Irfan Smajlagić čestitao igračima, ali ne i Lini Červaru: Izbornik koji je nakon deset godina vratio Hrvatsku u finale ne zaslužuje takav tretman!

Foto: fah

Kako je malo potrebno u Hrvatskoj da izgubite dobro ime koje ste godinama imali, koje ste godinama gradili, i da sav ugled ”rasprodate” u medijima igrajući ulogu dežurnog kritičara, što je, posebno u Hrvatskoj, uvijek unosno.

Naime, bez sumnje jedna od legendi hrvatskog rukometa, osvajač zlatne Olimpijske medalje iz Atlante 1996. godine, Irfan Smajlagić, kao ”stručni” komentator Sportskih novosti, pratio je Europsko rukometno prvenstvo.

Zanimljivo je bilo pratiti kroz komentare i ”evoluciju” Irfana Smajlagića, koji je na Europsko prvenstvo, u skladu s općim stanje u hrvatskim medijima prije turnira, ispratio rukometaše kao pred streljački vod. Svakom novom pobjedom Smajlagić je mijenjao mišljenje, a kad je Hrvatska preko Njemačke stigla do polufinala Europskog prvenstva i njegovi su apetiti porasli. No, nije odolio, već je javno kritizirao taktiku Line Červara koji ima običaj igrati u napadu 7 na 6, igra je to koja nas dok smo u napadu ostavlja bez golmana, i ne igra tako samo hrvatska reprezentacija, i ne igra na takav način samo Lino Červar. Svojom taktikom, znanjem koje ima, inače u karijeri ne bi osvojio desetak medalja, koje mu nitko nije poklonio, Červar je iz momčadi, koju su na Europsko prvenstvo mediji ispratili kao ”najvećeg autsajdera ikada”, izvukao više nego što objektivno ta momčad, desetkovana ozljedama i otkazima, može pružiti u ovom trenutku.

Foto: Snimka zaslona
Foto: Snimka zaslona
Foto: Snimka zaslona

Červar je i sjajan motivator, Domagoj Duvnjak i suigrači ostavili su srce na terenu, kako u polufinalu, tako i u finalu, i to nije patetična subjektivna ocjena već činjenica koja se osjetila poslije finala protiv Španjolca. Naime, Smajlagić pronalazi greške, za koje se ”nada da rukometaši nikad neće ponoviti…” Vjerojatno hoće, jer ako ovako nastavi Smajlagić neće tako skoro biti blizu stručnog stožera hrvatske rukometne reprezentacije niti će imati prilike ispravljati te ”greške.” Sportske tvrde da je ”legendarni Smajlagić ”detektirao greške zbog kojih je Hrvatska izgubila finale Europskog prvenstva.”

Važno je spomenuti, u dobroj namjeri, naravno, kako Irfan Smajlagić nikad s hrvatskom rukometnom reprezentacijom nije osvojio europsko rukometno zlato, niti je to ikada uspjelo hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji, pa čak ni u ono vrijeme kada podcijenjenog Line Červara nije bilo na klupi. Koje je to ”greške” radio Smajlagić da su hrvatski rukometaši tijekom devedesetih osvojili ”tek” tri medalje, od toga jedno, ali najvrijednije, zlato?

”Nemojte govoriti dali smo od sebe”, poručio je rukometašima Smajlagić. Nego što će si reći dečki koji su nakon Norveške bili više mrtvi nego živi? Norveška je u ovom trenutku kvalitetnija reprezentacija od Hrvatske,  Norveška je jača i od Španjolske,  tko to ne vidi taj ne zna puno o rukometu, međutim, Norveška nema, niti će ikada imati, hrvatsko srce, fanatičnu borbenost svojih igrača, na krilima te borbenosti hrvatska rukometna reprezentacija stigla je do finala i u finalu bila vrlo blizu pobjedi. Što je presudilo? Nisu presudile ”greške”, jer su one u sportu nezaobilazne, i radili su ih svi, pa čak i Španjolci, presudila je činjenica da su hrvatski rukometaši igrali 48 sati prije finala gladijatorsku utakmicu koja je trajala osamdeset minuta te da su u toj utakmici izgubili dobar dio fizičke i psihičke snage. Nema tog izbornika koji je stanju za 48 sati vratiti momčad na razinu na kojoj je bila prije energetskog pražnjenja u onakvom polufinalu, iako smo, ponovimo, bili vrlo blizu, presudile su tek nijanse, ali ta je nijansa ostala u produžecima protiv Norvežana. Španjolci su se protiv Slovenaca, koji su u završnici turnira ostali bez daha, bez snage i siline kakva ih je krasila tijekom grupne faze prvenstva, prošetali do finala. I to je ključna činjenica koja je presudila finale, Hrvatska nije mogla pružiti ono što je dala protiv Norveške, iako je opet pružila puno.  Da ne spominjemo kako jedan od naših najboljih igrača, oko kojeg se u reprezentaciji puno toga gradilo, Luka Cindrić, praktički u završnici nije igrao ozbiljan rukomet.  Težak je to udarac za momčad koja je ionako uoči Eura podnijela nekoliko teških udaraca.

Kad smo spomenuli da su Norvežani u ovom trenutku kvalitetnija reprezentacija, nismo, dakako, mislili da Hrvatska takvu reprezentaciju ne može dobiti, može, ali samo ako je u stanju dati i više od sto posto, što protiv Španjolske igrači nisu mogli, iako su dali sve od sebe, koliko su u tom trenutku mogli, pa i više od toga.

”Prije svega treba čestitati igračima na uspjehu jer igrati finale i vratiti se kući sa srebrom je velika stvar. Time treba zatvoriti priču jer naš nastup na Europskom prvenstvu definitivno zaslužuje pozitivnu ocjenu. Mislim da je reprezentacija izvukla maksimum, igrači su iskoristili neke okolnosti i na tome im se mora čestitati”, napisao je u svom komentaru za Sportske novosti Irfan Smajlagić. A Lino Červar? Zaslužuje li čovjek koji je drugi puta u sedamnaest godina preporodio hrvatski rukomet čestitke?

Kad je bio u Červarovom stožeru mediji su Smajlagića doživljavali kao izbornika, dok su omalovažavali sve ono što je Lino dao za hrvatski rukomet, a nije dao malo. Kako je moguće da je Červar s otpisanom reprezentacijom, a bez savjeta Irfana Smajlagića, došao fo finala? Ne zaslužuje li to čestitke, makar iz kurtoazije?

I dok Irfan Smajlagić u Sportskim novostima traži ”greške”, Slobodna Dalmacija, pod istom kapom, traži ”krivce.”

Foto: Snimka zaslona

S obzirom na brojne ”krivce”, nameće se jedno pitanje, tko je ”kriv” za prvu hrvatsku rukometnu srebrnu medalju osvojenu nakon deset godina?

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr