Koliko su mediji i politika doprinijeli pobjedi Rijeke?

Nogometaši Rijeke odigrali su jednu uistinu povijesnu sezonu, osvajanjem dvostruke krune ostvarili su povijesne rezultate kakve će biti teško, da ne kažemo nemoguće, ponoviti. Samo je Dinamu te Hajduku nekoć jako davno uspjelo nešto slično. Međutim, bez obzira na sve, i Dinamo i Hajduk jedna su posve druga priča.

Rijeka je, dakle, posve zasluženo, osvojila nakon prvenstva hrvatski Kup u Varaždinu, svladavši jedan dezorijentirani, neorganizirani Dinamo, Dinamo koji je većim dijelom finalne Kup utakmice izgledao kao razbijena vojska, točnije rečeno, kao skup pojedinaca koje je netko sasvim slučajno skupio sa svih strana svijeta i uglavnom prisilno doveo u Varaždin, na utakmicu. Činjenica da je Dinamo puno slabiji nego što je Rijeka zaista jaka, naravno, ne umanjuje zasluženi trijumf ekipe sjajnog slovenskog stručnjaka Matjaža Keka. Slabost je Dinamo pokazivao i ranijih sezona, no, nitko takvu slabost bivšeg hrvatskog prvaka nije znao iskoristiti.

Tijekom čitave, zanimljive i napokon do kraja neizvjesne sezone u zraku je visio, pokazalo se potpuno opravdan, dojam kako se radi o sezoni koja bi napokon mogla donijeti ”toliko željene promjene”, ”pad Dinama s trona”, koji su svi očekivali, mnogi priželjkivali, a neki se tome s neskrivenom srećom radovali. Naravno, mislimo na medije, ili dio medija, posve je normalno kada navijači imaju simpatije prema ovom ili onom klubu, normalno je to čak i za novinare, no, je li normalno ako jedna momčad gotovo 300 dana ima neskrivenu medijsku potporu, vjetar u leđa, na štetu one druge momčadi? Drugim riječima, nitko, nikada u HNL-u nije imao takvu medijsku potporu kakvu je imala Rijeka.

Vjerojatno ne zato, odnosno ne samo zato, jer je Rijeka vjekovna ”baza crvenih”, koja je u rukama lijevog ekstremizma duže od Sjeverne Koreje, ne zato što se mediji dive političkoj dugovječnosti Vojka Obersnela, koji tijekom svakog izbornog ciklusa sustavno gubi potporu birača. Ne tako davno SDP-ov kandidat u Rijeci uvjerljivo je pobjeđivao u prvom krugu, danas, odnosno u nedjelju 4. lipnja, bit će sretan ukoliko dođe do 53 posto. SDP polako, ali sigurno, gubi potporu i u Gradskom vijeću Rijeka, sami nemaju većinu.  Ipak se nešto mijenja. Dakle, teško je vjerovati da su mediji, barem većina medija, podržavali Rijeku zbog Obersnela, Bernardića i koalicijskog mu partnera Kreše Beljaka.

Što je onda posrijedi, zašto je Dinamo toliko ”omražen” u medijima, ali i jednom dobrom dijelu navijačkog puka? Naravno, teško je izbjeći glavni ”krimen” Dinama, Zdravka Mamića. Ove sezone sve se odigralo onako kako su priželjkivali oni koji nisu Mamićem oduševljeni. Kad Dinamo više nije prvi, kad više nije čak ni pobjednik Kupa, Mamić će vjerojatno dobiti kratkotrajno poštedu od medijskih ”batina.”

Naravno, ovakvi zaključci su zapravo pojednostavljeno tumačenje izrazito složene situacije u HNS-u. U noći slavlja Rijeke uslijedio je ”napad” na predsjednika HNS-a Davora Šukera, ne slučajno. Šuker nije bio na finalu Kupa u Varaždinu, gdje je morao biti. Finale Hrvatskog kupa zapravo su, ako to usporedimo s izborima, predsjednički izbori. Biti prvak države u nogometu je, da to pojednostavimo, premijerska funkcija, biti pobjednik Kupa u izravnom dvoboju protiv najjačih konkurenata, je slično izboru za predsjednicu Republike koja ima izravni legitimitet, direktno je izabrana, a ne posredno u parlamentu, kao što je to slučaj s predsjednikom Vlade, bez obzira tko on bio. Drugim riječima, finale Kupa utakmica je koja direktno, bez obzira na trenutni položaj na ljestvici u tom trenutku odlučuje o trofeju. Šuker je, dakle, morao biti u Varaždinu, ipak se radilo o blagdanu hrvatskog nogometa koji zaslužuje svu moguću pozornost čelnog čovjeka HNS.

Međutim, zanemarimo li sve to, čak i paralele ilustracije radi, ostaje činjenica da je Dinamo bio pod medijskim udarom konstantno, od prvog kola. Želio se taj ”pad” tog ”mrskog” Dinama koji ”nemilosrdno” ”vlada hrvatskim nogometom”, drugim riječima, manje se navijalo u medijima za Rijeku, koliko se bilo protiv Dinama. Išlo se na rušenje.  Svi koji su dočekali su pad ”omraženog režimskog kluba”, i što sad? Kako dalje?

Rijeci medijska potpora neće puno pomoći, niti će ona dugo potrajati, ako će napraviti isto ono što i Dinamo na početku sezone, kad se krenulo u totalnu rasprodaju, što je rezultiralo europskim debaklom. Ovakva Rijeka ni u najsretnijim maštarijama nije spremna za Ligu prvaka.

Zašto je onda dobra, kako mnogi tvrde, za hrvatski nogomet smjena na vrhu HNL-a? Naime, kako bi neko natjecanje imalo smisla, bilo atraktivno, konkurencija je neophodna. Dinamo je napokon dobio glavnog konkurenta, a to više nije Hajduk. Rijeka neće ”plesati” jedno ljeto, bit će tvrd orah i iduće sezone.

Naravno, povratak Hajduk na stare staze uspjeha također je u interesu hrvatskog nogometa, na što ćemo ipak malo morati pričekati, kao što je u interesu hrvatskog nogometa jaki Osijek koji se bori za naslov.  Nekoć, na samim počecima HNL-a, imali smo jaki Inker, jaki Varteks, jaki Osijek, europski Hajduk, Croatiju…Imali smo konkurenciju, koja je onda, pa čak i u ratnim vremenima, punila stadione.

Znate li, primjerice, da je u sezoni 1992./1993. Croatiju (Dinamo) na Maksimiru protiv Segeste gledalo 30 000 ljudi i da je te iste sezone u Osijeku derbi protiv Croatije gledalo skoro 40 000 ljudi, tek nešto manje došlo je pogledati splitski Hajduk? Da ne spominjemo klasične derbije Dinama i Hajduka, kako na Poljudu tako i na Maksimiru. Finale Kupa Croatia – Hajduk 1993. na Maksimiru gledalo je gotovo 50 000 ljudi.  Te sezone Miroslav Ćiro Blažević vratio se u Dinamo i u svom stilu, nakon 11 godina vratio naslov u Zagreb. Slavilo se skoro kao 1982.

Izvor: narod.hr