Komentar: Samo je jedan košarkaški Dream Team i nije ‘jugoslavenski’? Tim iz snova – onaj hrvatski!

Foto: Snimka zaslona, http://sneakerhistory.com

Samo dan uoči početka Olimpijskih igara u Riju jedan američki časopis i jedan jugoslavenski opskurni portal te hrvatski mediji koji svoju katarzu nisu prošli ni nakon udbaškog sloma u Njemačkoj donose priču o košarkaškom Dream Teamu. Kada govorimo o Dream Teamu znamo o čemu govorimo?

Čovjek bi pomislio kako se radi i jedinom pravom Dream Teamu, onom iz Barcelone 1992. koji je predvođen Michaelom Jordanom i Magicom Johnosnom poharao olimpijski turnir i, naravno, lakoćom u finalu Igara svladao jaku Hrvatsku predvođenu nikad jačim Draženom Petrovićem i Tonijem Kukočem. Bili su senzacija, i bilo ih je užitak za gledati. Bilo je, dakako, časno od njih izgubiti, pa čak i ako smo se u jednom trenutku ponadali kada je Franjo Arapović zakucao za vodstvo Hrvatske, a dvoranom se prolomilo: “SPUSTI SE FRANJO!”

Dok su Amerikanci imali Dream Team, Hrvatska je imala svoj tim snova

Nikad niti jedna američka reprezentacija, a znali su na olimpijskim i svjetskim prvenstvima pobjeđivati vrlo atraktivnom igrom i visokim rezultatima, niti bilo koja druga u povijesti, nije igrala takvu košarku, niti će ikada igrati. Posve razumljivo. Naime, niti jedna momčad nije imala toliku koncentraciju kvalitete, kako u startnoj petorci, tako i na klupi. Ne, nisu to bili igrači koji su osvojili u ono vrijeme sve što se može, ali bili su najbolji igrači toga vremena jer je to vrijeme i bilo najbolje vrijeme svjetske košarke.

Ewing, Patrick

Bird, Larry

Pippen, Scottie

Jordan, Michael

Barkley, Charles

Malone, Karl

Johnson, Magic… Jeste li ikada čuli za bolje? Svaki od njih Kevin Durant i danas bi bio? Air Jordan s pola gasa mogao bi biti Kevin, Kevin ne bi nikad mogao biti Air u najboljim danima.

Iz tisuću i jedne noći

Ne želimo, naravno, reći da današnje zvijezde NBA lige, poput Kevina Duranta, nisu istinske zvijezde, sjajni igrači kojima se košarkaški svijet divi, no, oni iz devedestih su ipak imali nešto drugo, uz igračku kvalitetu imali su onaj duh čiju iskru može potaknuti samo olimpijski plamen i koji “jednom u tisuću godina”, kako kaže prekrasna arapska priča iz tisuću i jedne noći, svijetli da čovjeku obasjava dušu i sluša sam sebe kako mu srce pjeva od sreće. Svi nakon njih koji su dolazili bili su tek kopije, jer su oni bili prvi, oni su otvorili vrata američkoj dominaciji na Olimpijskim igrama na kojima se i danas, prije početka Igara u Riju, zna osvajač košarkaškog muškog zlata.

Dream Team može biti i bio je jedan, sve ostalo bile su manje ili više uspješne kopije, koje su gubile na velikim svjetskim natjecanjima i zbog kojih je naziv Dream Team nestao, izumro.  Nitko ga danas ne koristi u sportu, ili vrlo rijetko, pa čak ni Amerikanci.

Lažni snovi, o lažnom timu

Kakav je to “jugoslavenski Dream Team”, o čemu piše jedan američki časopis, a što prenose ushićeno hrvatski mediji, koji sanjaju o Jugoslaviji, dok Nijemci zabijaju posljednji čavao u lijes te Jugoslavije?

Kukoč, Rađa, Petrović…? A onda redom Paspalj, Divac, Đorđević, Zdovc…? Gdje bi pobogu u takvom tzv. Dream Teamu igrali Arijen Komazec i hrvatske legende Stojko Vranković te Franjo Arapović?  Umjesto njih na parketu bi zvjezdanom prašinom zaprašivali neki drugi i bili dio takozvanih dream teamova.

Jugoslavenska košarkaška reprezentacija bila je, naravno, izuzetno jaka, bez sumnje najjača u Europi u drugoj polovici osamdesetih i početku devedesetih, no,  ni blizu pravom Dream Teamu. Biili su jaki jer su u to vrijeme drugi bili slabiji, odnosno, sve slabiji i prolazili kroz smjene generacija i sustav košarkaške tranzicije. Kad je Jugoslavija toliko jaka bila, a bila je vrlo jaka, zašto ih je razbio Nikos Galis 1987.?

Tek odlaskom Europljana u NBA ligu stvorila se nova jezgra i nova snaga europskih reprezentacija, poput Španjolske, danas Hrvatske, Francuske…  No, nakon toga nije došlo do većih približavanja u odnosu na najbolje europske i američke košarke, iako, naravno, pomaka ima.

“Posljednja jugoslavenska reprezentacija” igrala je lepršavo, atraktivno, ali snagom nisu mogli stati u istu županiju, a kamoli u isti članak, s Amerikancima. Pogledajte samo slike legendarnog Dražena Petrovića prije odlaska u NBA ligu i i samo godinu dana nakon toga, usporedite i neke će stvari biti jasnije.

Ni danas Europa nije jako blizu

Europska reprezentacija NBA lige, dakle, Gasol, Bogdanović…, ne bi ni danas uspjela dobiti američku reprezentaciju najjače košarkaše lige svijeta.  Ne bi bila no blizu. Neće to uspjeti sutra, što ne znači da jednog dana, tako skoro, se neće nešto promijeniti.

Zašto? E, to je već pitanje za milijun dolara, a odgovor vrijedi najmanje dva.

Glede Dream Tema, Hrvatska je u jednom vremenu imala svoj tim iz snova, i on je ostvario sve hrvatske snove u Barceloni. U jednom se trenutku čak i jedini i pravi Dream Team morao nakloniti. Prelijepo da bi trajalo, što ne znači da ne smijemo sanjati.   Tko ne sanja, taj zapravo i ne živi. Naravno, ukoliko ne sanja Jugoslaviju, u tom slučaju je “umro”, a da toga nije svjestan. Tko je zakasnio na pogreb bivše države neka ode u Njemačku, u tijeku je poboljšana i dugo očekivana repriza.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr