Dva dana nakon napada na nogometnog suca Brunu Marića, koji je ujedno i “najbolji hrvatski sudac u ovom trenutku”, zapravo se ništa ne zna, osim nagađanja. Tko, zašto, kako, dokle?
Naravno, sam Marić je “prepoznao” napadače i maskirane ih detektirao kao pripadnike splitske Torcide, nakon napada na suca Marića u Stobreču, koji je mirno sa svojim odvjetnikom Vladimirom Gredeljem sjedio za stolom te ručao naoružan pištoljem, situacija se zapravo ne smiruje, niti jedna uvjetno rečemo strana ne popušta. Možda je i bolje tako, koliko god morbidno zvučalo, jer niti jedna strana nije potpuno u pravu, iako jezik nasilja ne smije biti i jezik javnog prostora?
Bruno Marić najavio je da će i dalje suditi jer ga kako kaže “nije lako uplašiti”, navijači Hajduka, kluba kojeg Marić više puta zaista teško oštetio na utakmicama, što naravno ne smije biti opravdanje za nasilje, i dalje odbijaju razgovor s vodstvom HNS-a, govore o mafiji i tu sve staje. Naime, klub navijača Hajduka Torcida Split i Udruga Naš Hajduk su u sklopu projekta ‘Promoting the Council of Europe Standards to safety, security and service at football matches and other sport events’ pozvane od strane Vijeća Europa i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske na 2. okrugli stol s temom ‘Dijalog između navijača, predstavnika kluba i lokalne vlasti’, međutim, nisu sudjelovali u “dijalogu”, jer su kako se iz priopćenja koje su poslali javnosti može vidjeti napustili Okrugli stol kad su shvatili da će na njemu sudjelovati i Zorislav Srebrić, viši savjetnik predsjednika HNS-a, Luka Radat, član Izvršnog odbora Kluba navijača “Uvijek vjerni” kao i Miroslav Marković, povjerenik za sigurnost HNS-a.
Nejasno je na koji to način navijači, koji god oni bili, misle raspravljati o sigurnosti na utakmicama, a bez sudjelovanja ljudi iz HNS-a, bez obzira koji ti predstavnici bili i bez obzira što jedan dio Torcide zapravo vodstvo HNS-a ne priznaje? Kako riješiti problem ako su uvjetno rečemo dvije strane ponašaju kao dva ovna na brvnu, kao neprijatelji duboko zakopani u svojim rovovima iz kojih ne žele izaći i dogovoriti neku vrstu “prekida vatre…” Razgovarati se očito mora kako bi se izbjegle ružne scene kao što je to bila ona u Stobreču prije dva dana, u suprotnom pitanje je trenutka kad bi moglo doći do tragedije koje prolaze sve granice sportskih okvira.
Što se zapravo postiglo kako bi se u budućnosti zaustavilo nasilje i kako bi pokušao postići neki kompromis u interesu hrvatskog nogometa? Zapravo ništa, i to je ono što žalosti. Naime, nakon napada na suca Marića podjele su postale sve jače, neprijateljstvo se samo pojačalo, odavno nitko nikome ne vjeruje, a mogu se pročitati suludi govor mržnje na društvenim mrežama i nove prijetnje nekim drugim nogometnim sucima a ne “samo” Mariću.
Naravno, smirivanju strasti ne pomažu, baš nimalo, ni nepromišljene izjave samog suca Marića koji koristi nedopustivu retoriku kao što je “izvlačenje pištolja”, na stranu činjenica da se napadnuta osoba, a posebno ako joj je život ugrožen, ima pravo braniti. Međutim, kada je već sve prošlo, bez obzira na bijes, šok, pa i strah, nije primjereno toliko apostrofirati pištolj i mogućnost da se on upotrijebi. Naime, danas nije teško doći do oružja, što ako se naoružaju i huligani vatrenim oružiem? Hoćemo li imati gerilski rat ili revolveraške sukobe na ulicama?
Iz tih razloga treba naglasiti kako je nažalost ponovno promašena prilika za dijalogom nakon svega što je bilo u Stobreču, umjesto razgovora, smirivanja tenzija, atmosfera se samo dodatno “zatamnila”, jezik prijetnje ušao je legitimnu u hrvatsku svakodnevicu. Tako s jedne strane imamo, ili smo imali, crne liste, s druge strane šipke, palice, boksere, a obje strane razbacivale su se prijetnjama. Pitanje je vremena kad će se prijetnje rezultirati tragedijom.
