Hrvatska nogometna reprezentacija herojski je pala u finalu Svjetskog prvenstva od vrlo moćne reprezentacije Francuske, za koju je povremeno tijekom finalnih devedeset minuta igrao i argentinski sudac – Nestor Pitana. Pitana je inače Hrvatima sudio i susret protiv Danske u osmini finala i to vrlo dobro. Tada je briljirao, večeras na stadionu Lužnjiki izgledao je poput čovjeka sa zadatkom, kao da je dobio direktivu otežati Hrvatskoj i to u trenucima dok se lomi rezultat, s njim i utakmica. Velike utakmice obično presuđuju sitni detalji, na koje čak ni igrači na terenu ne mogu utjecati. Taj ”sitni detalj” ove srpanjske večeri bio je u rukama argentinskog djelitelja (ne)pravde.
Nakon poraza u finalu 4:2 hrvatski igrači, navijači, Hrvati diljem svijeta, bili su pomalo tužni, znala se potkrasti tu i tamo i pokoja suza na licu, ali iznad svega ponosni. Ponosni na svoju reprezentaciju, na izbornika Zlatka Dalića, zahvalni za ljeto koje će se pamtiti dok se u Hrvatskoj bude kotrljala nogometna lopta i dok će biti Hrvatske. A bit će je ako će je voditi i predstavljati ljudi koji su je i kakvi su je vodili i za nju igrali na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, jer Hrvatska je sve ono što smo posljednjih tridesetak dana imali prilike vidjeti na ulicama hrvatskih gradova. Sportskim rječnikom rečeno spoj mladosti i iskustva, energije i ljubavi. Spontane, iskrene, bez napadnih i samodopadnih promidžbenih spotova, toliko svojstvenih političarima, a kojima je na HRT-u govorio Joško Jeličić.
Hrvatska su i oni koji su se zaduživali, dizali kredite, koji su odlučili robovati gotovo pola života kako bi si mogli priuštiti put prema Rusiji i ispuniti si tu sreću te je gledati tako ponosnu i lijepu k’o u snovima – uživo. Vatreni niti jednom gestom, kako na travnjaku tako i izvan njega, nisu razočarali navijače, niti su ih iznevjerili. Naravno, navijači su to shvatili, mnogi već na startu turnira. Cijeli svijet je to shvatio. Misli li netko da bi stotine milijuna ljudi diljem svijeta navijalo u finalu Svjetskog prvenstva za obične blefere?
Hrvatska su dakako, hrvatski iseljenici, prognanici u vlastitoj zemlji i iz vlastite zemlje, koji su pred više desetljeća izbjegli pred raznim režimima kako bi mogli slobodno voljeti zemlju, živjeti domovinu, u kojoj su njihovi preci ostavili svoje kosti. Odlazili su kako bi preživjeli, spasili goli život, koji, nažalost, i danas u neovisnoj, demokratskoj Hrvatskoj odlaze.
Tko misli da je Hrvatska ”ono”, i pretežno ono, što se u posljednji trenutak ukrcalo u charter, pokupovalo ulaznice koje su se preko noći pojavile u prodaji, u originalnim dresovima, koji se više ni na crnom tržištu ne mogu kupiti, grdno se vara. Koliko se takvih ”navijača” ukrcalo na zrakoplov prema Kalinjingradu, kad su Vatrenih tek kretali na put prema sportskoj besmrtnosti? Protiv Nigerije, na startu prvenstva, Hrvatska je igrala malo finale, kao uvertiru i temelj svega onoga čemu smo posljednjih tjedana bili svjedoci.
To je također Hrvatska, ali srećom manji dio te Hrvatske, i zato ponosna Hrvatska, Hrvatska nadahnuta srebrom zlatnog sjaja, poniznošću, predanošću, vjerom i radom ima budućnost, bez obzira koliko neki šutjeli o tome i nadali se nekom drugačijem scenariju. Povratka na staro više ne bi smjelo biti.
