Još 2018. istaknuo sam da biste mogli steći neki osjećaj za promjenjive i nepromjenjive opsesije medija tako što ćete tijekom desetljeća prikazati koliko često New York Times koristi tekstove koje afirmiraju narativ kao što je “Emmett Till” (crni tinejdžer ubijen u Mississippiju). 1955.) naspram tekstova koji potkopavaju narativ “Tawana Brawley” (crna tinejdžerka koja je započela našu modernu eru izmišljene mržnje u New Yorku 1987.):
Posljednjih godina, nekoliko akademika poput Zacha Goldberga i Davida Rozada, bavilo se ovim pitanjem u velikim razmjerima. Na primjer, Rozado je grafički prikazao korištenje žargonskih izraza društvene pravde u 25 velikih medijskih publikacija od 1970. do 2020. i došao do kritičnog zaključka da je “Veliko buđenje” (Great Awokening) u glavnim medijima prethodilo utrci Donalda Trumpa 2015. godine. Stoga, vjerojatnije je da trumpizam bio reakcija na “Veliko buđenje” u tisku nego obrnuto, piše Steve Sailer za UNZ.
Što pokreće mainstream medije?
Ali što pokreće mainstream medije? U novoj studiji u Academic Questions, “Teme u akademskoj literaturi: predrasude i društvena pravda,” Rozado sada razmatra upotrebu žargona društvene pravde u akademskoj zajednici (u naslovima i sažetcima članaka u akademskim časopisima) i otkriva da pojmovi imaju tendenciju migrirati iz opskurnih akademskih časopisa prema mainstream medijima. U ovim grafikonima, plave linije označavaju upotrebu izraza poput “rasizma” i “seksizma” koji se nalaze u 175 milijuna akademskih sažetaka od 1970. do 2020., a narančaste linije odražavaju upotrebu istih pojmova u 25 milijuna članaka u prestižnim medijima:
Gledajući ove grafikone, oni prilično dobro odražavaju moja sjećanja na glavne trendove. Na primjer, u gornjem lijevom kutu doista je postojala sve veća zabrinutost u akademskoj zajednici i medijima zbog rasizma tijekom 1960-ih. (Nažalost, grafikoni počinju od 1970. Bilo bi od velike pomoći kada bi netko mogao proširiti ovu metodologiju natrag na svjetsko-povijesno desetljeće promjena koje su se zbile šezdesetih.)
Ali kako su se urbani nemiri povlačili, a goleme reforme iz doba građanskih prava odlazile u prošlost, došlo je do smirivanja žara oko rasizma 1970-ih.
Zatim je 1980-ih, kad su Odsjeci za crne studije osnovani 1969. izbacili novine, a nekoć mladi radikalni profesori angažirani na početku šezdesetih postali su profesionalno dominantniji u akademskoj zajednici, ponovno je polako rastao interes akademske zajednice i tiska za rasizam. Činilo se da je ovo doseglo prekretnicu i uzlet početkom 1990-ih. Koliko se sjećam, bilo je prilično malo izvještavanja o ovoj prvoj eri političke korektnosti na kampovima: neprijateljski nastrojeni u Wall Street Journalu, skeptični u New York Times Magazinu.
Akademski interes za rasizam postao je institucionaliziran
Zanimanje medija za “rasizam” stabiliziralo se 1990-ih i 2000-ih, ali akademski interes je postao institucionaliziran i stoga je svake godine objavljivana velika i stalna literatura, iako to nije bilo osobito moderno među novinarima.
>Prestižna plesna škola izbacila balet iz audicije jer je ukorijenjen u ‘bijelim europskim idejama’
Nakon najniže točke tijekom ranih godina Obamine administracije, koja je u početku nastojala obeshrabriti razgovore o rasizmu koji izazivaju podjele u medijima sve dok nije došlo do reizbora, vijesti su se počele pojavljivati, možda godinu ili dvije prije akademskih publikacija. (Podsjetimo se da članci u akademskim časopisima imaju puno duži rok za objavljivanje nego novinske priče.)
