Kako smo već više puta pisali na današnji dan prije točno trideset godina na Maksimiru se u režiji raspadajućeg režima, raspadajuće države, dogodilo događanje naroda, koje samo srećom nije urodilo krvoprolićem. Naime, tog 13. svibnja 1990. na Maksimiru se trebao odigrati veliki derbi između drugoplasiranog Dinama i prvoplasirane Crvene zvezde, koja je na neki način bila reprezentacija Jugoslavije u malom, sastavljena od igrača iz svih republika tadašnje komunističke tvorevine i koja je bila pojačana Miodrgom Belodedićem, inače rumunjskim reprezentativcem.
Danas, trideset godina kasnije, brojni mediji pišu, što je posve normalno, o nikad odigranom susretu na Maksimiru, o pokušaju da se krvoprolićem JNA umiješa i tada razoružanu i nespremnu, izdanu Hrvatsku, baci na koljena. Piše se o huliganizmu na Maksimiru, međutim, tog 13.svibnja bilo je svega, pa i huliganizma, no, njega najmanje, iza cijele priče krili su se daleko mračniji planovi. Kakvi planovi vidjeli smo samo nekoliko mjeseci kasnije kada je milicioner Mile Martić, uz Miloševićevu ”subvenciju”, pokrenuo ”Balvan revoluciju.” Nije slučajno da se na Maksimiru u ulozi vođe navijača pojavio ortodoksni kriminalac i udbaški ubojica, kasnije i ratni zločinac, Željko Ražnatović Arkan, nije također slučajno da danas u Hrvatskoj niti jedan mediji ne ističe kako je tog dana na Maksimiru bio i Aleksandar Vučić, bivši učenik ratnog zločinca Vojislava Šešelja i aktualni predsjednik Srbije. Miroslav Ćiro Blažević, bivši izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, koji je s Vatrenima na SP-u u Francuskoj 1998. osvojio brončanu medalju, više je puta kazao kako ga je život naučio da slučajnosti nema u životu.,
Kako god bilo utakmica nikad nije odigrana, a dres Crvene zvezde nosili su tih dana, a pa i godinu dana nakon toga, neki nogometaši koji su kasnije nosili dres hrvatske nogometne reprezentacije, kao što je to Robert Prosinečki, koji je član Zvezde bio i kada su u Borovom selu masakrirani od strane srpskih terorista i Miloševićeve tajne policije hrvatski redarstvenici. Prosinečki je tek 1994. godine, kada je postalo potpuno jasno da Jugoslavije nema niti će je biti i da Srbija definitivno tone u ludilo diktature, zaigrao za hrvatsku reprezentaciju. Prvu je utakmicu Veliki Žuti za Vatrene odigrao protiv Španjolske, a Hrvatska je dobila u prijateljskom susretu moćnu Furiju. Član Crvene zvezde toga svibnja 1990.godine bio je i Goran Goca Jurić, koji je zajedno s Prosnečkim uhvaćen kamerom kako stoji pored udbaškog kilera Arkana. U njihovom društvu na Maksimiru tog 13. svibnja bio je i jedan od milicajaca komunističke Jugoslavije, istih onih koji su nezainteresirano promatrali divljanje Delija na Maksimiru,a istodobno su tukli navijače Dinama, ali i Dinamove nogometaše.
I Jurić i Prosinečki nekoliko godina nakon tih nemilih događaja u mračnim vremenima umiruće Jugoslavije zaigrali su za tadašnju Croatiju, današnji Dinamo. Do 1990. godine dres Crvene zvezde nosio je i Zoran Vujović.
S obzirom na sve ono što se tog 13. svibnja događalo na Maksimiru, iako je lako biti general poslije bitke, postavlja se pitanje zašto hrvatski nogometaši nisu napustili Zvezdu nakon što je ”navijačke uzde” preuzeo ubojica, kriminalac, udbaški egzekutor, Željko Ražnatović Arkan? Kriminalac nije ”samo” bio vođa navijača Zvezde, on je sjedio i na klupi srpskog kluba. Arkan je svoju sirovost, svoju brutalnost, svoju kriminalnu sklonost pokazao i puno prije nego li se pretvorio u ratnog zločinca, koji je bio zapravo obično oruđe u rukama velikosrpskog režima, prije toga u rukama jugoslavenske tajne policije, odnosno UDB-a.
Srbija danas, trideset godina kasnije, nakon svega što se događalo, ne priznaje agresiju na Hrvatsku, nikada niti jedan nogometaš Crvene zvezde, od Mrkele, Stojanovića do Dragana Stojkovića, nije spomenuo velikosrpsku agresiju na Hrvatsku, oni govore o nekakvim politikama… O čemu mi zapravo onda govorimo?
