U opširnom intervjuu za czbgtv.com, bivši čelnik Zvezde Vladimir Cvetković, s kojim je Crvena zvezda osvojila naslov europskog prvaka, pričao je o hrvatskim igračima koji su trebali doći u Zvezdu.
“Za Šukera znam da je bilo dogovoreno. Njemu je Ljupko Petrović (trener koji je sa Zvezdom osvojio naslov Kupa prvaka) bio trener u Osijeku”, kaže on.
“I Bokšić je sigurno bio blizu Zvezde. Na utakmici Jugoslavija-Hrvatska, kada je na Zvezdinu stadionu nestalo struje, Slaven Bilić i ostali rezervisti bili su kod mene u kancelariji. Onda je Bilić pogledao sliku s našim peharima i rekao: “Da nije rata, svi bismo mi bili u Crvenoj Zvezdi”, ispričao je Cvetković.
Istina o Bokšiću nešto je drugačija
Ipak, od toga nije bilo ništa, Robert Prosinečki i Goran Jurić su ostali jedini Hrvati koji su u to vrijeme igrali za Zvezdu.
Koliko su na koncu realne izjave Vladimira Cvetkovića? Malo, iako ima pravo u jednome, za beogradski klub tada su igrale najveće nogometne zvijezde tadašnje države.
Crvena zvezda je naime kao velikosrpski projekt toga vremena, pokrenut kako bi se dogodilo ono što se u finalu Kupa prvaka 1991. i dogodilo, bila klub koji je krajem osamdesetih imao ogroman budžet u odnosu na većinu klubova tadašnje Jugoslavije. Stariji ljubitelji nogometa sjetit će se tko je sve igrao za Zvezdu 1991. godine u Bariju kada je srpski klub prvi i jedni puta osvojio naslov europskog prvaka. Bila je to jedna respektabilna međunarodna momčad, krcata igračima koji, naravno, nisu bili Srbi. Redom, Prosinečki, Najdovski, Belodedić, Savičević, Pančev, Šabanadžović…
Naizgled Cvetković je dobrim dijelom u pravu, ipak, griješi u jednom, Alen Bokišć te 1991. godine nije bio blizu dolaska u Crvenu zvezdu. Naime, te se godine Dinama zvao HAŠK Građanski, Bokšić je postigao dogovor s čelnicima Dinama i trebao je doći u Zagreb, na Maksimir, kako bi se zaustavila dominacija Crvene zvezde. Mediji su nakon posljednjeg jugoslavenskog prvenstva 1990./1991. pisali o Alenu Bokšiću, njegov dolazak bio je aktualan sve dok je izgledalo da bi se jugoslavenska liga mogla igrati i na jesen.
Sve je bilo dogovoreno, mediji, a posebno Sportske novosti, su pisali o nevjerojatnom napadu Dinama kakav “nema ni Milan”- Boban-Bokšić-Shala-Šuker-Mladenović. Dinamo je u to vrijeme pregovarao sa Aljošom Asanovićem, govorilo se o povratku Marka Mlinarića i Mustafe Arslanovića, pregovaralo se sa Zoranom Stevanovićem iz Partizana, pa čak i na marginama navodno i Mitrom Mrkelom…
Dinamo se 1991. raspao
Međutim, velikosrpska agresija zaustavila je puno toga, pa i stvaranje velikog Dinama. Dinamo se potpuno raspao, otišle su najveće modre nogometne zvijezde te su godinu dana kasnije u prvom prvenstvu Hrvatske ostali bez trofeja, u Kupu je od modrih bolji bio Inker iz Zaprešića. Ni u prvenstvu nije išlo puno bolje. Hajduk je osvojio prvi naslov Hrvatske. Koliko je Dinamo te ratne 1992. (prvo prvenstvo slobodne Hrvatske igralo se u proljeće te godine) bio nemoćan pokazuje činjenica da su u to vrijeme novinari najboljim igračem Dinama nerijetko proglašavali mađarsko “pojačanje” stanovitog Petera Vigha.
Zanimljivo, u jesen 1991. Dinamo je igrao protiv turskog Trabzonspora u Kupu UEFA. Plavi su ispali, između ostaloga i zbog činjenice da se zbog ratnih okolnosti nije igralo u Zagrebu. U dvije utakmice Turci su bili bolji 3:2, 1:1. Sva tri gola za Dinamo dao je Crnogorac Željko Petrović, koji je u Dinamu jedini ostao kao dio plana jakog i europskog kluba. Sve do 1998. Željko Petrivić bio je povremeni reprezentativac države koja je izvršila agresiju na Hrvatsku.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
