Čovječanstvo između zapadnog ‘progresivizma’, ruskog ‘neo-feudalizma’ i kineskog ‘digitalnog socijalizma’

U svojoj kolumni za RT, Artyom Lukin, izvanredni profesor međunarodnih odnosa na Dalekoistočnom federalnom sveučilištu u Vladivostoku u Rusiji analizira tri velesile, SAD, Kinu i Rusiju te ideologije koje one predstavljaju. U nastavku prenosimo analizu:

“Često se tvrdi, uglavnom od strane onih na Zapadu, da se trenutna geopolitička rivalstva ne mogu usporediti s Hladnim ratom, jer nema sukoba ideologija. Komunizam je pobijeđen, a kapitalistički trijumf je vječan.

Njihov pogled pripada jednom od „kraja povijesti”, kao što to proklamira znanstvenik Francis Fukuyama. Problem je što je Fukuyama trijumf liberalne demokracije proklamirao prije više od tri desetljeća. Pošteno je reći da se svijet od tada malo pomaknuo.

Teško je poreći da se ideološko natjecanje sada vraća. I čini se da će u nadolazećim desetljećima sukob ideologija biti samo intenzivniji. Sve tri suvremene velike sile – Sjedinjene Države, Kina i Rusija – natječu se za više od materijalne moći. Predstavljajući različite ideološke vjere, oni su također u konkurenciji za ljudske duše. Postoji i četvrta konkurentska ideologija – radikalni islamizam – ali ona je sada bestjelesna i nema ‘državu nositelja’ nakon poraza svojih najglasnijih zagovornika.

Liberalno-progresivistička ideologija SAD-a i sličnosti s boljševizmom

SAD sada zastupa liberalno-progresivističku ideologiju, koja je, u svojoj najekstremnijoj verziji, poznata kao “wokeizam”. U “wokeizmu”, dvije glavne ideološke struje modernog Zapada potječu od europskog prosvjetiteljstva – liberalizam i komunizam – konačno se ponovno ujedinjuju nakon ogorčene međusobne svađe. Kada oponenti “wokeizma” njega uspoređuju s radikalnim boljševizmom, to nije bez razloga. U svojoj borbi protiv strukturne opresije, “wokeizam” se u konačnici ultimativno odnosi na uništavanje društvenih hijerarhija u ime pravde – i nauštrb reda.

Dovedena do ekstrema, ova nova zapadna ideološka borba za jednakost i ravnopravnost vodi univerzalnoj homogenizaciji, neizbježno uništavajući raznolikost društvenih, pa čak i fizičkih identiteta. U romanu Mihaila Šolohova, jedan od likova, vatreni boljševik, sanjao je o postrevolucionarnom svijetu u kojemu se ruše granice i ljudi sklapaju miješane brakove tako da više nema dominantnih i potlačenih grupa: „svačiji izgled bit će ugodno smeđi – i svi će biti isti.” Ovaj ruski boljševik iz 1920-ih mogao bi se pridružiti “woke” odredima u Seattleu ili Bristolu 2020-ih.

Kina i Rusija često se smatraju “partnerskim autokracijama”. Ali, zapravo, Peking i Moskva zastupaju vrlo različite ideološke modele. Kineski je sinteza marksističko-lenjinističko-maoističkog socijalizma pomiješanog s tradicionalnim kineskim načinima, kao što su konfucijanizam i legalizam, a sve je potaknuto naprednom digitalnom tehnologijom. Zapad se sve više boji Kine ne samo zbog rasta ekonomske i vojne moći Pekinga, već i zato što se čini da iznimno uspješan razvoj suvremene Kine potvrđuje ideologiju KKP-a(op.a. Kineske komunističke partije).

Kineska crta distopije

Pandemija koronavirusa bila je odlučujući trenutak koji je pokazao učinkovitost kineskog sustava. Dok većina zapadnih država, kao i Rusija i Indija, nisu uspjele zaštititi svoje stanovništvo od bolesti, najmnogoljudnija zemlja svijeta učinkovito je pobijedila u borbi protiv virusa. Kineski sustav ima distopijsku crtu, ali je trenutno najučinkovitiji kada je u pitanju osiguravanje materijalnog bogatstva za mase i zaštita ljudskih života.

Istina je da Kini nedostaju individualne slobode, ali je li ljudima doista potrebna sloboda čiji je teret za prosječnog čovjeka često nepodnošljiv? Čuveni monolog Velikog inkvizitora u Braći Karamazovi Fjodora Dostojevskog mogao bi se pripisati nekome iz višeg sloja moderne kineske Komunističke partije: “Napokon će i sami shvatiti da su sloboda i kruh dovoljan za sve zajedno nezamislivi, jer ga nikada, nikada neće moći dijeliti među sobom!”

