Bivši hrvatski nogometni reprezentativac Ivan Klasnić veliki je borac, što je po tko zna koji puta pokazao, prije desetak godina, pa i danas kada ponovno razmišlja o povratku na travnjak unatoč bolesti i činjenici da mora na hemodijalizu tri puta tjedno. Klasnić u razgovoru za Novi list tvrdi kako i dalje trenira, doduše svaki drugi dan, želi se preznojiti kako mu se voda ne bi skupljala u organizmu.
Ivan želi bolesti unatoč biti u formi a razmišlja o povratku profesionalnom nogometu što je zapravo utopija, bez obzira na optimizam. Naime, sve dok ide na hemodijalizu Klasnić se teško može baviti stvarnim profesionalnim nogometom, tko god dobro poznaje s kakvim problemima se Ivan suočava jasno je zašto smo ponudili ovakvu konstataciju. Ponajprije, recimo kako osoba koja ide na hemodijalizu ima problema s anemijom, viškom vode u organizmu, većina nalaza su daleko od stvarnih granica normale. Tu su izvjesni problemi s variranjem tlaka… Da ne nabrajamo. No, tome unatoč prosječan čovjek svakako se može diviti entuzijazmu, hrabrosti i želji koju Klasnić ima. Mogli bismo to nazvati ”žudnjom za životom”.
“Možda se jednom vratim profesionalnom nogometu, tko zna. Prije deset godina imao sam cilj i mnogi su govorili da ga je nemoguće ostvariti, a ja sam ipak uspio. Kako se ono kaže, nikad ne reci nikad. Michael Oenning, koji je s nama igrao u ponedjeljak, trener je mađarskoga prvoligaša Vasasa i moli me već mjesecima da dođem, da odigram jednu sezonu u njegovoj momčadi. Bacio mi je bubu u uho, ha, ha, ha… Zdravlje je najbitnije, svjestan sam toga, ali ja sam dovoljno lud da još jednom probam, jel’ tako?”, rekao je Ivan Klasnić. I po smijehu, odnosno načinu na koji je sročio rečenicu, je jasno da ni on sam u ovom trenutku ne razmišlja ozbiljno o povratku. Nema pravo kada kaže:
“Koja je razlika u odnosu na moju situaciju prije deset godina? U tome što sad moram triput tjedno ići na dijalizu… Tada nisam morao. Na jednom od redovnih pregleda moj liječnik nefrolog rekao mi je da bubreg više ne radi kako treba. Nisam dramatizirao ni prije deset godina, ne dramatiziram ni danas. Pomirio sam se s tim, znam da je u ovom trenutku to jedina opcija i tako se ponašam. Ja i onda, kad me čekala prva, odnosno druga transplantacija, nisam želio dramatizirati i dodatno se opterećivati ishodom. Naravno da mi je bilo teško kad je tijelo odbacilo majčin bubreg, ali znao sam da moram biti jak i ići naprijed.”
Velika je razlika, Ivan to vrlo dobro zna. Transplantirana osoba u osnovi je zdrava, naravno, ne može sve ono što mogu oni koji se nisu podvrgli transplantaciji, ali u osnovi se radi o zdravoj osobi koja se mora čuvati, posebno mogu biti opasne, pa i po život pogubne, razne infekcije, upale, prehlade, virusi… Klasnić se, nažalost, nije puno čuvao, igrao je profesionalno nogomet, pa i za reprezentaciju, dao povijesni gol za Hrvatsku na Europskom prvenstvu 2008. protiv Turske u produžetku četvrtfinala, gol koji će se dugo pamtiti ponajprije zbog činjenice da su Vatreni izgubili utakmicu koju su Klasnićevim pogotkom trebali dobiti. Hrvatska je povela u posljednjim minutama produžetka, izjednačujući gol primila doslovno u posljednjim sekundama.
Ivan tvrdi kako je mlad i da transplantacije u njegovom slučaju nije hitna, mora, kako kaže, čekati jer nema izbora. Da, to je točno, Klasnić nije samo mlad, on je bivši sportaš u dobroj formi, to je njegova velika prednost, naravno, hemodijaliza nagriza supstancu čovjeka i ako bi duže potrajala dobra forma ne bi s vremenom više bila tako dobra, naprotiv. Vrijeme ne radi za nikoga, pa ni za Klasnića. Drugo trajnije riješenje osim transplantacije u ovom trenutku se u medicini ne nazire.
“Ne mogu opisati kako sam ostao ganut kad sam vidio koliko ima velikodušnih ljudi koji su za nekoga kojega i ne poznaju spremni napraviti tako veliku stvar. Javilo mi se preko stotinu ljudi i to iz raznih krajeva, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Njemačke, Srbije… Bili su spremni odmah ići na pregled da bi vidjeli jesu li kompatibilni donori i odmah su mi željeli darovati bubreg. To su velike stvari, jer… Postoji li išta humanije od činjenice da je netko spreman svome tijelu uzeti organ i darovati ga drugoj osobi? Procedura se, međutim, mora poštovati. Danas nije tako jednostavno niti donirati bubreg. Pogotovo u Njemačkoj”, kazao je bivši Vatreni, kome su mnogi htjeli pomoć, uključujući i liječnike. Uskoro Klasnić dolazi u Hrvatsku, na pregled kod profesora Knoteka, kako kaže vrsnoga nefrologa te postoji mogućnost da se prebaci na hrvatsku listu čekanja na transplantaciju. “Stručnjaci su, prema svim parametrima, utvrdili da imam samo 30 posto izgleda dobiti novi bubreg koji će biti kompatibilan i koji tijelo neće odbaciti”, izjavio je Klasnić. Razlog tome je činjenica da Ivan iza sebe već ima dvije transplantacije i dva odbačena bubrega. Svakom novom transplantacijom šanse su sve manje, iako je svaki čovjek jedinstven za sebe.
“Vjerujem hrvatskim liječnicima, Hrvatska je poznata po transplantacijskoj medicini, ne samo u Europi, nego i u svijetu. U svakom slučaju u Hrvatskoj se bubreg prije dobije nego u Njemačkoj…”, poruka je hrvatskog reprezentativca čija vjera, borbenost, hrabrost i optimizam prosječnog čovjeka mogu natjerati na razmišljanje. Kad bi barem malo više ljudi u ovoj napaćenoj zemlji razmišljali…
Tekst se nastavlja ispod oglasa
