Povremeni hrvatski reprezentativac, koji bi vjerojatno s Vatrenima bio u Rusiji da je izbornik Zlatko Dalić ranije mogao znati što će se događati s Nikolom Kalinićem, Ivan Santini, sjajno je hat-trickom protiv Kortrijka (1:4), otvorio novu prvenstvenu sezonu. Naime, Santini je ovog ljeta preselio iz francuskog Caena u kultni belgijski klub Anderlecht te je već u svom prvom službenom nastupu pokazao da će biti veliko pojačanje.
Santini je, podsjetimo, jedan pogodak zabio lob udarcem s 25 metara, a druga dva glavom.
U razgovoru za portal goal.com/hr Santini je progovorio o svojim prvim dojmovima u Andrelechtu, ali i o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Za razliku od Kalinića Santiniju bi i minuta bila dovoljna u hrvatskom dresu…
“Odlično se osjećam, sve mi sada izgleda nekako nestvarno. Nisam mogao niti zamisliti bolji početak nove belgijske avanture, baš sam sretan i zadovoljan. Nije to samo zbog pobjede, pa i tog postignutog hat-tricka, sve me se dojmilo u mom Kortrijku,” kazao je povremeni hrvatski reprezentativac te je nastavio:
“Tamo sam doista proveo dvije prekrasne godine, baš sam uživao u tom klubu, ljudi su me od prvog dana prekrasno prihvatili. Evo, bilo mi je malo čudno, domaći su me fanovi lijepo dočekali, već prije utakmice skandirali su mi i navijači Kortrijka i Anderlechta, haha. I na kraju same utakmice, zaradio sam pljesak i jednih i drugih. To je čudo koliko sam im prirastao srcu, još otkada sam otišao iz Kortrijka njihovi mi navijači neprestano šalju poruke podrške putem društvenih mreža.”
Kakve su ambicije njegovog Anderlechta ove sezone?
“Teško mi je reći što možemo, ovdje je stiglo puno novih, ali jako dobrih igrača. Sve je ispalo odlično u 1. kolu, a sigurno da ćemo iz dana u dan postajati sve bolji. Teško je pohvatati sve konce i zamisli trenera kada se stvori nova momčad, ali imamo jako puno prostora za napredak. Sviđa mi se što igramo napadački, zato sam i došao u Anderlecht.”
Za razliku od Caena, koji se uglavnom borio za ostanak u francuskom elitnom nogometnom društvu, Anderlecht se bori za trofeje?
“Ma to je velika razlika, tu se borimo za trofeje, tamo sam se borio za ostanak u ligi. Teško je bilo igrati u Caenu, igralo se defanzivno, pa u takvoj sredini odigrate 10-15 dvoboja godišnje bez ijedne prave prilike na utakmici. Ovdje je to puno drugačije, stalno se napada i traži gol više. Priznajem da kao napadač puno više uživam u takvoj relaciji snaga, evo već sam kod Kortrijka zabio i tri gola.”
Naravno, budući da su Hrvati u povijesti belgijskog nogometa ostavili veliki trag uslijedilo je pitanje može li nasljednik Josipa Webera, Marija Stanića, Roberta Špehara, Branka Strupara i Ivana Perišića biti – Ivan Santini?
“Haha, vidjet ćemo, pa tko zna tek smo krenuli. I u svoje dvije sezone provedene u Kortrijku sam u jednom dijelu sezone bio najbolji strijelac lige, uvijek završavao u samom vrhu ljestvice strijelaca. Ostavio sam velik trag u belgijskom nogometu, u tri godine zabio 47 golova, imao velik broj asistencija. Hvala Bogu da sam i sada nastavio tim putem, a nitko sretniji od mene budem li nasljednik ovih legendi koje su bili najbolji strijelci u Belgiji.”
Sjajne igre u Anderlechtu mogle bi Santiniju osigurati i povratak u hrvatsku reprezentaciju?
“Reprezentacija? Neću se tu zaletavat nikakvim izjavama, tko zna što se sve može dogoditi. Možda ove sezone kod nas iskoči i netko iz jače lige, nazabija se golova, pa dobije priliku prije mene. Ja ću u svakom slučaju davati svoj maksimum kao i svaki put do sada, a ako izbornik pomisli da mogu pomoći reprezentaciji uvijek ću mu biti na raspolaganju. Ako treba igrati minutu nema problema, ako treba samo sjediti na klupi, opet nema problema, reprezentacija je svetinja”, kazao je Santini, koji je, naravno, pratio pohod Vatrenih prema finalu Svjetskog prvenstva u Rusiji.
“Ma to je nešto čudesno, neopisivo. Tri utakmice sam gledao ovdje u Bruxellesu u društvu svog suigrača Antonija Milića, nas 50-ak Hrvata bi se skupilo u jednom hrvatskom restoranu. Tamo bi dolazili i stranci koji su toga dana željeli biti Hrvati, bila je prava ludnica. Srećom, Milić i ja smo imali tu sreću, trener nas je na kraju pustio da odemo na finalnu utakmicu u Moskvu. To je događaj kojeg ćemo pamtiti cijeli život.”
Možda vas trener i ne bi pustio na finale u Moskvu da prije toga niste postigli dva gola u prijateljskoj utakmici protiv Ajaxa?
“Ma morao nas je pustiti, objasnili smo mu što to znači za nas, za sve Hrvate, nije nam mogao reći – ne. Zapravo nam je već prije te utakmice s Ajaxom rekao da možemo na finale, to nam je bila samo dodatna motivacija u tom dvoboju. Uspjeli smo si nekako nabaviti ulaznice za finale, to je nezaboravan događaj.”
Uslijedili su veličanstveni dočeci Vatrenima diljem Hrvatske, kao i u susjednoj BiH. U Dalićevom rodnom Livnu bilo je na dočeku preko 50 000 Hrvata…
“Pratio sam taj doček cijeli dan uz TV ekran, pa kako ne bih? Ne mogu vam opisati koliko mi je žao što nisam bio tamo, što i ja nisam uživao mogao čestitati tim dečkima na velikom uspjehu. Oni su to doista zaslužili, kao i cijeli Zadar. Konačno su se ujedinili ljudi diljem Hrvatske, malo više pozitive treba cijelom našem društvu…”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
