S obzirom na pat poziciju u hrvatskom nogometu, u kontekstu odnosa između navijača i uprava nogometnih klubova, nećemo ovdje, niti je to namjera, nikoga prozivati, bilo bi to ipak presloženo, a vrijeme curi, stari se. Spomenut ćemo tek dva hrvatska kluba, Hajduk i Dinamo.
I dok u Hajduku navijači, zapravo jedan dio “navijačkog vrha”, i previše imaju utjecaja na odluke formalnog čelništva kluba, na odluke Dinamovog čelništva navijači ne mogu ili ne žele utjecati s obzirom na specifičnu situaciju, nažalost, niti o njima raspravljati. I to je uglavnom dosta, daleko bi nas odvela daljnja elaboracija. Pogotovo ako se radi o tek letimično, uvodnom pregledu.
Reala bez prepunog Santiago Bernabeua nema
Jedno je sigurno, nogomet se igra zbog publike, dakle, zbog navijače, a ne isključivo zbog sportskih rezultata, iako, je, naravno, sportski rezultat važan, iako ne i najvažniji. Naime, Real bez 80 000 navijača na Santiago Bernabeuu, i milijunski navijači puk diljem svijeta, ne postoji, Barcelona bez prepunog Nou Campa također. Nije Juventus angažirao Marka Pjacu, platio ga 23 milijuna eura, kako bi desetak bogatih tajkuna, menadžera i njihove obitelji, dakle, ukupno 30 ljudi, pljeskalo akrobacijama mladog hrvatskog nogometaša. Kad bi tako bilo u nekom iracionalnom svijetu ne bi im trebali stadioni, bile bi im dovoljne garaže. Marko Pjaca je u Juventus došao kako bi sam zaradio, ali kako bi na njegovom transferu zaradili svi oni koji su u njemu sudjelovali. Posebni bonus zaradu na Pjaci očekuju gazde Juventusa. Svi oni ne bi zaradili ništa da nema navijača. Nogomet je. dakle, biznis. Danas više nego ikada.
Ne živi, naravno, Real samo od prodanih ulaznica, iako je zarada od ulaznica velika s obzirom na vojsku navijača na tribinama, kraljevski klub živi od sponzora, članarine, od trofeja, trofeji donose nove sponzore u unosne ugovore, i opet tih sponzora nema bez publike. Kome ćete prodati dresove, šalove, značke, članske iskaznice ako nećete navijačima?
Roba i roblje?
Nogometaši su danas, nažalost, postali roba, a robu možete prodati ako je imate kome prodati. Kad bi se profesionalni nogomet igrao isključivo iz vlastitog zadovoljstva, dakle, za svoju dušu, igrao bi se na travnjaku ispred kuće ili na školskom igralištu. Nažalost, nije tako, odavno nije tako. Vrijeme nogometnog romantizma je završilo još tamo odmah po završetku sedamdesetih. S vremenom je sve otišlo predaleko. Danas, nažalost, transferi nogometaša dostižu cifru veću od 100 milijuna eura, s druge strane navijači, koji za klub navijaju srcem, žive za klub, za obitelj, s plaćom koju je bolno i spomenuti, koliko je mizerno, zato je razumijevanje za želje navijača, pa i skrb o onima koji su teško bolesni, nažalost i takvih ima, potrebnije nego ikad.
Naravno, ulica, kako neki posprdno nazivaju jedan dio agresivnijih navijača, ne može voditi klub, to bi bila anarhija, postoje skupštine, u radu mnogih skupština klubova na svijetu sudjeluju i navijači. Nažalost, skupštine nekih klubova su nelegalne, jer se sprečavaju izbori, a navijači isključuju. No, to su anomalije koje u stranim u ozbiljnim državama i ne traju dugo, čak i ako se pojave.
Wembley i Chelsea
Stadion Wembley, kultni engleski stadion u Londonu, izgrađen je 1923. a srušen je 2003. godine, on nije srušen direktivom trojice ljudi, s rukama u džepovima, raketiranjem, on je srušen nakon duge javne rasprave, tijekom koje su pale u teške riječi, ali je postignut jednim dijelom konsenzus kada su stigla uvjerenja da je vrijeme za to i da će novi stadion biti funkcionalniji, bolji. U demokratskom svijetu ljudi razgovaraju, pa i godinama ako treba, dok se ne postigne neki konkretan dogovor, koji će biti prihvaćen kod većine. Posebno kada je riječ o stvarima za koje je dobar dio građana emotivno vezan.
Chelsea? Londonski klub i jedan od najvećih klubova u Engleskoj je u privatnom vlasništvu, u rukama ruskog multimilijardera Romana Abramoviča, pa ipak i kad je vlastitim novcem kupovao klub Abramovič je morao pristati na neke ustupke, nije došao i rekao odsad je sve kako ja kažem, što je bilo više nije. Shvatio je da je klub institucija, engleska sportska institucija i tako se ponaša. Navijači su zadovoljni, klub se razvija, u međuvremenu je postao i prvak Europe.
S navijačima se razgovara i dogovara, s huliganima, naravno, ne
Svi navedeni, više ili manje pokušavaju, i dobrim dijelom imaju u tome uspjeha, uspostaviti i održati odnos s navijačima, kada govorimo o navijačima ne mislimo naravno na huligane, jer i takvih ima. Ne kako bi se dodvorili navijačima nego kako bi bili u odličnim odnosima s “kupcima” kojima prodaju robu. Iako se, naravno, sami navijači ne smatraju kupcima, oni uglavnom iz iskrenih, patriotskih, pobuda navijaju za svoj klub, reprezentaciju pogotovo. “Tko to shvati, a na čelu je velikog kluba, barata velikim novcima, taj će shvatiti zašto jedni bez drugih ne mogu, odnosno, zašto nogometa nema bez navijača i bez igrača.”
