Geopolitička analiza: SAD mora ostati posvećen crnogorskoj nezavisnosti i integraciji na Zapad

epa09448742 Demonstrators sit at a barricade during a protest against the enthronement of the Serbian Orthodox bishop in Cetinje, Montenegro, 05 September 2021. The enthronement of the new bishop of the Serbian Orthodox Church in Montenegro is causing a divide in Montenegro, sparking tensions between the members of the Serbian orthodox church and protestors who are opposing the ceremony taking place in the former Montenegrin royal capital. EPA/BORIS PEJOVIC

Zadnja geopolitička lekcija glasi – da su se Afganistanci borili za sebe i Amerikanci bi se borili za njih – je li i to poruka i Crnogorcima?!

Naime, Janusz Bugajski veteran / analtičar blizak CIA-i ističe da što su ugroženiji identitet i suverenitet Crne Gore, da je to zemlja ranjivija na vanjske pritiske, te da crnogorska većina opredijeljena za nezavisnost mora postati glasnija i aktivnija i to kako u medijima, tako i na društvenim mrežama, u građanskim organizacijama, te u političkoj areni unutar i izvan parlamenta, komentira za Narod.hr analitičar Tonči Mirić.

> Vuksanović o kaosu u Crnoj Gori: Hrvatima se stalno prijeti, živimo u neizvjesnosti

Srbija i Rusija

Obnova projekta Velike Srbije i neoimperijalne agende Kremlja Vladimira Putina, uskrsnuo je pod predsjedništvom Aleksandra Vučića. Međutim, za razliku od ere Slobodana Miloševića, projekt se više ne vrti oko direktnih sukoba, etnički motiviranih ubojstava, masovnih protjerivanja i osvajanja teritorija. Kampanja sada funkcionira kroz tri glavna principa – prikrivenost, fleksibilnost i strpljenje.

Pod Miloševićem, uvećana Srbija trebalo je da se rodi na ruševinama Jugoslavije, preotimanjem teritorija susjednih republika naseljenih srpskom manjinom i ubojstvom ili protjerivanjem drugih etničkih grupa kako bi se napravila srpska većina. Projekt dobrim dijelom nije uspio zbog otpora Hrvata, Bošnjaka, Albanaca i Crnogoraca, a u konačnom i zbog međunarodne vojne intervencije koju su predvodile SAD.

Kao Miloševićev ministar za informiranje iz toga vremena, Vučić je jako dobro upoznat s konceptom korištenja dezinformacija i prevare u cilju ostvarivanja grandioznih političkih ciljeva. Nakon što je njegova Srpska napredna stranka monopolizirala srpsku politiku i gurnula oporbu u zapećak, Vučić ima više nego dovoljno prostora da pokuša ostvariti srpske mini-imperijalističke ambicije na Balkanu.

Strategija Beograda uključuje nekoliko elemenata, od slabljenja susjeda do vođenja dvojne diplomacije i korištenja ruske pomoći. Tri glavne mete uskrslog projekta Velike Srbije su Kosovo, Bosna i Hercegovina i Crna Gora. Srbija ne može ponovo apsorbirati Kosovo a protivljenje svakoj vrsti podjele i dalje je izraženo. Cilj Beograda je da do u nedogled odlaže konačno rješenje bilateralnih odnosa i da Kosovo drži u nestabilnosti i neizvjesnosti po pitanju njegove budućnosti. Slabo Kosovo omogućava Beogradu da poveća svoj regionalni utjecaj.

Bosna i Hercegovina druga je glavna meta velikosrba. Ta je država i dalje disfunkcionalna prije svega zbog blokirajuće politike autonomne Republike Srpske (RS/BiH). Njen lider, Milorad Dodik, s vremena na vrijeme zaprijeti secesijom i kreiranjem nove srpske države. Nakon genocida nad Bošnjacima izvršenog tijekom rata, na toj teritoriji danas dominira srpsko stanovništvo. Iako Vučić izbjegava da se izravno uključi u apsorpciju RS u (veliku) Srbiju, računica je ta da će šira regionalna kriza i sukobi u BiH sami po sebi u budućnosti donijeti prilike za secesiju u trenutku kada Zapad bude preokupiran drugim temama.

Nadalje, iako je Crna Gora članica NATO saveza, Vučićeva politika ima za cilj podrivanje njenog suvereniteta i podređivanje njene vanjske politike. Ključ prijetnje leži u tome što Beograd ne prihvaća zaseban nacionalni identitet Crnogoraca i odvojenu državnost Crne Gore. Vučić kuje planove za zajednicu Srbije i Crne Gore, vjerojatno po modelu Putinovih aspiracija u pravcu zajednice Rusije i Bjelorusije, pri čemu bi Crna Gora bila podređeni partner. U takvom aranžmanu, Beograd bi odlučivao o vanjskoj i sigurnosnoj politici Crne Gore, slabeći crnogorski identitet i gurajući albansku, bošnjačku i hrvatsku manjinu na margine.

