U Domovinskom ratu život su dali mnogi Bad Blue Boysi. Jedan od najodanijih modrom klubu s Maksimira svakako je bio Kruno Vuletić-Šargač, a poginuo je spašavajući ranjenog suborca kod sela Bair iznad Novske na današnji dan – 20. studenog 1991. godine.
Kruno Vuletić-Šargač rođen je 24. rujna 1961. godine u Banja Luci. Odrastao je u Zagrebu, uz očuha Danijela Šargača, majku Janju te deset godina mlađu sestru Ivančicu s kojom je bio iznimno vezan. U početku su živjeli kod Svačićevog trga u centru grada, a potom sele u Novi Zagreb, točnije Zapruđe – kvart koji je uvelike obilježio Krunin život. Nakon osnovne škole završio je najprije srednju tehničku, a zatim i višu tehničku školu te stekao zvanje inženjera slabe struje te se zaposlio u Jugoslavenskim, odnosno Hrvatskim željeznicama.
Najveća ljubav bio mu je Dinamo
U slobodno vrijeme volio je čitati ili igrati mali nogomet. Ipak, njegova najveća ljubav bio je Dinamo, a zatim i Cibona. Kao strastveni navijač pratio je te klubove diljem bivše države, ali i kontinenta čega se u Zapruđu još uvijek živo sjećaju:
„Kruno Vuletić-Šargač, najpoznatiji pod nadimkom Vule, od svih onih nadimaka koje je dobivao bar jednom mjesečno kao pravi Zapruđanac. Dijete centra grada, sa Svačke, koliko je šala progutao na račun tog mjesta, uvijek sa osmijehom i blago, kakav je bio po prirodi. Blaga dobričina, zaljubljena u Dinamo i Hrvatsku. Ta bio je uostalom rođeni Banjolučanin, a tamošnji su Hrvati svi plave boje ispod kože. Legenda BBB-a. Kada nitko nije išao na utakmice, on jest. Prvi od svih i do kraja. Bez straha, bez zadrške, u toj svojoj ljubavi za Dinamom prošao je sve stadione bivše Juge, kada to nije bilo lako kao danas i kada se na neka mjesta putovalo danima do tamo i natrag. Godinama su se prepričavala njegova putovanja i povratci iz Atene, Splita, Budimpešte, Beograda koji su znali potrajati i danima, uz pitanja svih nas: kad će konačno doći? Zvali smo ga ‘Vule sretnik’ jer bi ga uvijek zaobilazilo zlo i nevolja, bilo od protivničkih navijača, milicije ili bilo čega.“
Svoju ljubav prema Dinamu, Kruno je iskazao i kroz pjesmu „Centarfor“:
Uvijek sam htio (o tome nema zbora)
Biti jak, biti jak kao gora.
Uvijek sam želio igrati centarfora.
Razgoljen biti na travi
Na kamenu. Na terenu.
Voditi sobom plave kad na juriš krenu.
Biti kao vatra. Kao krik.
Imati gromovski korak,
Kao bik što nosi arenu neumoran.
Briga me bilo za kosti. Za srce,
za slezenu.
Za teret što me tišti.
Nadahnut svojom snagom, nadahnut
svojom slogom,
Htio sam igrati rukom, trupom,
i glavom,
I prsima i nogom
Igrati s vragom i bogom
Samo da pucam i vrištim.
Kao parni stroj da vozim
kao lokomotiva da pištim.
Oduvijek sam bio takav,
i sada sam još isti u svom PLAVOM dresu.
I TAKVOG ĆE ME VALJDA NA
ODAR DA ODNESU!
Na odar Krunu Vuletića ipak nisu odnijeli u plavom dresu već u maskirnoj uniformi 1. A brigade Zbora narodne garde, legendarnih „Tigrova“. Pokopan je na zagrebačkom Mirogoju, a sprovodne obrede vodio je fra Nedjeljko Dominik Slišković.
Na njegovu grobu uz oznaku „Tigrova“ stoji i znak „d“ kao podsjetnik da na tom mjestu počiva mladić koji je bio spreman dati i krv svoju za plavu boju, a dao ju je za Hrvatsku svoju.
Sestra Ivančica posvetila mu je pjesmu pod nazivom „Pjesma bratu“:
Čekam te da dođeš ili javiš se
osmjehom svojim da kažeš:
“Mala, evo me!”
Govorio si mi uvijek: “Sestro ne boj se,
ti znaš da ja čuvam te“
Reci mi, kako da sad živim kad moram
da shvatim da nema te?
I mada mi još uvijek jasno nije zašto
odlaze oni kojim čisto srce bije,
ja tješim se time da sretan si bio
jer život si dao braneći Hrvatsku i mene.
Znaš žao mi je samo što ti nikada reći nisam znala:
“Buraz, voli te više od
svega tvoja sestra mala.“
Ali zato reći ću ti glasno, da čuješ me jasno:
BURAZ, VRATI SE, MOLIM TE,
TVOJA JEDINA SESTRA
ZOVE TE!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
