Domagoj Vida i Ognjen Vukojević nepromišljenim potezom, u ”relaksiranom stanju”, nakon velike pobjede protiv Rusije u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva, stvorili su dosta neugodnosti. Kako sebi, tako i HNS-u, ali i ono što je najvažnije cijeloj hrvatskoj reprezentaciji praktički nekoliko sati prije polufinala s obzirom kako su od nekih ruskih navijača, koji su bili prijateljski raspoloženi prema Vatrenima, stvorili potencijalne ”neprijatelje”, u najmanju ruku navijače protivničke reprezentacije. Naravno, Rusi sasvim sigurno ne bi podržali Engleze. No, nakon svega i čuda su moguća.
Naime, nakon pobjede protiv Rusije Vukojević je objavio video snimku na kojoj je sudjelovao i Domagoj Vida, inače, stoper hrvatske reprezentacije, na snimci su između ostaloga pozdravili i prijatelje u Ukrajini, dok je Vida dodao na kraju snimke ”Slava Ukrajini.” Rusi su, dakako, osudili takvu snimku, HNS je reagirao tako što je izbacio Vukojevića sa Svjetskog prvenstva, dok je FIFA kaznila Vukojevića sa 15 000 švicarskih franaka, a Vida se izvukao s opomenom.
Jesu li uopće trebali reagirati iz HNS-a izbacivanjem Vukojevića i je li FIFA trebala ići s kaznama? Pitanje je koje se nameće samo po sebi. Naime, većina zapadnih zemalja slaže se kako je Rusija izvršila agresiju na dio Ukrajine, anektirala dio te države, ako je to točno, a je, kako je moguće zbog toga kažnjavati igrače i skaute hrvatske reprezentacije s obzirom da su oni rekli istinu i to nakon utakmice, daleko od sportskog borilišta? Hoće li FIFA preuzeti na koncu i ulogu Interpola te hvatati igrače ako u mirovini jednog dana ”ukradu bicikl” s parkirališta, ili će se smilovati i to ipak prepustiti policiji? Više bi šanse za pravedno suđenje imali mogući lopovi.
Činjenica da su u agresiji na Ukrajinu sudjelovali i neki srpski nacisti ( četnici ) ne može opravdati reakciju FIFA-e, ili su i u Europi, kao i u Hrvatskoj, četnici posebno zaštićena vrsta? To što srpski mediji pišu da su Vukojević i Vida fašisti dokaz je kako to oni zaista nisu. Netko tko je i službeno rehabilitirao fašizam nema nikakvo moralno pravo duge prozivati i tvrditi kako su kao i oni.
Jedan ”hrvatski” nogometni portal jedva je dočekao, a sudeći prema članku i presudio, ili neke u od njih odveo na sud, nekim hrvatskim reprezentativcima, a dva dana prije polufinala SP-a obračunao se s nekim hrvatskim reprezentativcima. Zapravo, bolje rečeno s Vatrenima kao cjelinom. Radi se o portalu u Hrvatskoj relativno malo poznatom Germanijak.hr, posebno obratiti na pozornost na riječ ”manijak” u imenu portala. Spomenuti portal, čiju su travestiju iskoristili i Vučićevi portali u Srbiji, tako piše:
‘‘Hrvatska je u nogometnoj euforiji i to potpuno zasluženo jer se u polufinale Svjetskog prvenstva ulazi, što ja znam, jednom u 20 godina…”, na početku piše portal Germanijak u ”uredničkom komentaru.” Da, točno, u 20 godine, dok Engleza tamo nema 28 godina, a Argentinaca prije Brazila 2014. nije bilo 24 godine. Treba li ”što ja znam” dalje podsjećati urednika Germanijaka o kakvom se uspjehu radi?
Nadalje, Germanijak:
”Nogometaši su opet u statusu najvećih mogućih zvijezda, a nije lako onima koji na bilo koji način pokušaju preispitati bilo što vezano za ‘Vatrene’. Svi oni riskiraju da budu proglašeni izdajnicima, orjunašima ili jugo-nešto (dodajte nastavak po želji, meni je najdraži onaj jugo-zombiji patentiran prije nekoliko dana u jednoj kolumni u “Slobodnoj Dalmaciji”), a takvo nešto nije čudno naciji kojoj je očigledno dovoljno ‘igara i igara’. Kruha, dio nas, već odavno nema, barem ne u dovoljnoj mjeri pa su stoga u Dublinu blizu odluke da i hrvatski uvrste na popis službenih jezika…”, ”slavi” veliku pobjedu Vatrenih Germanijak.
