Kraj francuske priče: Uspomene kroz prašinu zaborava!

Foto: fah

Nakon što je Mario Götze  prije dvije godine presudio Argentini u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu, i donio naslov prvaka Njemačkoj, Europa se okrenula novim kvalifikacijama, novom velikom natjecanju.  Nismo se okrenuli, a dvije godine su proletjele, s njima i još jedna velika nogometna avantura u životu svakog pravog navijača, zaljubljenika u nogomet, koji na neki način živi za takva natjecanja.  Koliko je dosad takvih turnira ostalo iza nas?

Uskoro će Europsko nogometno prvenstvo prekriti prašina zaborava, ostat će tek činjenica da je Portugal europski prvak, neće se spominjati na koji su način to postigli, kako su igrali, još malo pa se nitko neće sjetiti ni domaćina, Francuske, koja je u finalu bila izraziti favorit, međutim, nije uspjela. Takva je sudbina pobjednika, i onog poraženog.

Tko danas pamti na koji je način Grčka Otta Rehagela prije 12 godina u finalu Eura svladala Portugal, odnosno, koga je uopće briga, a posebno Grke, kakav je nogomet te godine europski prvak igrao? Svi pamte činjenicu da su Grci postali po prvi puta u svojoj povijesti, a vjerojatno i jedini, europski prvaci, dok u Grčkoj samo što ne podižu spomenike Ottu Rehagelu, koji je, baš kao i Fernando Santos, na jedini način koji je mogao došao do naslova. Svaki drugi put neslavno bi završio u slijepoj ulici.

Za svakog je izbornika, za svaku reprezentaciju, a onda, naravno, i za rezultat te reprezentacije, od presudnog značaja da postavi igru koja odgovara momčadi koju vodi, i da takvu igru vode igrači koji su za to sposobne, to, naravno, ne moraju nužno biti najveće zvijezde momčadi.  Nije Portugal postao prvak Europe zato što je imao Ronalda, iako je, dakako, Ronaldu igračina koja jednim potezom može riješiti svaku utakmicu, već zbog činjenice da su imali izbornika koji je znao, ili koji je ima sreću to prepoznati, postaviti igru koja najbolje odgovara njegovoj reprezentaciji u kojoj će Ronaldo biti zvijezda, ali neće biti gazda, kao što je to bilo donedavno, kao što se to ponekad događa i u Argentini koja ima velikog Lea Messija, ali nema naslov svjetskog prvaka.

Svako veliko nogometno natjecanje, jer nogomet je, da se ne lažemo, daleko najpopularniji sport, iza sebe ostavlja tragove, ne nužno one koji se odnose na rezultate ili na igru, iako se pobjednici “vječno” pamte. Takva natjecanja, kao što su europska i svjetska prvenstva, pamtimo ponajprije pod stvarima koje se događaju oko samog natjecanja.

Primjerice, pamtimo da se Diego Armando Maradona oprostio na SP-u u Americi prije 22 godine, no, više od toga pamtimo zašto, ne pamtimo čak ni to da je na turnir došao u odličnoj formi. Pamtimo natjecanja po navijačima, ponašanju navijača, nažalost, Euro u Francuskoj pamtit ćemo i po napadu hrvatskih tzv. navijača na hrvatsku nogometnu reprezentaciju. S velikih natjecanja dobrim dijelom s vremenom pamtimo sitnice, zaboravljamo uvjetno rečeno velike stvari, zato što se one podrazumijevaju, njih potiskujemo.

Europa možda neće, no Hrvati svakako hoće, pamtiti činjenicu da je Hrvatska igrala najljepši nogomet u prvom dijelu Europskog prvenstva, ali će pamtiti i to da Hrvatska nije znala otići daleko, do kraja, iako je mogla, pa i morala. Mada se u sportu nikad ništa ne mora.  Ako nas je francuski turnir nećemo naučio, tome nas je naučio.

Europsko prvenstvo pamtit će se po dvije prekrasne priče, jednu je ispričao Wales, drugu, možda još ljepšu, Island i navijači Islanda. Bajka je trajala dugo, nažalost, kao i sve bajke, morala je stići do kraja.  Međutim, bajke imaju jednu prednost, uvijek ih iznova prepričavamo, iz generacije u generaciju.  Uspomene ostaju.

Kad se sjetimo nekih minulih godine, europskih i svjetskih prvenstava, što pamtimo ako smo neutralni, dakle, ako je naša momčad ispala ili je nije ni bilo na turniru? Pamtimo način života, pamtimo kulturu, pamtimo ljude, upoznajemo zemlju koja je organizator natjecanja, iz jednog posve drugačijeg kuta, iz perspektive o kojoj nismo nikada ni razmišljali. Da, i sklapamo nova prijateljstva.  Svaka zemlja, svako veliko natjecanje, ima svoju priču koja nije samo nogometna, zbog takvih priča natjecanja žive puno duže od mjesec dana koliko traju.

Stariji zaljubljenici u nogomet pamte Meksiko 1986., pamte ga po Maradoni, po njegovom pogotku rukom Engleskoj, pa kraju jedne velike francuske, Platinijeve, generacije, međutim, pamte ga i po Meksiku, načinu na koji Meksiko “diše” s reprezentacijom, po sombrerima… Nikad se tako nije pjevalo kao u Meksiku, atmosfera, ne samo na stadionima, je bila kakva nikad poslije nije ponovila.

Usporedbe radi, Hrvatska je prije dvije godine igrala na SP-u u Brazilu, naravno, pamtit ćemo poraze protiv Brazila i Meksika te pobjedu protiv Kameruna, no, onima koji su bili tamo, koji su iz prve ruke sve vidjeli, osjetili, kojima je to bila avantura života, zauvijek će u kostima ostati vlaga Manausa. Grotlo koje su Hrvati upoznali tek kroz strip jednog legendarnog strip junaka, s vremenom će se vlaga brazilske džungle pretvoriti u najljepšu havajsku plažu, tako mora biti, to je u prirodi čovjeka. Čovjek pamti one trenutke koje možda kad ih živi ne osjeća ugodno, ali koji s vremenom postaju draga uspomena, kako ipak sve zajedno ne bi prekrila prašina zaborava. Koliko će nas ikad više u životu, bez kako dugo potrajao, ponovno imati prigodu otići u srce brazilske džungle?

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr