Geopolitička analiza: Snaga Rusije je u nuklearnim glavama i u vlastitoj kreaciji povijesti

putin
Foto: Fah

Nedavno je njemački kancelar Olaf Scholz izjavio da ruski predsjednik Vladimir Putin strahuje da će se “iskra demokracije” proširiti na njegovu zemlju, dodavši da on pokušava podijeliti Europu i vratiti je u svijet kojim dominiraju sfere utjecaja. No, „neće uspjeti u tome“, rezolutan je bio Scholz, piše Tonči Mirić u novoj geopolitičkoj analizi za Narod.hr.

Navedeno je Scholz izjavio u intervjuu za list Münchner Merkur, povodom pitanja bi li Putin prihvatio približavanje Ukrajine EU. Izjavio je i da: “Ruski predsjednik mora prihvatiti da u njegovom susjedstvu postoji zajednica demokracija zasnovanih na zakonu – koja se sve više zbližava”.

No, da Putin ipak ide svojim putem, neovisno o željama i namjerama Zapada, potvrđuje i njegov nedavni govor u kojem ističe sljedeće: „Moramo razvijati novo lasersko i elektromagnetno oružje…!“

U tom su se kontekstu, u uglednim medijima pojavili brojni znakoviti navodi, hipoteze i sl., vrijedni prepričavanja, o Putinovom psiho-profilu. O tome govore i pišu mediji poput – CNN-a, DW-a, Al-Jazeere, The Guardiana i dr., nastojeći objasniti i predvidjeti buduće Putinove političke poteze…!

Vidi: > Geopolitička analiza: Spušta se nova željezna zavjesa, projekcija događanja…

Kako Rusija instrumentalizira povijest

Poseban / samovoljni odnos prema nacionalnoj povijesti, uz odnos prema vojsci, služi Putinu za osiguravanje osobne vlasti i opravdavanje vlastite politike. Ujedno taj je odnos i ključno sredstvo za dobivanje podrške od strane ruskog naroda.

Naime, “onaj tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost. Onaj tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost.” Ovaj citat iz svjetski poznatog romana Georgea Orwella “1984” u jednoj rečenici opisuje važnost povijesti za politiku.

Novinarka Katie Stallard je citirala ovu misao u svojoj najnovijoj knjizi “Dancing on Bones” u kojoj opisuje kako moćnici u Rusiji, Kini i Sj. Koreji koriste povijest u vlastite svrhe.

Glede toga ona u intervjuu za DW kaže: “Autoritarni režimi poznaju moć povijesti. To je ključno sredstvo za dobivanje podrške naroda”. Povijest, kako kaže dalje, stvara legitimitet, usko je povezana s identitetom građana i ima prednost za autoritarne vladare – jer se njome može manipulirati prema potrebi. “Gospodarski uspjesi dolaze i prolaze. Povijest je ono na što se možete osloniti“, kaže Stallard.

Povijest kao opravdanje za ukrajinski rat

Da revizionističko shvaćanje povijesti može imati smrtonosne / fatalne posljedice trenutno pokazuje ruska agresija na Ukrajinu. U tom je sklopu znakovito da se i Putin prije izbijanja rata „okušavao kao povjesničar“. Naime, u srpnju 2021. objavio je esej pod naslovom “O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca“, a u kojem je optužio Zapad zbog “opasnog revizionizma”.

Dakle, mnogi obrasci etno-nacionalističkog pogleda na povijest, koje imaju Putin i njegove pristaše u Kremlju, mogu se pronaći i među kineskim te sjeverno-korejskim dužnosnicima, i oni imaju svoju političku SVRHU!

I konačno Stallard zaključuje: “Želja da se manipulira poviješću u političke svrhe ne nalazi se samo u autoritarnim sustavima, ali samo autoritarni sustavi poduzimaju mjere protiv drugačijih mišljenja“!.

Povijesni „polu-fabrikati“ kao opravdanje / priprema za agresiju

Putin je nedavno usporedio agresiju na Ukrajinu koju je započeo, s ratom koji je car Petar Veliki vodio u 18. stoljeću – u dijelovima Švedske.

Naime, izjavio je: „Petar Veliki je vodio Sjeverni rat čak 21 godinu. On nije ništa oteo Švedskoj, samo je vratio Rusiji teritorij koja je oduvijek bio njen“. Ili još jednostavnije: “Na prvi pogled, Petar Veliki je bio u ratu sa Švedskom koja je Rusiji nešto oduzimala… Petar Veliki nije oduzimao ništa – vraćao je… Vraćao je i osnaživao, to je radio Petar Veliki… Jasno je kako je na nama (Rusima) bilo – da vratimo i da se pojačamo”- decidirano je ustvrdio ruski predsjednik Putin, misleći na Ukrajinu.

Jasno je da se i današnja ruska elita – ili barem njeni krugovi lojalni Putinu – vodi polu-fabriciranim podacima, koji streme ka obnovi carske Rusije, ili, ako to nije moguće, barem obnovi dijela SSSR-a.

Inače, sam Putin je već 23 godine na vlasti. No, njegov idol – Petar Veliki na vlasti je bio znatno dulje – čak 43 godine. Imao je i titulu cara, s time da mnogi od onih, koji podržavaju rusku agresiju na susjednu zemlju u 21. vijeku, smatraju i Putina za novog ruskog cara.

Pa krenimo u priču…

Vidi: > Geopolitička analiza: Lik “cara” Putina – još jedan pogled na velikoruse i velikosrbe

 

Tko je bio car Petar Veliki, Putinov uzor?

Petar Veliki je zapravo bio reformator dotadašnje nerazvijene države, koju je htio modernizirati po ugledu na tadašnju zapadnu Europu – Francusku, Španjolsku i Englesku. Prvi put je formirao i rusku mornaricu, sa sistemom brodova i zapovjedništva „kopiranim“ od baltičkih zemalja, prvenstveno od Švedske. Kasnije će upravo ta mornarica i odnijeti niz pobjeda nad susjedima, te donijeti Rusiji dominaciju na Baltiku, zatim formirati prve gradove i luke na Azovskom moru. Osnovao je i prvo sveučilište, ono u Sankt Peterburgu.

Pod utjecajem savjetnika s francuskog dvora, on je u potpunosti modernizirao i cjelokupnu rusku vojsku. Jedna od novih postrojbi su bili „strijelci“, neka vrsta izviđača i vojne policije, koji su bili toliko utjecajni da su ubrzo postali posebna društvena klasa u tadašnjoj Rusiji.

Petar Veliki je također želio protjerati Tatare i Turke iz oblasti oko Crnog mora. Iako se rat vodio tri godine (od 1693. do 1695), ruska vojska nije uspela osvojiti otomanska utvrđenja i palaču u Azovu, blizu rijeke Don. Ipak, tri godine kasnije, ruska mornarica je s 30-ak brodova uspjela pobijediti otomansku flotu i formirati prvu pomorsku bazu na Azovskom moru nazvanu Taganrog, gdje se danas nalazi istoimeni ruski grad i luka. (Udaljen 100 km istočno od Marijupolja.)

Petar Veliki je proputovao i Europu kako bi ojačao veze s drugim državama i napravio savez za kasniji rat s Otomanskim carstvom.

Jedno vrijeme je živio u Amsterdamu, gdje je učio i o brodogradnji.

U Engleskoj je bio oduševljen novim znanstvenim metodama na sveučilištu u Oxfordu, pa je od tamošnjeg, tadašnjeg engleskog kralja tražio da se „barem stotinu ruskih znanstvenika dodatno školuje na Oxfordu“.

U povratku Petar Veliki je posjetio i monarhe u Leipzigu, Pragu i Beču. Ujedno Petar je svoje admirale i kapetane slao na Maltu, kako bi učili savladavati nove pomorske tehnike, od malteških vitezova.

Car Petar Veliki je preminuo 1725. godine, te se danas smatra jednim od najvećih ruskih vladara, ali i najvećim reformatorom, koji je modernizirao Rusiju i uveo je u rang tadašnjih modernih europskih država.

Putin – od obavještajca do političara

Kada je polovinom 1985. u policijsku stanicu u Dresdenu, u tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj, ušao čovjek u plavom džemperu i sivoj jakni, mnogi od policajaca su ga odmah prepoznali. Bio je to jedan od njihovih „kolega“ iz stanice KGB-a, koja se nalazila u staroj zgradi pošte na ulazu u grad.

„Izvolite vašu legitimaciju, ovjerena je za cijelu godinu“, rekao je šef policijske ispostave, predajući mu dokument.

Naime, u to su vrijeme svi agenti KGB-a u Istočnoj Njemačkoj morali imati i legitimaciju Ministarstva sigurnosti i unutrašnjih poslova, zapravo tajne službe poznate pod imenom STASI. Isprava pod brojem 217590 pripadala je Vladimiru Putinu, koji je bio „detaširan / pozajmljen“ odjeljenju KGB-a u Dresdenu iz centrale u Istočnom Berlinu.