Točno, puno je Hrvata emigriralo zbog aktualnih i bivših hrvatskih vlada posljednjih godina, ali, zanimljivo, niti jedan ”jugo – zombi”, niti jedan ”etno biznismen”, a još manje neki urednik i novinar iz provladinih biltena, nije pobjegao iz Hrvatske.
No, idemo dalje, Vatreni do kraja, a Germanijak do kuda stigne:
”A ti naši nacionalni heroji svako malo pokazuju kako su realna kopija našeg društva. Nikada se, bez obzira na razne pritiske ‘navijačkih domoljuba’, ne smije zaboraviti kako su Luka Modrić i Dejan Lovren pristali biti suučesnici najveće pljačke u sportu ikada izvedene u Hrvatskoj. Koliko god se novopronađeni navijački domoljubi trudili dokazati kako su njih dvojica napravili toliko za Hrvatsku da bi im se ti grijesi trebalo oprostiti ili barem ne inzistirati na njima, toliko je jasno da u USKOK-u nemaju navijačkih sklonosti pa će Modrić uskoro morati pred sud, a takva sudbina vjerojatno čeka i Lovrena…”, piše Germanijak.
”Vjerojatno čeka i Lovrena!?” Zar se pozivaju i oni na visoki izvor ili su kupili novu kristalnu kuglu? Što sve čeka Lovrena tek ćemo vidjeti.
No, nije gotovo, ”urednički komentar” ide prema velikom finalu:
”U isto vrijeme onaj koji ih je na sve natjerao predvodi molitve, a taj detalj je upravo ono što smo napisali u prvoj rečenici ovog pasusa – kopija našeg društva jer zašto osuđeni kriminalac ne bi predvodio molitve. Ili, kako bi on sam rekao, zašto bi kod nas nekoga drukali bez obzira ako je taj neko oštetio državu na bilo koji način…”
Zaboravili su u Germanijaku napisati da se radi o ”nepravomoćno osuđenom kriminalcu.” No, kad Germanijak sudi ni nepravomoćnih presuda nema.
”No, ovo ipak nije tekst o Mamiću, Modriću i Lovrenu, ovo je tekst o Domagoju Vidi, Ognjenu Vukojeviću, pa i Danijelu Subašiću. Jer ta su trojica odgovorni što je Hrvatska nakon veličanstvenog uspjeha i prolaska u polufinale Svjetskog prvenstva na naslovnim stranama svjetskih medija završila i zbog drugih stvari.
Ono što su Vida i Vukojević napravili je nedopustivo u dresu nacionalne reprezentacije. Autor ovog teksta bi također viknuo ‘Slava Ukrajini!’ jer smatra da je tu riječ o pravednoj borbi, a vjerujem da bi tako učinila i većina naših sugrađana. No, takvo nešto reprezentativci nikako ne smiju napraviti, pogotovo ne za vrijeme Svjetskog prvenstva koje se, usput, održava u državi koja će taj usklik shvatiti kao veliku provokaciju. Sva sreća da se ‘Slava Ukrajini!’ nije dogodila prije četvrtfinala jer bi pritisak navijača na Vidu, ali i ostatak reprezentacije na utakmici protiv Rusije zbog ovoga bio ogroman, nesnošljiv.
Političkim porukama nije mjesto na sportskim događajima. Postoje sportaši koji su kroz povijest radili takve stvari, ali su svi oni bili svjesni posljedica svog čina. No, prilično smo sigurni da Vida i Vukojević u ovom slučaju nisu bili svjesni ničega, a to se moglo vidjeti i iz njihovih izjava kada su govorili da je to samo šala. I Vida je imao veliku sreću što FIFA tu ‘šalu’ nije ozbiljnije kaznila jer bi nam bilo jako teško bez njega na utakmici protiv Engleske, pogotovo u svjetlu činjenice da je Šime Vrsaljko pod znakom pitanja za polufinale Svjetskog prvenstva.
