Prema brojnim reakcijama koje su uslijedile nakon prvog kruga svojim igrama i rezultatima na Europskom prvenstvu hrvatska rukometna reprezentacija mnoge je iznenadila, tim prije što je većina medija ispratila Linu Červara i igrače na turnir kao na sprovod. Za mnoge bili su – otpisani.
Mnogi su Hrvatskoj predviđali debakl na startu, sad vidimo kako su to neki i priželjkivali, jedan dio njih kako bi se riješili ”staromodnog izbornika” Line Červara, a drugi jednostavno zato što im je Hrvatska na srcu koliko i Kreši Beljaku borba protiv totalitarnih, zločinačkih režima. Zasad nisu uspjeli, Hrvatska je iznenadila mnoge, a otvorio nam se i ždrijeb koji bi nas mogao odvesti čak do polufinale, o čemu se uoči Europsko prvenstva nitko nije usudio ni sanjati.
Odjednom, pojavili su se generali poslije bitke, kakvih je u Hrvatskoj oduvijek puno, oni koji dijele lekcije o strategiji, o izboru igrača, pa čak nisu zadovoljni ni suradnicima koje je Čevar, a što je njegovo pravo, sebi odabrao, jer izbornik odlučuje, izbornik i odgovara na kraju. Ti isti, kako mediji tako i ”dobronamjerni” kritičari, koji su Hrvatsku otpisivali danas tvrde kako bi sve osim polufinala bio neuspjeh, toliko se ide daleko te se rukometašima nameće imperativ osvajanja medalje. Hrvatska, ponovimo, nema nikakav imperativ, s obzirom na sve, na ozljede koje su nas pratile uoči turnira, pa i na samom turniru (Marino Marić), plasman u drugu fazu je uspjeh, dakako, ako se ukaže prilika treba je znati i iskoristiti.
Francuzi su ispali, Nijemci se provukli, Danci nisu daleko od ispadanja, gube Šveđani…, na jednom takvom nikad luđem natjecanju teško je odrediti favorite. Zašto je onda Hrvatska danas favorit, ako je uoči Europskog prvenstva bila tek na sedmom mjestu onih reprezentacija koje mogu do zlata?
Nažalost, u jeku turnira javljaju se potencijalni Červarovi nasljednici, koji ne mogu dočekati da se ”stari trener” sam dostojanstveno povuče kako je to uostalom i obećao, s druge strane Sportske novosti u nastavcima donose kritike ”nezadovoljnika” koji ne mogu prežaliti što nisu u Grazu, sada u Beču, a smatraju kako im je tamo mjesto. Jedan od njih je i legenda hrvatskog rukometa, Irfan Smajlagić, za koga je dio medija tvrdio kako je bio ”pravi izbornik” hrvatske reprezentacije u vrijeme najvećih uspjeha, a Lino je ”više statirao!?” I sad, kao slučajno, uoči drugog kruga i važne utakmice protiv Austrije Smajlagić piše za Sportske novosti te se pita zašto ”Hrvatska toliko slavi svoje pobjede u prvom krugu…!?”
Zašto? Jednostavno, hrvatska rukometna reprezentacija se zajedničkim slavljem htjela, posve ispravno, odužiti fenomenalnim navijačima koji su u Grazu napravili takvu atmosferu da im se pola Europe divi. Je li toga uopće Smajlagić, koji je na tragu Indexa, portala koji se pita ”zašto je Hrvatskoj toliko važno pobijediti Srbiju”, svjestan? Smajlgić je svojedobno bio veliki igrač osvajač olimpijskog zlata za Hrvatsku u Atlanti 1996. godine, i trebao bi biti oprezniji u svojim komentarima, on vrlo dobro zna koliko je bitna podrška navijača na jednom turnirskom natjecanju tijekom kojeg umor također igra značajnu ulogu, a navijači su u stanju iz igrača izvući i onu snagu kakvu oni u datom trenutku nemaju ili je možda nisu ni svjesni. Jednako tako, Smajlagić bi trebao biti oprezniji kada sugerira, javno, 20-tak sati prije važnog dvoboja s Austrijancima, kako bi se trebalo igrati, o tome će odlučiti Červar, zato je on izbornik, a Smajlagić piše komentare, koji čak i ako su dobronamjerni padaju u nedobronamjerno doba.