Dakle, gdje se Rusija uklapa ovdje? Među mnogima na Zapadu postoji zabluda da predsjednik Vladimir Putin nastoji oživjeti komunistički Sovjetski Savez. Zapravo, sadašnji ruski vladar je više puta jasno dao do znanja da je vrlo ambivalentan prema sovjetskom modelu. Putin, ukratko, nije komunist – u stvarnosti je više kao neofeudalni vladar. Njegov sustav vlasti odozgo prema dolje, koji je hibrid tradicionalističkog carstva i moderne nacionalne države, vjerojatno je jedini mogući način na koji bi Rusija mogla nastaviti postojati kao jedan politički entitet.

Rusija – nuklearno oružje, zdravi konzervativizam i provjerena tradicija

Umjesto boljševičkog radikalizma, čini se da Putin preferira stari caristički model: nema planova za izgradnju prekomorskog carstva, samo ogromna kontinentalna autokratska sila koja se oslanja na nuklearno oružje, ‘zdravi konzervativizam’ i ‘vremenski provjerenu tradiciju’. Putinov sustav se u potpunosti protivi revoluciji. Njegov navodni duhovni pouzdanik, mitropolit Ruske pravoslavne crkve Tihon neprestano upozorava na opasnosti svojstvene ustancima i nemirima. Sam ruski čelnik otvoreno prezire nestabilnost kao temeljno zlo, izjavivši: “Ruski politički sustav se stalno razvija kako bi spriječio bilo kakve revolucije. Dosegnuli smo granicu revolucija.” Putinove riječi često zvuče kao da dolaze ravno iz ‘Razmišljanja o revoluciji u Francuskoj’ konzervativnog mislioca Edmunda Burkea.

Putinova Rusija ima svoje ideale uglavnom u prošlosti. To je glavni razlog zašto ideologija moderne Rusije privlači mnoge desničarske konzervativce u Europi i Sjevernoj Americi koji Rusiju vide kao posljednju veliku državu koja se pridržava vrijednosti nekadašnje europske kršćanske civilizacije. Putinova Rusija ima još jednu prednost. Među konkurentskim ideologijama, estetski je najprivlačnija. Tome je možda tako zato što je za Putinovu državu red prioritet u odnosu na pravdu. Pravda, osobito neograničena pravda “progresivaca” često je neuredna, pa čak i ružna. Red, posebno hijerarhijski, ima snažnu ljepotu. Pomislite na estetiku Gospodara prstenova ili Dine. Slično hollywoodskim epovima koji iskorištavaju srednjovjekovne narative, veliki dio privlačnosti ‘putinovskog svemira’ možda se temelji na temama moći, muževnosti, hijerarhije i čuda.

Još jedna privlačnost ruskog sustava je to što se, unatoč tome što je pomalo nesavršen u pogledu političkih i građanskih prava, vjerojatno može pohvaliti jednom od najviših razina privatne slobode na svijetu. Država u Rusiji općenito nerado intervenira u privatne živote svojih podanika, makar samo zato što nema kapacitet za to – i očito ne traži tu sposobnost, izvan najnovijih mjera vezanih uz Covid-19 koje su u jednakoj mjeri podržavane i osporavane.

Sličnosti američkog i kineskog modela i nedostatak ruskog

Ruski model ima jedan veliki nedostatak. Neprikladan je za gospodarski i tehnološki razvoj. Već desetljeće ruska ekonomija stagnira i malo je vjerojatno da će se uskoro pokrenuti. Međutim, nedostatak ekonomske dinamike mogao bi biti sustavna značajka koje je Putin savršeno svjestan, prihvaćajući to kao razumnu cijenu za politički i društveni mir. Da biste postigli napredak u razvoju, morate biti spremni provoditi masovne eksperimente na društvenoj razini, koji ponekad graniče s revolucijom. Usprkos svim razlikama u njihovim ideološkim vjerama, Zapad i Kina predvođena KKP-om dijele ukus za eksperimentiranje sa svojom budućnošću. Pomalo je ironično da se novi sustav prepoznavanja lica koji se razvija u Kini kako bi se osigurala sigurnost na javnim mjestima zove Sky Net, što je odjek distopijske umjetne inteligencije koja proganja svijet u filmovima o Terminatoru.

Čovječanstvo sada može birati između zapadnog “wokeizma”, ruskog neo-feudalnog konzervativizma i kineskog pomalo distopijskog digitalnog socijalizma. Daleko je ovo od širokog izbora na jelovniku, ali svejedno je dobro imati izbor”, smatra Artyom Lukin, izvanredni profesor međunarodnih odnosa u Rusiji.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.