Zakon o slobodi vjeroispovijesti kojim je trebalo da se osnaži uloga autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve je preinačen. Dalji anticrnogorski potezi uključivat će uvođenje dvojnog državljanstva, kako bi nerezidentni Srbi mogli učestvovati u popisu i glasati na izborima, kao i sprovođenje kulturnih i obrazovnih kampanja kojima Crnogorce treba pretvoriti u Srbe.

Najjača politička snaga u vladajućoj koaliciji, Demokratski front, posvećena je poništavanju nezavisnosti Crne Gore. Front predviđa proces koji bi tekao korak po korak, počev od snaženja veza sa Srbijom, a sve koristeći tročlanu koaliciju kao kamuflažu. Crnogorski sektor sigurnosti kompromitiran je s više problematičnih imenovanja koja su očigledno koordinirana s Beogradom i Moskvom. Srbija i Rusija ciljaju i crnogorske strateške kapacitete, uključujući putem planova za kupovinu Luke Bar i nacionalne elektroprivrede.

Beograd vodi dvojnu diplomaciju. Iako iskazuje aspiracije ka članstvu u EU i bliskijim odnosima s NATO savezom, Srbija nastoji da balansira između četiri velike sile – Rusije, Kine, SAD i EU. Cilj joj je da u diplomatskom, ekonomskom i vojnom smislu izvuče korist od svake od njih, što nastoji da ostvari imitiranjem jugoslavenske strategije nesvrstavanja nakon Titovog razlaza sa Staljinom 1948. godine. Takav pristup ujedno može zamaskirati i pogurati velikosrpski projekt ako Beograd pridobije podršku glavnih međunarodnih igrača.

Umjesto direktne konfrontacije koja bi mogla rezultirati sankcijama Zapada, Vučić preferira da djeluje prikriveno i uz manipuliranje ranjivostima susjeda. Umjesto direktnog napada na integritet ili suverenitet susjednih država, Vučić je fleksibilan u smanjenju njihove nezavisnosti i poticanju nacionalnih sporova. Umjesto naglog pokušaja ostvarivanja regionalne dominacije, Vučić preferira strpljenje, a sve u okviru kalkulacija da je vrijeme na strani Srbije.

Moskva gleda na Beograd kao na koristan alat za podrivanje stabilnosti na Zapadnom Balkanu, te za ograničavanje integracija u pravcu Zapada i širenje ruskog utjecaja. U nekom trenutku, međutim, može se desiti da Kremlj pokuša da gurne Vučića u direktni regionalni konflikt koji ovaj nastoji da izbjegne. Putin može eksploatirati čak i savezništvo s Banja Lukom kako bi pogurao secesiju RS/BiH i izazvao lančanu reakciju sukoba koji će preokupirati i EU i NATO.

Na kraju, ruska državna tijela angažirana su u ofanzivama dezinformiranja putem lokalnih medija, interneta i društvenih mreža sa ciljem izgradnje ruskog prestiža i podrivanja Zapadnih institucija. Takve poruke namijenjene su antiglobalistima, euroskepticima, ultrakonzervativnim i religioznim glasačima kod kojih Rusija o sebi stvara privid branitelja tradicionalnih vrijednosti, dok se EU i SAD prikazuju kao nemoralni i devijantni. Isto tako, Kremlj se radikalnoj ljevici predstavlja kao antiimperijalistička i antiamerička avangarda. Radi se o temama koje imaju svoj odjek širom Evrope, ali naročito u regijama s dubokim neizvjesnostima u pogledu budućnosti.

Zaključak

SAD moraju ostati posvećene crnogorskoj nezavisnosti i integraciji na Zapad. Neki NATO saveznici zabrinuti su da sadašnja vlada u Podgorici želi zemlju pretvoriti u mini-Srbiju koja će imati bliske odnose s Moskvom. U tom se smislu Crna Gora mora pobrinuti – da bi bila pouzdan saveznik, da ruske obavještajne službe ne prodru u vojni establišment, da ne dođe do razmjene osjetljivih informacija o NATO-u sa srpskim ili ruskim operativcima i da crnogorski političari i stranke ne budu korumpirani ruskim novcem, kojeg uvijek prate geopolitičke poveznice.

Što su ugroženiji identitet i suverenitet Crne Gore, to je zemlja ranjivija na vanjske pritiske. Crnogorska većina opredijeljena za nezavisnost mora postati glasnija i aktivnija, kako u medijima, na društvenim mrežama, u građanskim organizacijama, tako i u političkoj areni unutar i izvan parlamenta.

Ujedno, mnogi patriotski nastrojeni Crnogorci glasali su za vladajuću koaliciju vjerujući da će nova vlast iskorijeniti korupciju i omogućiti brži ulazak u EU. Ali razočarenje tih glasača ne bi se trebalo pretvoriti ni u nasilje ni u apatiju, već u podršku onim političarima i strankama koje su posvećene Crnoj Gori, njenoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

* Tonči Mirić završio je Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, bivši je djelatnik hrvatskog sigurnosnog sustava, te analitičar specijaliziran za Balkan, i države bivše Jugoslavije. Područja interesa: međunarodna politika / odnosi, geopolitika, vojna pitanja i strategije.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr