Otkad je počela ruska agresija na Ukrajinu, kaže se da je Beograd jedini grad u Europi u kojem se održavaju proruski mitinzi. Nedavno se za Rusiju prosvjedovalo i – u Tel Avivu. Dan prije proruske demonstracije održane su i u izraelskom gradu Netanyi, piše slobodnadalmacija.hr
”Prosvjednici su nosili zastave Rusije i Sovjetskog Saveza, kao i natpise ‘Ne rusofobiji’”, izvijestio je izraelski list Haaretz iz Tel Aviva, donoseći izjave nekih od prosvjednika:
”Kad kažete ‘Slava Ukrajini’, mi čujemo ‘Heil Hitler’, a za to u našoj zemlji nema mjesta”, rekao je jedan prosvjednik, dok je drugi osudio “netočan” medijski prikaz ruskih akcija u Ukrajini:
”Mi samo želimo da (mediji) budu uz Rusiju, a ne uz naciste”, rekao je sugovornik izraelskog lista.
Proruski skupovi u Izraelu
Haaretz konstatira da su demonstracije u Tel Avivu i Netanyi bili prvi proruski skupovi u Izraelu od početka ruske agresije, nakon što su se prethodnih tjedana u izraelskim gradovima održavali isključivo skupovi potpore Ukrajini. Uočljivo je da na proruske skupove dolaze Izraelci ruskog podrijetla, dok proukrajinske skupove pohode Izraelci podrijetlom iz Ukrajine: procjenjuje se da obje zajednice u Izraelu imaju po 400.000 pripadnika, odnosno po pet posto izraelske populacije.
Ta delikatna unutarizraelska ravnoteža samo je jedan od razloga zbog kojih je Izrael jedina zemlja tzv. kolektivnog Zapada koja nije uvela sankcije Rusiji (tu donekle možemo ubrojiti i NATO-ovu članicu Tursku, koja također nije uvela sankcije Rusiji, ali Ankara ionako lavira između Zapada i Istoka). Izraelski premijer Naftali Bennett i njegova vlada provode politiku neutralnosti u odnosu na rusku agresiju, a neki analitičari koriste izraz “poluneutralnost”: Izrael je u UN-u podržao rezoluciju koja osuđuje Rusiju, ali nije uveo sankcije.
Također, za razliku od drugih zapadnih zemalja, iz Izraela ne stižu stroge kritike ruskih postupaka, niti Izrael šalje oružje za Ukrajinu.
Izrael izabrao (polu)neutralnost -zašto?
Početkom ožujka ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij, podrijetlom i sam Židov, pozvao je izraelsku vladu da se jasno odredi o ruskoj agresiji, a ukrajinski ambasador u Izraelu pozvao je hebrejsku državu da uvede sankcije Rusiji, prihvati više izbjeglica i pošalje Ukrajini obrambeno oružje.
Od ta tri ukrajinska zahtjeva, Izrael je prihvatio samo jedan – pozvao je izbjeglice židovskog podrijetla da dođu u Izrael. Prema objavljenim procjenama, Izrael očekuje useljenje oko 10 tisuća ukrajinskih Židova izbjeglih pred ruskom agresijom.
Druga dva zahtjeva – za antiruskim sankcijama i oružjem – ostala su neuslišena. Izrael je izabrao (polu)neutralnost.
Zašto?
Izrael, Sirija, Rusija i Iran
Prije svega, Izraelu itekako odgovara to što mu Rusija, kao vojni i politički zaštitnik Sirije i vlade sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, dopušta vojno djelovati protiv iranskih i Hezbollahovih ispostava na sirijskom tlu. Moćni ruski protuzračni sustavi S300 nikad ne reagiraju na izraelske avione koji raketiraju iranske objekte i ciljeve u Siriji.
S gledišta Izraela, koji Iran doživljava kao egzistencijalnu prijetnju (taj strah nije neosnovan, budući da iz Teherana odavno stižu poruke da “cionistički entitet mora nestati”), zamjeranje Rusiji ugrozilo bi izraelsku sigurnost.
Nadalje, Izrael je svjestan da je Rusija došla u Siriju i na Bliski istok da ostane (Rusija je vojno stupila u Siriju 2015. na poziv vlade u Damasku, kojoj je trebala pomoć u ratu protiv islamističko-džihadističke koalicije, sponzorirane i sa Zapada), pogotovo zbog toga što u Siriji ima dvije vojne baze. S obzirom na paralelnu činjenicu da Amerika polako napušta taj prostor, prebacujući fokus na Indo-Pacifik, jasno je da izraelska vlada ne želi konfrontaciju s novim “glavnim igračem u gradu”, s kojim već ima tako povoljan “deal” oko Irana.
