Bivši nogometaš Crvene zvezde, Makedonac, Darko Pančev, u dijelu hrvatskih medija tretiran je kao jedan od najboljih nogometaša bivše propale totalitarne komunističke Jugoslavije, što, objektivno govoreći, Pančev nikad nije bio.
Naime, Pančev je svojedobno bio vrhunski strijelac te itekako zaslužen za činjenicu da je Zvezda 1991. godine osvojila Kup prvaka, svladavši u jednom od najgorih finala Kupa prvaka francuski Marseille, no, najveće zasluge za pohod beogradskog kluba prema vrhu Europe imali su Robert Prosinečki, Dejan Savičević, Siniša Mihajlović, igrači koji su nakon odlaska Dragana Stojkovića Piksija činili samo srce momčadi Crvene zvezde i koji su Pančevu namjestili veliki broj prilika. Pančev je bio igrač šesnaestrca i današnjem nogometu ne bi daleko stigao.
Realno, Pančev, za razliku od, primjerice, najboljeg hrvatskog napadača svih vremena, Davora Šukera, nije baš najbolje izvodio slobodne udarce niti je imao smisla za asistencije kao najbolji strijelac Svjetskog prvenstva 1998. godine. Sjetimo se nezaboravnih Šukerovih poteza s Europskog prvenstva u Engleskoj 1996.
Nejasno je zašto se uopće u dijelu tzv. hrvatskih medija pojavljuje usporedba Pančeva i Šukera. Naime, Pančev je nogometaš koji s reprezentacijom ”lijepe” Jugoslavije nije napravio ništa, do četvrtfinala SP-a u Italiji 1990. Jugoslavija je došla nakon debakla protiv Njemačke u skupini i prije svega zahvaljujući Stojkoviću, Prosinečkom, Joziću, Katanecu, Zoranu Vuliću, Safetu Sušiću… Pančev je dao dva gola slabašnim Ujedinjenim Arapskom emiratima... I to je sve što je Pančev napravio igrajući u dresu države koja je opstala 45 godina na klasičnom državnom terorizmu, ubijajući i zatvarajući nedužne ljude, kao i sve one demokrate stvarne ili izmišljene protivnike zločinačkog režima, a među njima je bili i sportaši. Naime, nakon što su Titovi partizani ”oslobodili” Jugoslaviju okomili su se odmah na sportske klubove, podsjetimo da su u Hrvatskoj, a sada govorimo samo o nogometu, ukinuti Građanski. HAŠK, Concordija… Da ne spominjemo ostale republike tadašnje Jugoslavije, koje su se također suočile s komunističkim državnim terorizmom. Malo je tko ostao pošteđen.
Jugoslavenska mitologija u današnjem vremenu…
Darko Pančev tvrdi kako je jugoslavenska liga bila jedna pet najjačih liga Europe, što je totalna izmišljotina, mit koji stvaraju i neki hrvatski mediji. Naime, komunistička Jugoslavija je postojala 45 godina, nogometni klubovi te države tek su dva puta osvajali europske trofeje. Dinamo 1967. Kup velesajamskih gradova te već spomenuta Crvena zvezda Kup prvaka 1991. i to Zvezda koja je zapravo bila reprezentacija tadašnje države i koja je bila klasični velikosrpski projekt umiruće Jugoslavije. Uostalom, kad su osvajali naslov prvaka Europe zloglasni ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan vodio je navijače Crvene zvezde i usput se pripremao za genocid u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Što su jugoslavenski klubovi krajem osamdesetih u Europi, ako izuzmemo režimsku Crvenu zvezdu, napravili? Ništa, ili jako malo, Partizan je ispao od albanskog kluba Flamurtarija, Stuttgart je deklasirao Dinamo, Hajduk nije ni sudjelovao u europskim kupovima zbog izgreda navijača na Poljudu, povremene bljeskove imali su Velež i Željezničar i to je uglavnom sve. Što je Vardar Darka Pančeva napravio u europskim kupovima za vrijeme Jugoslavije? Odgovor je kratak – ništa, ali je zato Rukometni klub Vardar puno godina poslije raspada Jugoslavije postao prvak Europe.
Reprezentacija Jugoslavije ispala je 1982. na SP-u u grupnoj fazi, 1986. nije se ni plasirala na SP u Meksiku, kao ni na Europsko prvenstvo 1988. Jugoslavija je postojala 45 godina a nikada nije bila među tri na svijetu, što je Hrvatskoj u 27 godina, od 1991. do 2018., uspjelo čak dva puta.
Da sada ne nabrajamo ostale uspjehe hrvatskih sportaša, od nogometa do skijanja… Naravno, sportaši ostalih država nastalih raspadom Jugoslavije također su dočekali ”svojih pet minuta”, njihov je talent napokon došao do punog izražaja poslije slamanja komunističkih okova.
Mit o jugoslavenskoj nogometnoj ligi kao jednoj od najjačih u Europi obična je prevara, u kojoj, kako smo spomenuli, sudjeluje i dio ”hrvatskih medija.” Jugoslavenski nogometni klubovi tek su dva trofeja osvojili u europskim kupovima iako je komunistički režim branio igračima da odlaze iz svojih klubova u Europu prije 28. godine. Zbog čega je, primjerice, Marko Mlinarić tek 1988. napustio Dinamo i otišao u Francusku. Sad zamislite hrvatsku ligu protekla tri desetljeća u kojoj bi igrali nogometaši, hrvatski reprezentativci, do 28 godina starosti.