Nakon raspada SSSR-a, Oleg Kalugin, jedan od najviših časnika u KGB-u, opisao je Putina kao „ambicioznog, ali ne previše inteligentnog agenta“. „Putin je bio samo običan šef stanice u Istočnom Berlinu, a takvih stanica smo imali na stotine širom svijeta. Imao je samo čin bojnika i nikada nije postao potpukovnik, jer je KGB ugašen 1991. godine“, navodi Kalugin.

Ipak, Putin odmah nakon svoje obavještajne karijere ulazi u politiku. Već polovinom 1990. postaje savjetnik za međunarodne odnose gradonačelnika Lenjingrada (Sankt Peterburga) Anatolija Sobčakova.

Sljedeće godine, Putin postaje direktor novoformiranog Komiteta za međunarodne odnose, koji je kao zadatak imao međunarodnu suradnju, te otvaranje gospodarskih ureda i poslovnih predstavništava u inozemstvu.

Ostao je na čelu ovog Komiteta sve do 1996. godine. Za to je vrijeme Putin obavljao i druge dužnosti – zamjenika predsjednika Gradskog vijeća Sankt Peterburga, a 1995. je osnovao i lokalni odbor stranke „Naša kuća Rusija“, čiji je predsjednik bio tadašnji premijer Viktor Černomirdin.

Preko Černomirdina, Putin je stupio u kontakt s „prvim timom“ tadašnje ruske politike, u kome je bilo i mnogo njegovih nekadašnjih kolega iz KGB-a. Već 1997. Putin postaje zamjenik šefa ureda predsjednika Borisa Jeljcina.

Samo godinu dana kasnije, Putin se vraća svojoj „prvoj ljubavi“ – obavještajnom radu te postaje direktor Federalne službe sigurnosti (FSB), izravne nasljednice KGB-a.

Već u kolovozu 1999. Putin biva imenovan za vršioca dužnosti premijera Ruske Federacije  (RF), a samo nekoliko mjeseci kasnije, 31. prosinca 1999., postaje vršilac dužnosti predsjednika, nakon neočekivane ostavke Borisa Jeljcina.

Poslije 2000., Putin i Dmitrij Medvedev će se smjenjivati na dužnostima predsjednika i premijera.

Upravo mnogi Putinovi glasači smatraju da je on zapravo novi ruski car, koji će, baš poput Petra Velikog, proširiti granice Rusije i njenu moć.

Nije ni tajna da se sam Putin divio SSSR-a, posebice njegovoj vojnoj moći, kao i da je (poput mnogih agenata KGB-u u to vrijeme) prezirao sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova, smatrajući da je „predao Rusiju zapadnom neprijatelju na pladnju“.

Ponavlja li se povijest?

Zanimljivo je i da je amblem Putinove stranke Jedinstvena Rusija od 2001. do 2005. godine prikazivao Rusiju u carskim granicama, sa slikom medvjeda preko nje. I sam Putin se često u ruskim (propagandnim) medijima može vidjeti u sibirskim bespućima kako jaše konje, uspavljuje medvjediće i tigriće ili lovi ribu na Kavkazu.

No, „lovačke priče na stranu“, ali jasno je da Putinu sasvim ide u prilog njegova usporedba s velikim ličnostima iz ruske povijesti. Naime, mnogi ga stariji Rusi smatraju „modernim reformatorom“, baš kao što su to nekada bili Petar Veliki ili Katarina Velika.

I koliko god se komunistička vlast u Rusiji veći dio 20. stoljeća pokušavala distancirati od carske povijesti i Romanovih, toliko Putin danas, uz svesrdnu pomoć Ruske pravoslavne crkve, pokušava revitalizirati imidž „Carske Rusije“.

Nadalje, iako je RF po svom uređenju zapravo labava konfederacija nekadašnjih članica SSSR-a, gotovo svu političku moć i dalje ima Kremlj a što Putin i njegovi najbliži suradnici koriste za kreiranje medijske slike o „Rusiji kao zemlji koja je ugrožena od svih“.

Naime, to je ono što dobro prolazi kod starijeg stanovništva, koje još uvijek dobro pamti izolaciju zemlje iz vremena „Hladnog rata“. Dakle, radi se o narativu da su „i SAD, i EU, a povremeno i Kina i azijske zemlje, u nekoj vrsti zavjere, kako bi se Rusiji otela teritorija i njeni prirodni resursi“.