Veliki utjecaj Rusije na Bliskom Istoku
”Izrael ima vrlo dobre razloge da pokušava ostati neutralan po pitanju sukoba u Ukrajini”, drži Benjamin Kerstein, izraelski dopisnik američkog lista The Algemeiner, koji u tekstu “Tragični paradoks Izraela i Ukrajine”, objavljenom početkom ožujka, elaborira te “vrlo dobre razloge” izraelske neutralnosti:
”Rusija je sada snažno prisutna na Bliskom istoku, a posebno u Siriji, gdje je bila najvažniji i najefikasniji Assadov saveznik. Rusija u velikoj mjeri kontrolira situaciju u Siriji, što znači da ostvaruje kontrolu velikog dijela sjeverne granice Izraela. Kako Izrael provodi dugoročnu vojnu kampanju niskog intenziteta protiv Irana i Hezbollaha u Siriji, suradnja s Rusijom i izbjegavanje sukoba s Rusijom ključni su aspekti izraelske politike”, tumači Kerstein.
Izraelski analitičar dodaje da njegova zemlja “ima nultu stratešku dubinu”, te bi u takvim uvjetima “kolaps vojne koordinacije između Izraela i Rusije (koja izraelskim zračnim snagama omogućuje slobodu djelovanja protiv Irana i Hezbollaha) bio gotovo samoubilački” za Državu Izrael.
”Drugim riječima, hladna kalkulacija izraelskih interesa zahtijeva dobre odnose s Rusijom. Židovska država ne može si priuštiti politiku otuđenja (od Moskve), a kao rezultat toga hoda po žici po pitanju Ukrajine, što je neugodno, ali nužno”, rezimira Kerstein.
Tu nužnost, čini se, shvaćaju i građani Izraela: njih oko 70 posto podržava vladinu politiku prema Ukrajini, a 20 posto joj se protivi (ostali nisu sigurni).
Smeta li Izraelu rehabilitacija Stepana Bandere?
No postoji još jedan razlog zbog kojega izraelska politika oklijeva snažnije stati na ukrajinsku stranu, a on je sadržan u porukama proruskih prosvjednika iz Tel Aviva s početka ovog teksta: “Kad kažete ‘Slava Ukrajini’, čujemo ‘Heil Hitler’.”
Riječ je o pozdravu koji se posljednjih godina – točnije, od Euromajdana i uličnog puča iz veljače 2014., kad je u Kijevu nasilno svrgnut proruski predsjednik Ukrajine Viktor Janukovič – potpuno udomaćio u Ukrajini (osim na istoku zemlje), a od početka ruske agresije na Ukrajinu postao je i u međunarodnim okvirima neka vrsta izraza solidarnosti s napadnutom zemljom i unesrećenim ukrajinskim narodom.
Mnogi u Izraelu, međutim, ne mogu ignorirati da je posrijedi kvislinški pozdrav (pandan ustaškom “Za dom spremni”) koji su u WW2 koristili ukrajinski nacistički kolaboracionisti okupljeni u Organizaciju ukrajinskih nacionalista (OUN), na čelu sa Stepanom Banderom, koji je zagovarao stvaranje etnički čiste Ukrajine, “očišćene” od Židova i drugih manjina: Poljaka, Rusa, Mađara. Banderine su snage tijekom WW2 pobile desetke tisuća ukrajinskih Židova (i oko 100.000 Poljaka), zbog čega ga židovske organizacije – i ne samo one – smatraju ratnim zločincem.
Utjecaj židovskih organizacija
U suvremenoj Ukrajini, međutim, taj lokalni pandan Ante Pavelića postao je u radikalnom zamahu povijesnog revizionizma nacionalni heroj i centralna ličnost službenog narativa o ukrajinskoj neovisnosti – te je u nizu ukrajinskih gradova dobio spomenike i ulice – a njegov poklič “Slava Ukrajini” postao je 2018. službeni pozdrav ukrajinske vojske. Tako je Bandera iz kvislinškog mraka prodro u društveni mainstream Ukrajine.
Na Zapadu se to previđa – a od početka ruske agresije sustavno potiskuje – ali u Izraelu se takve stvari ne previđaju. Štoviše, kratak pregled izraelskih reakcija na neonacističke i antisemitske pojave i trendove u suvremenoj Ukrajini otkriva da židovske organizacije i sama Država Izrael dosljedno, tijekom niza godina, osuđuju takav smjer razvoja ukrajinskog društva.
