Noćna mora o Jugoslaviji

Foto: Thinkstock

Dva i pol desetljeća nakon krvavog raspada Jugoslavije, velikosrpske agresije, zločinačke politike Slobodana Miloševića, neki, nažalost, još uvijek sanjaju državu koja se raspala na isti način na koji je i nastala, pritom zaboravljaju razloge njenog postojanja i način njenog propadanja. Kad čitate hrvatske medije, dakle, ne ”samo” medije u ”regionu”, pa i neke zapadne medije, nemoguće je ne steći dojam da prije i poslije Jugoslavije u ovom dijelu zemaljske kugle ništa nije postojalo, iako je Jugoslavija i njen život trajala tek sedamdesetak godina, dakako, predugo.  Austro-Ugarska, koju su mnogi stariji Hrvati prije Domovinskog rata smatrali ”jedinom civiliziranom državom u ovom dijelu Europe” nitko i ne spominje, mada je u usporedbi s obje Jugoslavije bila oaza demokracije, kolijevka civilizacije i europske kulture, naravno, u kontekstu vremena u kojem je postojala.

No, pustimo politiku, iako je politika, nažalost sve u dijelu Europe koji još uvijek nije prošao svoju moralnu katarzu i nije raščistio s naslijeđem za koje se i danas bore neki borci za nepostojeći ”zajednički jezik” kojim bi onda oživjeli snove koji se ionako mogu ostvariti u najtamnijim noćnim morama. Kad neki ”na ovim prostorima sanjaju” obično svi oni koji se s takvim snovima ne slažu prolaze kroz pakao na zemlji.  Nažalost,  povijest je pokazala da se noćne more mogu pretvoriti u stvarnost ukoliko mirna, demokratska, šutljiva većina postane odviše pasivna. Snovi o Jugoslaviji kao i svaka noćna mora počinju naizgled naivno, benigno, cvjetna livada i tek probuđeno proljeće, uz cvrkut ptica u obližnjem šumarku, stvari postaju nezgodne kad krene zaplet i kako se san dalje razvija…

Jugoslavija je postojala sedamdesetak godina, egzistirala je, naravno, i u sportskom smislu, jugoslavenski sportaši, kako se ‘u ono vrijeme’ zvalo sportaše iz Hrvatske, BiH, Slovenije, Srbije…i ostalih država nastalih raspadom Jugoslavije, odlazili su na velika natjecanja, i bili poprilično uspješni. Međutim, za svojih sedamdeset godina previše Jugoslaviji nikada nije uspjelo ono što je uspjelo Hrvatskoj nakon samo sedam godina postojanja.

Naime, početkom devedesetih Hrvatska se u obrambenom ratu izborila za svoju neovisnost, 1998. već su Vatreni bili treći na svijetu. Hrvatska nogometna reprezentacija osvojila je broncu na SP-u u Francuskoj. Jugoslaviji tako nešto nikada nije pošlo za rukom, iako je imala uspjeha na europskim prvenstvima, pa čak ni u vremenu kada je na svjetskim prvenstvima igralo tek nekoliko reprezentacija, davnih pedesetih.

Činjenica da Jugoslavija kao nogometna reprezentacija nije imala previše uspjeha na svjetskim prvenstvima, da je 1986. u Meksiku nije ni bilo, ne sprečava neke koji i dalje pišu bajke o državi ”koja bi da je ostala zajedno bila najjača na svijetu”, u svakom pogledu, pa onda, naravno, i sportu, nogometu. Što je, dakako, bajka u koju danas većina naprosto ne vjeruje, koliko god bila dobro upakirana laž je uvijek laž i na kraju kao takva bude ”prepoznata.” ”Ponosite Jugoslavije” na brdovitom Balkanu, nije bilo čak ni na Europskom prvenstvu 1988., nisu joj pomogli Piksi, Mrkela, Đurovski, Spasić, Safet Sušić, Vujovići, Šabanadžović i mnogi drugi ”velemajstori fudbala…”

Njemački Transfermarkt složio je, kako tvrde neki mediji, a ”Nijemci” sami, najjaču momčad koja bi danas vrijedila više od 300 milijuna eura i koja bi prema tome bila među 10 najskupljih reprezentacija svijeta.  Radi se o ”postavi bivše Jugoslavije” u kojoj ”dominiraju Hrvati…” Kako velikodušno s obzirom da nakon raspada te iste Jugoslavije niti jedna reprezentacija nastala njenim raspadom, osim Hrvatske, nije napravila doslovce ništa? Sjećate li se zapaženih nastupa Slovenije, Makedonije, BiH, Srbije, Crne Gore ili Kosova na Svjetskom ili Europskom prvenstvu?  Srbije nije bilo na dva posljednja velika natjecanja, dakle, na Euru u Francuskoj 2016. i dvije godine ranije na SP-u u Brazilu.

Foto: Snimka zaslona

Transfermarkt  je pronašao mjesto u obrani za Dejana Lovrena i Šimu Vrsaljka, u veznom redu za Luku Modrića i Ivana Rakitića, a napad predvode Mario Mandžukić i Nikola Kalinić.

Kao što ste vjerojatno primijetili u ovoj ”jugoslavenskoj” postavi nema mjesta za Ivana Perišića, Vedrana Ćorluku, Andreja Kramarića, Marka Pjacu, nema Subašića, nema Domagoja Vide… i mnogih drugih koji bi velikodušno morali svoje mjesto u momčadi prepustiti kako bi opstala instant tvorevina. Povijest je učiteljica života, no, mi, kao Hrvati, ništa nismo naučili. Naime, hrvatski nogometaši u bivšoj državi, u jugoslavenskoj reprezentaciji bili su tek treći ešalon, posebno nogometaši zagrebačkog Dinama.

Marko Mlinarić 1982. bio je vjerojatno i najbolji nogometaš Jugoslavije, no, nije ni sekunde zaigrao u Španjolskoj, na SP-u iste godine, kada je Jugoslavija, navodno ”nikad jača u povijesti”, doživjela totalni fijasko. Haris Škoro kao igrać Željezničara bio je standardni reprezentativac, ”bez kojeg je nemoguće bilo sastaviti prvu momčad Jugoslavije”, sve dok, naravno, nije došao u Dinamu 1987. Odmah je ispao iz reprezentacije. Nabrajati slične primjere, s istim završetkom, nema smisla i gubljenje je vremena.

Da bi jedna momčad pobjeđivala nisu dovoljna 300 milijuna eura, koliko bi prema Transfermarktu vrijedila ”zamišljena ekipa Jugoslavije”, mora imati ipak nešto više, mora biti momčad i igračima mora biti stalo da budu momčad, kao što je to bila nezaboravna hrvatska generacija iz devedesetih. Hrvatska danas, i za sada, možda ne osvaja nogometne medalje, ali je uvijek prisutna, na svim velikim natjecanjima, što Jugoslavija nije bila, i uvijek je Hrvatska na rubu velikog rezultata.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr