Hrvatska je proporcionalno broju stanovnika svjetska sportska velesila. Naravno da od hrvatskih sportaša na Olimpijskim igrama ne možete očekivati 30 medalja, Hrvatska nije bivši SSSR, Kina ili moćne Sjedinjene države, no, s pet ili šest medalja naši sportaši s pravom bi mogli reći svijetu da dolaze iz zemlje koja je sportski biser na zvjezdanom nebu svijeta. Ne postoji, ili takvih sportova nema puno, sport u kojem Hrvatska barem nakratko nije bila u samom vrhu. Od skijanja do nogometa, od rukometa do boksa.
Hrvatski sport od samih početaka proslavili su vrhunski sportaši kao najbolji veleposlanici naše domovine diljem svijeta, naravno, uz one brojne mlade i obrazovane ljude koji svakodnevno dobivaju pohvale u državama u kojima stvaraju. Sve više uspješnih mladih ljudi, i onih koji će tek biti uspješni, odlaze putem bez povratka, u bijeli svijet, u kojem nerijetko žanju uspjehe ne vraćaju se nazad tako lako. Koliko je mladih hrvatskih znanstvenika, liječnika, profesora, inženjera…, izvan domovine?
Slična je situacija i u hrvatskom sportu, veliki broj sportaša u velikoj su mjeri obiteljski “projekti”, manje su izašli iz sustava kao “proizvod” tog sustava, što samo govori koliko je sustav zapravo zakazao. Naravno, ne govori nam samo to. Poruka je još jasnija.
Naime, ova činjenica, koju nitko realan ne može osporiti, govori nam o tome koliko je zapravo obitelj važna ne “samo” kao temelj uspjeha nego i kao temelj zaštite te utjehe. Kad se čovjek razočara, a život se, nažalost, sastoji i od razočarenja, gdje zaštitu potražiti ako ne u obitelji?
Rijetko je koji hrvatski sportaš došao iz sustava, iako su Olimpijske igre pred vratima istinu je trebalo odavno reći i istini pogledati u oči. Primjerice, legendarna hrvatska atletičarka Blanka Vlašić postigla je uspjeh koji je uz obitelj proslavio i državu. Blanka i Joško Vlašić probijali su se, katkad i kroz korov, draču, godinama kako bi se probili do svjetskog vrha. I kad su Blanki krenule ozljede uz nju je najprije stala obitelj, mada je otac Joško nesebično apostrofirao ulogu države kao važnu. Bez potpore obitelji ne bi išlo, no, samo to ipak nije dovoljno, smatra Joško Vlašić.
Zna to vrlo dobro i Ante Kostelić, “glava” legendarne hrvatske sportske obitelji, koji se čitav život uspinjao niz strmu padinu, u nemogućim uvjetima, da bi se na kraju zajedno sa svojom djecom, Janicom i Ivicom, uspeo do vrha svijeta. Ako je itko primjer koliko je obitelj temelj uspjeha hrvatskog sporta onda je to obitelj Kostelić. Država se, kao i često dosad, uključila kad je obitelj obavila veći dio posla, a političari tek kad se s uspješnima i popularnima trebalo fotografirati.
Tko se brinuo o Kostelićima dok prolazili kroz najteže razdoblje svojih života, dok je Ivica bio u bolnici, prolazio kroz operacije, rehabilitacije i tako iznova nekoliko puta? Za Ivicu i Janicu Kostelić, iskreno govoreći, nitko nije čuo kad su krstarili snježnim pustopoljinama uz pun ruksak domaće hrane, koju je mama Marica spremila kako bi uspjeli u jednom od svojih brojnih i upornih pokušaja da se popnu na vrh Sljemena, odakle se lakše može sanjati o nekim drugim, europskim vrhovima.
Janica Kostelić, s četiri olimpijske zlatne medalje i dvije srebrne, najuspješnija je alpska skijašica u povijesti Zimskih olimpijskih igara. Pobjeđivala je u svim disciplinama i vjerojatno će ostati najboljom hrvatskom sportašicom još jako dugo vremena. Janica i Ivica uvijek su rado isticali obitelj kao temelj svojih uspjeha.
Na sličan način ponašao se dok je aktivno igrao tenis jedan od najvećih hrvatskih sportaša svih vremena, pobjednik Wimbledona, Goran Ivanišević. Primjer? Kada je 2001. godine osvajao Wimbledon i tako ostvario svoj dječački san uz Gorana je bio trener Nikola Pilić, uz njega je bio otac Srđan. Nakon zadnjeg poena bacio se Goran ocu u zagrljaj i zaplakao, naravno, od radosti, ali i iz zahvalnosti, navrle su uspomene, emocije nitko nije mogao sakriti. Na isti način u više je navrata govorio Marin Čilić, hrvatsko sportsko čudo iz Međugorja koje također obitelj stavlja na prvo mjesto kao središnju točku odakle sve počinje.
Mogli bismo, i vjerojatno hoćemo u nekim idućim člancima, pokušati, koliko je to moguće, objasniti razloge tome, no, mnogi veliki sportaši i treneri, od braće Kovač, izbornika Ante Čačića, kapetana Vatrenih Darija Srne, sjajne Sandre Perković, do izbornika Željka Babića i naših fenomenalnih rukometaša, ističu obitelj na prvom mjestu. Naravno, ne slučajno i uvijek opravdano.
Moglo bi se zaključiti kako je sve njih obitelj odgajala kako bi borili za Hrvatsku, kad se već Hrvatska nije znala ili nije htjela za njih kad je to trebalo, odnosno, kad su to oni trebali. I sport, koliko god se to možda na prvi mah ne vidi, pokazuje zašto je obitelj temelj društva i zašto je za uspjeh presudna obiteljska potpora.