Viktor Juščenko posmrtno odlikovao Stepana Banderu
Počnimo s 2010. godinom, kad prozapadni ukrajinski predsjednik Viktor Juščenko na samom isteku mandata, 22. siječnja, dodjeljuje Banderi posmrtno titulu “heroja Ukrajine” – što je najveće ukrajinsko priznanje – za “obranu nacionalnih ideja i borbu za neovisnu ukrajinsku državu”. Osim što je time raskolio Ukrajinu (na zapadu zemlje građani su izlazili na ulice i klicali Banderi i Juščenku, dok su na istoku zemlje građani palili Banderine slike, psujući odlazećeg predsjednika), tu Juščenkovu odluku osudio je i Centar “Simon Wiesenthal”:
”Sigurno je travestija kad se takva čast dodijeli upravo u razdoblju kad svijet zastaje da se 27. siječnja prisjeti žrtava holokausta”, poručili su tada iz Wiesenthalova centra, podsjetivši da su Banderini sljedbenici “ubili tisuće Židova i drugih tijekom Drugog svjetskog rata”.
Centar “Simon Wiesenthal”
Centar “Simon Wiesenthal” nije jedina organizacija koja je tada protestirala zbog iskazivanja državnih počasti Banderi. Danas, kad u tijeku ruske agresije na Ukrajinu čak i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen usred Europskog parlamenta javno koristi Banderin pozdrav “Slava Ukrajini”, i za to dobiva veliki aplauz stotina europarlamentaraca, nestvarno zvuči da je to Juščenkovo odlikovanje Banderi prije 12 godina oštro kritizirao – Europski parlament.
Tog 25. veljače 2010. Europski parlament donio je rezoluciju u kojoj “duboko žali zbog odluke odlazećeg predsjednika Ukrajine Viktora Juščenka da Stepana Banderu, vođu Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN) koja je kolaborirala s nacističkom Njemačkom, posthumno nagradi titulom ‘Narodnog heroja Ukrajine’”. Također, EP je tom prilikom izrazio nadu “da će novo ukrajinsko vodstvo preispitati takve odluke i da će zadržati svoju predanost europskim vrijednostima”.
Janukovič poništio odluku Juščenka
Novi proruski predsjednik Ukrajine Viktor Janukovič doista je preispitao tu odluku i već početkom 2011. poništio taj Juščenkov dekret – čime je, rječnikom Bruxellesa, “zadržao ukrajinsku predanost europskim vrijednostima” – ali su se Bandera i “Slava Ukrajini” opet vratili na scenu pobjedom Euromajdana u veljači 2014. godine.
Da budemo posve precizni: Bandera se vratio na ukrajinsku javnu scenu čak i nešto prije svrgavanja Janukoviča: 1. siječnja 2014., u jeku Euromajdana, Banderin 105. rođendan proslavljen je u središtu Kijeva noćnim maršem s bakljama, u kojem je sudjelovalo 15.000 ljudi. Marš je podržala neonacistička stranka Svoboda – čiji je lider Oleg Tjahnibuk bio jedna od glavnih političkih figura Euromajdana – skupa s radikalima iz Desnog sektora, iz kojeg je izrasla neonacistička bojna Azov.
Majdan
Te su ekstremističke organizacije svoj angažman u Euromajdanu – gdje su njihovi članovi bili u prvim prosvjedničkim redovima, te su znatno pridonijeli nasilnom rušenju Janukoviča – naplatili ulaskom u ukrajinske državne, vojno-policijske i obrazovne strukture, iz čega je slijedila diseminacija Banderinih ideja u mainstream ukrajinskog društva, što je zabrinulo židovske organizacije.
Nije stoga čudno da u Haaretzu već početkom travnja 2014. izlazi članak pod naslovom “Spomenik holokaustu u Ukrajini vandaliziran svastikama” – radilo se o tome da su na spomeniku u Odesi, kao i na zidu židovskoga groblja u istom gradu, osvanule nacističke svastike i razni SS simboli, kao i natpis “Smrt Židovima”, uz karakterističan potpis: “Desni sektor”.
Kad je Ukrajina 2015. donijela zakon koji zabranjuje kritiziranje Banderine i OUN-ove suradnje s nacistima, kao i njihove uloge u istrebljenju Židova i Poljaka (konkretno, zakon 2538-1 o “statusu i poštovanju boraca za ukrajinsku neovisnost u 20. stoljeću” zabranjuje “javno negiranje pravednog cilja boraca za ukrajinsku neovisnost”, a to “javno negiranje” proglašava se “uvredom digniteta ukrajinskog naroda”), javno je reagirao Muzej holokausta u Washingtonu, osudivši taj ukrajinski zakon.