Pretpostavljam da je treći faktor stupio na scenu početkom 2010-ih: društveni mediji. Novinari su otkrili da je lakše potrošiti manje kože na cipelama i umjesto toga samo provjeriti o čemu je “Crni Twitter” pisao, poput Trayvona Martina 2012. i Michaela Browna iz Fergusona 2014. (Činjenica da je “Crni Twitter”, nimalo iznenađujuće, shvatio obje priče jako krivo) rupa je u pamćenju. Ako ne možete vjerovati ljutitim crncima na Twitteru da će razjasniti detaljne činjenice prije nego što stisnu “Objavi”, kome možete vjerovati?) Mediji s neposrednim rokovima nešto su brže odgovorili i ohrabrili prve Black Lives Matter prosvjede nego akademska zajednica, ali ubrzo su oboje su činili sve što su mogli kako bi doveli do “Uglavnom Mirnih Prosvjeda 2020.” i istodobnog povećanja broja crnaca koji pucaju i sukobljavaju se jedni s drugima.
Što je sa “seksizmom”?
Američki boemski umjetnici i intelektualci oštro su se okrenuli prema muškom šovinizmu kao reakciju na feministički annus mrabilis iz 1919. kada je postigao i pravo glasa i zabranu. Naposljetku, antifeministički stavovi kulturnih vođa proželi su akademsku zajednicu, kao što možete vidjeti po malom akademskom interesu za “seksizam” do 1971. Ali do sredine 1970-ih, pisanje članaka u časopisima o “seksizmu” bilo je u modi, i tako je ostalo sve do “Velikog buđenja” otprilike 2013. kada je došlo do ludila.
Vijesti o seksizmu dosegnule su vrhunac ranih 1990-ih, vjerojatno s Whoop-Tee-Doo Anite Hill iz 1991. i (smiješno u retrospektivi) Bill Clintonom koji se natjecao kao feministički kandidat 1992., u “Godini žena” .” Ali onda je izvještavanje o seksizmu u vijestima opalo jer je prodemokratskim novinarima palo na pamet da bi razgovor o muškim šovinistima koji iskorištavaju žene mogao biti taktički nepromišljen tijekom Clintonovog predsjedničkog mandata. Nakon što je priča o “seksizmu” u medijima dosegla najnižu točku tijekom skandala s Monicom Lewinsky 1998., pod Bushom je polako počela rasti. Došlo je do oštrog porasta u kasnim 2000-ima (možda nešto u vezi sa Sarah Palin?), a zatim je pao tijekom prvih godina Obamine administracije u kojoj su kulturna pitanja koja izazivaju podjele umanjivana u interesu ponovnog izbora.
Svepobjednička transfobija
Tada je Veliko buđenje novinare i akademike dovelo do ludila zbog seksizma. Ali možete vidjeti nagli pad feministica u modi u tisku krajem 2010-ih i 2020. kada su se crnci i transseksualci probili na čelo kolone.
Pojam “homofobija” u akademskoj je zajednici dobio uporište oko 1980. godine i općenito je prethodio rastućem interesu u tisku, koji je dosegao vrhunac tijekom prve ere političke korektnosti ranih 1990-ih. Kako su homoseksualni brakovi bili sve bliže pobjedi na sudovima, novinari su sve više osuđivali otpor glasača kao “homofobiju”. Mediji su imali valove uzbuđenja tijekom Trumpove administracije zbog homofobije, ali do 2020. morali su osloboditi prostor za svepobjedničku “transfobiju”.
Još sredinom 2000-ih, genij za bezvrijednu poštu Morris Dees i neki briljantni bivši profesori poput Donalda/Deirdre McCloskey, radili su na tome da stvore medijsku paniku zbog “transfoba” poput Raya Blancharda i J. Michaela Baileya, istraživača koji su otkrili autoginefiliju. Međutim, Morris je sa svojim izvrsnim nosom za sljedeću veliku stvar, vidio budućnost, ali predaleko da bi zaradio mnogo novca od toga.
Ali naposljetku, porast akademske opsjednutosti “transfobijom” oko 2011. pretvorio se u to da su se mediji probudili zbog toga nekoliko godina kasnije.
Mogao bih proći kroz svaki grafikon, smišljajući uvjerljive priče za uspon i pad svakog pojma. Jedan opći komentar: nema glavnog plana, nema središnjeg stožera u “Dubokoj državi” koji vodi pomno isplaniranu psiho-operaciju za bičevanje terminima. Postoji samo mnogo užurbanih poduzetnika od kojih svaki forsira svoju hobi-riječ. Ponekad, iz uvjetnih razloga, imaju sreće.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