Vjerujemo da je HNS u ovom slučaju odigrao neku ‘šahovsku’ partiju u kojoj su iz FIFA-e ponudili žrtvovanje jedne figure da bi spasili drugu. Vukojević je izbačen iz reprezentacije što je bio logičan, ali i licemjeran potez vrhuške hrvatskog nogometa – dok je Vukojević zbog dvije riječi izbačen, dotle je Damir Vrbanović, nepravomoćno osuđen za državno-sportski kriminal, i dalje gost svečanih loži na ruskim stadionima.
Tako je ‘slučaj Vida i Vukojević’ dobio kazneni epilog što je puno bolje od završetka ‘slučaja Subašić’. Naš golman je nakon utakmice s Danskom dobio kaznu FIFA zbog nošenja majice s likom Hrvoja Ćustića ispod dresa i pokazivanja nje nakon utakmice. Tada mu je krovna svjetska nogometna organizacija dala i opomenu po kojoj bi sljedeća kazna mogla biti dosta žešća, možda i suspenzija, ali to nije bilo dovoljno Subašiću. On je nakon pobjede protiv Rusije još jednom pokušao pokazati majicu navijačima, a u tome ga je spriječila menadžerica reprezentacije Iva Olivari koja je očigledno imala zadatak da nakon utakmice posebno prati našeg golmana kako bi ga spriječila da napravi glupost zbog koje bi mogao propustiti sljedeću utakmicu.
I naravno da bi se sada moglo pričati o licemjerju FIFA koja je toliko korumpirana da se tog bremena nikada neće uspjeti riješiti, ali oni su jasno postavili pravila. Igrači ne mogu pokazivati nikakve poruke na majicama nakon utakmice i toga se svi nogometaši moraju pridržavati žele li sudjelovati na natjecanju koje FIFA organizira. Argument da bi FIFA morala imati razumijevanja jer se ovdje radi o sjajnoj prijateljskoj priči lako se može opovrgnuti jer vjerujem kako barem jednom dijelu brazilskih nogometaša vjerske poruke, koje više ne smiju pokazivati, znače u najmanju ruku isto kao i Subašiću majica s Ćustićevim likom.
Vrhunski sportaši trebali bi biti vrhunski profesionalci, na i izvan terena. Ponašati se po nekim pravilima, a ne kao razmažena djeca. No, u našem slučaju je mnogo veća vjerojatnost da će HNS morati angažirati po jednog stražara za svakog od igrača kako ne bi napravili poneku glupost, nego da će se oni moći zaustaviti prilikom ideje kreiranja te gluposti”, zaključuje Germanijak u euforiji.
Teško se u jednom dijelu, drugom dijelu, komentara ne složiti. Osim možda na kraju komentara kada se Vatrene proglašava skoro pa neuračunljivima te se sugerira HNS-u da uzme stražare. Hrvatski reprezentativci, više ili manje, proputovali su više puta svijet, i gotovo je sigurno kako neki više, a neki manje, znaju što rade i zašto kada vuku neke poteze. Ne radi se o malodobnoj djeci već o odraslim ljudima. I to odavno odraslim.
Glede politike, što su ako ne političke poruke i to od same FIFA-e, kada se nogometaše prisiljava nositi transparente i s njima se fotografirati prije nogometnih utakmica? Mislimo, dakako, na poruke protiv rasizma i homofobije. Naime, ako svaki čovjek nema u sebi saznanje da je rasizam zlo nikakvi transparenti, nikakav politički akt, mu u tome ne može pomoći. Uostalom, kako se FIFA rukovodi kada priznaje neke nogometne saveze ili ne, politikom ili sportskim duhom? Zašto na kraju krajeva hrvatska nogometna reprezentacija nije dobila pravo nastupa na SP-u u Americi 1994. i zašto je FIFA namjerno tako tromo reagirala u tom vremenu kako bi zaustavila Vatrene kad su bili na svojevrsnom vrhuncu svoje moći, kako po godinama, tako i igračkom smisli? Naravno, budući da su Jugoslaviju izbacili s Eura 1992. htjeli su, iako nisu mogli javno, to isto napraviti i Hrvatskoj 1994. i uspjeli su u tome, opravdavajući se nedostatkom vremena, iako je Hrvatska već 1992. sudjelovala na Olimpijskim igrama.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