Nadalje, kad je u ožujku 2016. Gradsko vijeće Kijeva donijelo odluku da dvije središnje avenije u Kijevu nazove po Banderi i njegovu bliskom suradniku Romanu Šuheviču, tu su odluku osudili Centar “Simon Wiesenthal” i Svjetski židovski kongres.
Diplomatski skandal
Samo šest mjeseci kasnije, u rujnu 2016., zbog Bandere izbija diplomatski skandal: predsjednik Izraela Reuven Rivlin došao je na komemoraciju 75. godišnjice masakra u Babinom Jaru kod Kijeva – gdje su nacisti 1941. u samo dva dana ubili više od 30.000 Židova – te je u svojem govoru otvoreno optužio Banderin OUN za suradnju u genocidu nad Židovima, što je izazvalo javni gnjev tvoraca tog revizionističkog zakona.
Nadalje, u srpnju 2018. Haaretz objavljuje članak pod naslovom “Grupe za ljudska prava traže od Izraela da prestane s naoružavanjem neonacista u Ukrajini”, posvećen zahtjevu četrdesetak aktivista izraelskom Visokom sudu pravde za prekidom izvoza izraelskog oružja u Ukrajinu, “jer dio tog oružja dospije neonacističkim elementima u ukrajinskim sigurnosnim snagama”.
U tom tekstu aktivisti ističu da izraelsko oružje koristi i “desničarska milicija Azov”, čiji pripadnici “otvoreno zastupaju neonacističku ideologiju”, te “u raznim publikacijama otvoreno izražavaju svoju potporu rasističkim i antisemitskim idejama”. Navodi se i da su pripadnici Azova “dio ukrajinskih oružanih snaga, a podržava ih Ministarstvo unutarnjih poslova zemlje”.
Azov
”U tandemu s rastućom moći Azova, koji ima više od 3000 članova, dolazi do porasta antisemitskih incidenata i napada na ukrajinske manjine. Neonacističke skupine napale su Židove i židovska spomen-mjesta diljem Ukrajine, kao i novinare, Rome i pripadnike LGBT zajednice. (…) Desničarske su skupine prošlog svibnja marširale kroz Odesu, a njihovi čelnici tvrde da grad pripada Ukrajincima, a ne Židovima, te da će se potonjih riješiti”, tvrde izraelski aktivisti, dodajući da se “sve to događa dok ukrajinska administracija pokušava zanijekati ulogu zemlje u holokaustu”.
”Ti pokušaji uključuju iskrivljavanje povijesti Drugog svjetskog rata i veličanje ukrajinskih vojnika (misli se na Banderine vojnike, a ne na ukrajinske partizane, op. a.), korištenje zakona i raznih publikacija, kao i smišljanje priča o Židovima koji su tijekom rata bili saveznici nacionalnih ukrajinskih snaga, dok su zapravo Židovi morali skrivati svoj identitet”, navodi Haaretz riječi izraelskih aktivista, uz opasku:
”Ako to nije bilo dovoljno, prošlog travnja održan je (u Kijevu) marš u čast ukrajinskih Waffen SS jedinica koje su masakrirale tisuće Židova tijekom Drugog svjetskog rata”, pisao je Haaretz tog srpnja 2018. godine.
Zapovjednik Azova odbio salutirati Zelenskom
Izraelskim očima zasigurno nije promaknuo ni incident iz 2019. godine, kad je bojna Azov odlikovana, a njezin zapovjednik Denis Prokopenko odbio je salutirati novoizabranom ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom, što su mnogi – s obzirom na židovsko podrijetlo Zelenskog – protumačili kao antisemitsku gestu i izraz neonacističke ideologije Azova. Prokopenkovo naknadno tumačenje da “ne salutira civilima” nije zvučalo osobito uvjerljivo, imajući u vidu da je taj “civil” vrhovni zapovjednik ukrajinskih oružanih snaga, a Azov je još od 2014. sastavni dio Nacionalne garde.
Dodajmo tome i da je posljednjih godina Ukrajina jedina zemlja, uz SAD, koja u UN-u glasa protiv rezolucije o veličanju nacizma i neonacizma. Izrael, dakako, uvijek glasa za rezoluciju.
Sve su to razlozi koji su odredili da Izrael u odnosu na ukrajinski rat zauzme neutralnu poziciju. Neki od tih razloga su strateške, odnosno geopolitičke prirode, a neki su posljedica povijesnog pamćenja.
