libio pokazati, što Turci, dakako vole.
Beşiktaşımız, Eskişehirspor Maçı Hazırlıklarına Başladı http://t.co/QkcT9KZFVW pic.twitter.com/4fs1AweDVv
— Beşiktaş JK (@Besiktas) February 20, 2015
Način koji Bilić manifestira zapravo pokazuje da ga za klub i navijače ne veže samo čisti surovi profesionalizam današnjeg nogometa nego i emocije. Sve je više ”profesionalaca”, a sve manje istinskih emotivaca u sportu. Primjerice, Bešiktaš je prije tri dana slavio protiv Buraspora u infarktnoj završnici s konačnih 3:2, a pogodak odluke Senegalac Demba Ba je postigao s bijele točke u 94. minuti. Momčad Slavena Bilića tako je zadržala čelno mjesto turske lige, a bivši hrvatski trener pogodak za 3:2 proslavio je na sebi svojstven način, što su zabilježile ne sve turske novine, nego i svjetski mediji. Danas je Bešiktaš najpopularniji klub u Turskoj, zahvaljujući i Slavenu Biliću, te njegovoj osobnosti.
Ponude dolaze, ali…
Činjenica da je Bilić u Turskoj vrlo popularan, a da ne krije svoju naklonost engleskom nogometu, dolaze i nove ponude, ovoga puta puno ozbiljnije, iz Engleske. U ozbiljnim kombinacijama je Manchester City, a u kontekstu toga spominje se Liverpool, ali i Arsenal… ali prije toga i bundesligaški HSV našeg Ivice Olića. Međutim, Biliću se zasad ne ide iz Turske, s obzirom da mu tamošnji uvjeti savršeno odgovaraju i način na koji su ga prihvatili navijači koje je osvojio svojim radom i emotivnim pristupom poslu, što nije lako u Turskoj budući da turski navijači znaju pokazati i onu drugu stranu sportskog fanatizma, koja ne mora ujedno biti i najljepša strana nogometa.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
