Na trenutno najvećem derbiju hrvatskog nogometa između Dinama i Rijeke (1:1) na Maksimiru okupilo se, nažalost, jedva sedam-osam tisuća gledatelja. Šteta, jer smo gledali jednu zanimljivu i otvorenu utakmicu oba protivnika koja su željela pobijediti. Drugim riječima, Rijeka, iako je većim dijelom utakmice igrom bila podređena Dinamu, nije na Maksimir došla kako bi bunkerom sačuvala bod i zadržala šest bodova prednosti ispred aktualnog prvaka. Prednost je ostala, igra je bila dostojna jedne za naše prilike ozbiljne momčadi.
Nažalost, derbi jesenskog dijela Hrvatske nogometne lige, sama igra, pa i posjeta koja, kako smo rekli, nije bila u skladu s očekivanjem, u drugom je planu, ponovno se priča o suđenju, ali i neprimjerenoj reakciji jednog dijela nogometaša i dužnosnika Rijeke koji su nakon utakmice počastili zasad nepoznate “krivce” psovkama očito tražeći alibi eventualnog krajnjeg neuspjeha u sucu maksimirskog dvoboja. Sucu koji je griješio, no, pitanje je na čiju štetu više i koje su sudačke pogreške odredile sam tijek utakmice?
Uostalom, nije teško izvuči zaključak, koji ćemo prepustiti čitateljima. Pođimo od nekih “istina” koje su mediji proglasili istinama. A ako mediji nešto tvrde mora da je istina, posebno u Hrvatskoj.
Naime, ako je za Dinamo u prvom dijelu sudac Ante Vučemilović-Šimunović propustio suditi čisti kazneni udarac, a onda je u drugom poluvremenu dvadeset minuta prije kraja, kod rezultata 1:0 za goste nepotrebno isključio riječkog nogometaša i strijelca za Rijeku na maksimirskoj utakmici Gorgona, teško je procijeniti na čiju je stranu donosio presudne odluke i koje je vrijeme bilo “prikladnije” da se nekoga ošteti? Koja bi prednost, u ovom slučaju za Dinamo, trebala biti veća, jedanaesterac ili igrač više? Da je sudac uoči utakmice imao namjeru pokrasti Rijeku zar to ne bi mogao puno jednostavnije učiniti na način da uopće nije trebao “krasti”, odnosno, da je za domaću momčad sudio ono što je suditi mogao, pa i morao prije svega penal kada je Riječanin Filip Bradarić igrao rukom, a čega se posve nekorektno “nije sjetio” nakon utakmice, no, zato se sjetio svega ostaloga?
Jednako tako stoji činjenica da se sudac koji se očito nakon nedosuđenog penala za modre u prvom dijelu potpuno izgubio te je svojim odlukama u drugom dijelu nastojao kompenzirati pogrešku iz prvog poluvremena Riječane iritirao tijekom finalnih 45 minuta kada je svaku odluku koju je donio svirao na štetu gostiju, a onda je kad mu se ukazala poluprilika, koja to zapravo i nije bila, kod vodstva Rijeke oštetio vodeći klub HNL-a izmišljenim isključenjem. Sama činjenica da je sudac nešto kompenzirao, vraćao, dovoljno govori o katastrofalnom suđenju na Maksimiru. Suci nisu na utakmicama da bi svoje propuste nadoknađivali tako što će nastaviti raditi nove nepravde na štetu pravde već kako bi se držali istog kriterija, a pogreške sudaca su vječne i one nikad u potpunosti neće nitko iskorijeniti bez obzira kakvu tehnologiju FIFA uvela. Čovjek griješi i griješit će, važno je samo da nema namjere.
Je li je bilo u Maksimiru? Dojam je, barem u jednom dijelu javnosti, da je ona, dakle, namjera, postojala, već smo rekli na koji način, i kada ali i da nije takvom namjerom ukradena pobjeda gostima, kako neki tvrde, već je derbi ukraden navijačima koji su mogli i imali razloga za uživati u napokon dobrom nogometu.
Jesu li, kako se u posljednje vrijeme sve više čuje, rješenje strani suci na derbijima? Pročitajte izvješća s derbija u ostalim europskim nogometnim ligama zadnjih sati, a bilo je takvih derbija jako puno, i shvatit ćete kako prigovori na suce, odnosno pogreške sudaca, nisu autohtoni hrvatski proizvod, nema jamstva da bi se uvođenjem stranaca bilo što promijenilo osim dojma? Eventualna promjena bi došla tek ako bi se dogodila, a što je zapravo u ovom trenutku nemoguća misija, potpuna reorganizacija sudačke komisije, i ako bi “provjetravanje” išlo u tom smjeru. Problem hrvatskih nogometnih sudaca, suđenja na utakmicama, nezadovoljstva suđenjem, nije problem koji traje nekoliko godina, on postoji desetljećima. Sjetimo se kako je Rijeci 1999. “ukraden” naslov, iako zapravo nije, koliko se devedesetih, a onda i desetljeće kasnije, Hajduk žalio na suđenje… Da na kraju ne nabrajamo što je sve bilo u nogometu i kako se te za što nogomet koristio i iskoristio tijekom komunističkog režima.
