Zlatko Dalić sve je postigao sam, svojim radom i trudom, o čemu je govorio za Story.
O odrastanju u Livnu
“Bio sam vrlo dobar učenik, čak i odličan, ali kao i sva druga djeca u malome mjestu, igrao sam nogomet. I to po cijele dane, od školskog igrališta do livade. Nije bilo drugih zanimacija, kompjutora ili kazališta, to je bilo sve. Nogomet mi je stalno bio u glavi. Poslije me odveo u puno odličnih klubova, a zapravo je cijela moja karijera bila borba da se nametnem, dokažem. Kada sam odlazio od kuće, imao sam samo jednu misao – da se ostvarim i postignem nešto u životu, da ne osramotim roditelje i obitelj koja me poslala u svijet. Bio sam prepušten sam sebi, borio sam se za golu egzistenciju. Neprestano mi se motalo po glavi da se ne smijem vratim kući jer bi povratak značio da nisam uspio, da nisam vrijedan. Da budem iskren do kraja, nisam baš bio veliki nogometni talent. U mlađim danima bio sam dobar, no poslije u prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi nisam bio ekstra klasa nego prosječan klupski igrač.”
O obitelji i reprezentaciji
“Svima nam je to bio san. Bili smo malo uplašeni i puni pitanja – što i kako dalje jer mnogo je toga oko HNS-a, loša atmosfera i vrijeđanje navijača. No nisam se dao, sve sam okrenuo na pozitivno. Mislim da je najjači potez bio moj prvi istup pred novinarima koji su me pitali što očekujem. Rekao sam da vjerujem u reprezentaciju i da se možemo plasirati na Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Tada je počeo rasti optimizam. Mnogo mi je ljudi reklo da su dignuli ruke od svega, ali kad su čuli moj stav, počeli su vjerovati da bi se nešto dobro moglo dogoditi.”
O supruzi
“Poznajemo se još iz Livna, iz djetinjstva. Vezu smo počeli mladi, jedno smo je vrijeme održavali na daljinu zbog moje igračke karijere. Tada nismo mogli drukčije, morali smo pristati na te uvjete. Vjenčali smo se 1992., a godinu poslije rodio nam se stariji sin Toni. Smjestili smo se u Varaždinu, gdje živimo već 25 godina. Varaždin mi je oduvijek dragi grad koji pruža sve, bez gužve i nervoze.”
O sinovima
“Vole ga igrati, ali odgovorio sam ih od profesionalnog bavljenja njime jer znam koliko je to težak kruh. Ovisiš o nekim milimetrima, sekundama, ljudima. Nogomet često razočara i može ljude baciti u očaj. Ako nisi jak, izgubit ćeš se. Nisam želio da proživljavaju ono što se meni dogodilo, ali i prepoznao sam da nisu naročito talentirani. Kad me roditelji zovu i pitaju što mislim o nogometnim vještinama njihova sina, sugeriram im neka im dijete ide u školu. Prvo školovanje, a nogomet ako se dogodi. Dečki studiraju. Toni je završio informatiku, uskoro će diplomirati, a hobi mu je glazba. Pušta glazbu u klubovima. Bruno studira menadžment na američkom fakultetu u Zagrebu. Supruga i ja potičemo ih da se školuju, da budu svoji ljudi.”
O tome što najviše cijeni kod supruge
“To što vodi brigu o svima nama. Iako je završila ekonomiju, napustila je posao kako bi nam se posvetila. Nije lako s tri muškarca u kući. Pazila je da iziđemo na pravi put. Sačuvala je obitelj uz puno truda i energije”.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
