Na današnji dan 5. svibnja 1912. otvoren je novi gradski stadion u Maksimiru. Stadion je izgrađen na poklonjenom crkvenom zemljištu, a stadion je na korištenje dobio Hrvatski akademski športski klub (HAŠK). Stadion je imao drvenu tribinu i mogao je primiti 6000 gledatelja.
Nakon Drugog svjetskog rata na stadion su prenesene drvene tribine sa stadiona Građanskog u Koturaškoj ulici, a arhitekt Ivan Turina je osmislio izgradnju cijelog svetičko-maksimirskog sportskog kompleksa oko stadiona.
Izgradnja tribina zapad i sjever započela je 1952., te je završena kroz nekoliko godina. 1961. postavljaju se reflektori kao i nova završna istočna tribina, dok se južna tribina završava 1969.
Kapacitet završenog stadiona bio je 64.000 ljudi, a rekordan posjet je bio upravo na drugoligaškoj kvalifikacijskoj utakmici Zagreba i Osijeka 1973. kada je izbrojano 64.138 navijača! Nogomet je tada bio na vrhuncu popularnosti u Europi, pa takvi i mnogo veći posjeti nisu bili rijetkost.
Stadion u Maksimiru ugostio je brojne svjetske nogometne zvijezde, pa su na njegovom travnjaku trčali najbolji svjetski nogometaši kao Pele, Maradona, Cruyff, Neeskens, Boban, Jerković, Fabregas, Van Persie, Beckham i drugi.
1987. na stadionu Maksimir održana je Univerzijada – međunarodne studentske sportske igre.
U samostalnoj Hrvatskoj krenulo se u rekonstrukciju stadiona na poticaj predsjednika Franje Tuđmana, pa su za njegova života izgrađene nove sjeverne i zapadne tribine, te postavljene sjedalice.
No, nakon smrti predsjednika države maksimirski stadion ostaje u derutnom i nedovršenom stanju dobivajući ime „rupa bez dna“. Tako nedovršen stoji već petnaestak godina kao simbol nesposobnosti jedne države i njene vlasti, te je predmet brojnih priča i nagađanja o visokim troškovima održavanja i sanacija stadiona.
U posljednje vrijeme priča je dobila novu dimenziju odobrenjem gradnje nogometnog kampa HNS-a na prostoru svetičko-maksimirskog kompleksa.