 

Povratak u „real – politiku“

Putin je izjavio ovih dana da RF preusmjerava trgovinu i izvoz nafte u zemlje BRICS-a, koje je nazvao „pouzdanim“ i istovremeno kritizirao zapadne države – zbog sankcija koje su uvedene Moskvi.

Inače, zemlje BRICS-a su Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika. Imaju 40% svjetskog stanovništva, te se prostiru na 25% kopnene površine Zemlje. No, ono to je ključno u tom savezu jeste činjenica da se radi o državama koje su gospodarski saveznici i čija su gospodarstva komplementarna!

U tom sklopu, Rusija, između ostaloga, želi razviti i „alternativne mehanizme za međunarodni transfer novca i rezervnu međunarodnu valutu“ – kako bi smanjila zavisnost od dolara i eura.

Ovdje je znakovito istaći i da je prema kineskoj Generalnoj carinskoj upravi, uvoz sirove nafte u Kinu iz RF porastao za 55% u odnosu na prethodnu godinu, pri čemu je Rusija zamijenila Saudijsku Arabiju i time postala glavni opskrbljivač Kine.

MOGUĆI ZAKLJUČAK

Iako je Putin za sebe izjavio da je „specijalist za međuljudske odnose“, pitanje jest – da li je to dovoljno za izazov u koji se upustio.

Naime, današnja ruska elita vodi se manje povijesnim činjenicama, a više polu-fabriciranim podacima – sve sa svrhom obnove Carske Rusije.

Vodi se i mišlju da su države s atomskim oružjem zaista suverene države, za razliku od drugih, „a pogotovo od onih bez povijesti“, i iz toga RF očito izvlači „neka posebna prava za sebe i sebi slične“.

No, ipak čini se da Zapad u tom surovom političkom kontekstu – u koji je uvučen, sve više odražava sliku vlastitog jedinstva. Naime, sve više potvrđuje svoju posvećenost Ukrajini, (pri čemu se samo ponekad čini da to radi više – zbog sebe, nego zbog Ukrajine).

Dakle, u tom smislu, Zapad postaje sve više „’antiminhenski 1938.’, intoniran – naime, tada smo mi Europljani kukavički rekli: ‘OK, Hitler uzmite Sudete’“, dok s druge strane – kojeg li apsurda, na političkoj sceni imamo – „rusku elitu koja obeščašćuje slavnu rusku vojnu prošlost“, pretvarajući Rusku armiju u ono protiv čega se borila u Drugom svjetskom ratu!

Naime, kao što je nedavno napisao kosovski premijer Albin Kurti: “Fašizam nije rezerviran za Njemačku i Italiju između dva svjetska rata ili Pinochetov Čile prije pola vijeka. Svaki narod ili država može završiti u fašizmu”, misleći pri tome na Miloševićeve i Vučićeve velikosrbe!

Prema tome, ovdje možemo sumirati – kako se „Ukrajina ustvari bori za globalnu slobodu, uključujući i za slobodu samih Rusa. Zato srce svakog pravog ruskog (i srpskog) domoljuba treba kucati za Ukrajinu!“

*

No, ipak da ne završimo preoptimistično ili čak patetično, treba se osvrnuti i na pojedine psiho-profile zapadno-balkanskih političara – od kojih ćemo, ovoga puta, izdvojiti albanskog premijera Edija Ramu.

Naime, on je nedavno priječio izglasavanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici – u albanskom Parlamentu, da bi ovih dana opravdavao Vučića u Bruxellesu – zbog neuvođenja sankcija RF, i u konačnici – da bi se u četvrtak (23.6.o.g.) u Bruxellesu „iščuđavao“ što je izvjesna proruska stranka u Bugarskoj srušila prozapadnu Vladu Kirila Petkova, čime je, za sada, uspjela blokirati put Sj. Makedonije i Albanije prema EU!

Dakle, radi li se o Putinovim „spavačima (remetilačkim faktorima)“, ili o njegovim „korisnim idiotima“, na Zapadnom Balkanu, tek će se vidjeti…

Navodno, nešto slično kao i na ZB Putin „muti“ i na Baltiku, u Estoniji!?

O autoru

* Tonči Mirić završio je Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, bivši je djelatnik hrvatskog sigurnosnog sustava, te analitičar specijaliziran za Balkan, i države bivše Jugoslavije. Područja interesa: međunarodna politika / odnosi, geopolitika, vojna pitanja i strategije.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

 

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.