“Uglednoj” talijanskoj Gazzetti dello Sport definitivno se srozao ugled, sami su si krivi. Naime. povodom 25. godišnjice utakmice Austrija – Jugoslavija (0:2) igrane u Beču, u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 1992., na kojem Jugoslavija nije smjela sudjelovati zbog sankcija koje je dobio režim Slobodana Miloševića zbog brutalne agresije na Hrvatsku, sastavila je momčad od igrača aktualnih reprezentacija država nastalih raspadom bivše tvorevine.
Tako se domovina mafije i organiziranog kriminala poigrala igračima te postavila tezu što bi se dogodilo da se raspad Jugoslavije nije dogodio i kako bi ta Jugoslavija u nogometnom smislu izgledala. Drugim riječima, kako bi danas izgledala Jugoslavija da se nije raspala i da svi igrači ne igraju za reprezentacije svojih država, pritom, dakako, zaboravljaju da dobar dio tih igrača, pogotovo hrvatskih, ne bi ni postojao na vrhunskoj razini da je kojom nesrećom Jugoslavija opstala. Ivan Rakitić bi teško igrao za Jugoslaviju, braća Kovač ranije također, Josip Šimunić nikada za Jugoslaviju ne bi igrao čak i kad bi ga pozvali, da ne nabrajamo dalje.
Zanimljivo da je Gazzeta u svoju momčad “Jugoslavije” stavila samo četiri Hrvata, iako je nogometna Hrvatska svjetlosnim miljama ispred svih ostalih država nastalih raspadom bivše Jugoslavije. Slovenije više nema nego ima na velikim natjecanjima, Bosne i Hercegovine. također, Kosovo je tek krenulo, Srbije nema nigdje već šest godina, a kad ih i ima odmah ispadaju, Makedonija praktički nogometno životari, Crna Gora također… Koliko je Gazzetta korektna možda najbolje pokazuje sastav koji su odabrali. Lovrena nema, Mandžukića nema, Kovačića nema, Subašića nema…
Handanović; Srna, Maksimović, Savić, Kolarov – Modrić, Matić – Rakitić, Pjanić, Perišić – Džeko
Nažalost, kao datum raspada Jugoslavije neinformirani Talijani odabrali su 13. studeni 1991., dakle, utakmicu Austrija – Jugoslavija u Beču, iako je Vukovar već tri mjeseca gorio prije toga i praktički izgorio do tog datuma, a Hrvatska u petom mjesecu 1991. provela referendum o nezavisnosti, na kojem se preko 95 posto Hrvata izjasnilo da želi svoju državu. Tog 13. studenog 1991. niti jedan hrvatski nogometaš nije igrao za reprezentaciju Jugoslavije.
Dakle, protiv Austrije a za Jugoslaviju Hrvata nije bilo, svoju prvu međunarodnu, međudržavnu utakmicu Hrvatska je, podsjetimo, odigrala 17. listopada 1990. u Zagrebu protiv SAD-a (2:1) na Maksimiru. Za Jugoslaviju su Hrvati, Boban, Vulić, Šuker, Jarni, Ladić… igrali posljednji puta u svibnju 1991., točnije 16. svibnja protiv Farskih Otoka, tri dana prije hrvatskog referenduma o nezavisnosti. Poslije toga Jugoslavija je nekoliko mjeseci životarila uz pomoć igrača koji su dolazili iz Srbije, Crne Gore, BiH, Makedonije te Slovenije, a onda su ostali samo Srbi i Crnogorci. Miloševićeva dva oka u glavi.
Zanimljivo je isto tako da je za Jugoslaviju 1992. igrao i Mario Stanić, a vodio je “nekakav Hrvat”, tadašnji izbornik Ivica Osim. No, Stanić je dolazio iz BiH, baš kao i Osim, a Bosnu i Hercegovinu velikosrpska agresija pogodila je nešto kasnije nego Hrvatsku.
Nažalost, nikako da prestane ovo medijsko pogiravanje s oživljavanjem Jugoslavije, 25 godina nakon pada komunističkog režima “na ovim prostorima” uglavnom neki žive od oživljavanja jugoslavenskih sablasti, uglavnom oni, a sada govorimo o nogometu, koji ne predstavljaju puno u sportskom smislu te prisvajaju ono što nije njihovo, a kad nije njihovo bolje da bude “zajedničko” nego hrvatsko.
Zašto hrvatski mediji pristaju i sami sudjelovati i u takvim igrama velika je nepoznanica. Naime, zamislite što bi se dogodilo kad bi se sad našao neki novinar, recimo te iste Gazzette, i kada bi izabrao reprezentaciju Trećeg Reicha od igrača koji igraju za reprezentacije država koje je nekoć pokrivao (okupirao) zločinački Treći Reich?
