Kina, mjesto suživota liberalnog kapitalizma i komunističke diktature

Foto FAH

Na dan dolaska kineske državne delegacije u Zagreb, kineski dnevnik na engleskom, China daily, objavio je najnovije podatke o plaćama u Šangaju: Prosjek plaća u tom gradu je oko 1,500 dolara, neto, čime je taj grad prešao Peking. To je deset tisuća kuna, barem upola više nego što iznosi prosjek plaća u Hrvatskoj koji se mota oko 6.000 kuna. Ne, Kinezi definitivno više ne rade „za šaku riže“.

Šangaj je danas ono što je New York bio pred oko pola stoljeća: Grad u kom se događa budućnost, samo što je puno blještaviji nego što je New York ikad bio. Grad koji spram bilo kojeg europskog izgleda kao “Starship Enterprise”. Malo je zemalja koje su prošle tako brzu i temeljitu transformaciju iz krajnje bijede u blagostanje, iz srednjeg vijeka u 21. stoljeće, iz socijalizma u turbo-kapitalizam. Korijen svega je, naravno, kao i u slučaju drugih uspješnih zemalja o kojima sam pisao, od Irske do Botswane i od Čilea do Češke uvijek isti: Radikalna privatizacija i apsolutno otvaranje za strane ulagače i strani kapital. To su i preduvjeti za uništenje korupcije, koja uvijek parazitira na “društvenom” i “državnom” vlasništvu. S tim da kod stranog kapitala Kina ipak ima specifične zahtjeve, a i privatizacija je relativna stvar – država više nije vlasnik, ali sustav državnog nadzora je drukčiji nego na zapadu, i, kao i sve u Kini, u osnovi despotski.

Zapadna mjerila – neprimjenjiva na Kinu

No Kina je ipak specifična, već i zbog njene veličine, mnogoljudnosti, višestoljetne izoliranosti od ostatka svijeta, etničke homogenosti (iako u Kini žive stotine naroda, narod Han je apsolutno dominantan i tvori ogromnu većinu stanovništva), tradicije apsolutizma i despotizma, i teško je na nju primjenjivati mjerila Zapada, kao što je još teže kineske recepte za uspjeh prenositi na zapad – većina stvari u drugim uvjetima jednostavno ne bi funkcionirala.

Za početak, uvijek se postavlja pitanje je li to kapitalistička ili komunistička  zemlja? Stvar je jednostavna: Kina je, kad se gleda ekonomsko uređenje države, jedna od rijetkih preostalih država zasnovanih na principima laissez fairea, golog kapitalizma kakav je postojao u Europi 19. stoljeća, zasnovanog na nemiješanju države u privatne poslove – bar kad se radi o radničkim pravima i zaradi. Koncept slobodnog poduzetništva je u zapadnom svijetu davno zamijenjen konceptom socijalne države, koja propisuje radnička prava, te osigurava nekakav minimum dostojanstva i plaća za radnike, zdravstvo, mirovine. U Kini mirovinski i socijalni sustavi praktički nisu postojali sve do nedavno, i sad su u začetcima, a niti jedna zemlja ne stari brže! Kina je svojevremeno uvela politiku jednog djeteta u gradovima, kako bi spriječila nagli rast stanovništva – što je dovelo do vala pobačaja prvenstveno ženske djece.

Kapitalizam za samoubojice

O kineskom kapitalizmu u kom su oko tvornica u kojima se proizvode Appleovi iPhonei razapete mreže kako se radnici, prisiljeni raditi 16-20 sati dnevno, spavati u krugu tvrtke i davati velik dio svoje nevelike zarade tvrtki za smještaj i hranu, ne bi ubijali skakanjem s krova je napisano puno toga. Dio je, kažu upućeni, mit: Nisu svi poslodavci u Kini surovi izrabljivači, ima i korektnih. No istina je da su radnici zapravo prepušteni milosti poslodavaca: Ne štiti ih ništa osim njihove dobre volje. Usto, Kina njeguje dugu tradiciju dalekoistočnog despotizma, i neke stvari koje su nama nezamislive su na dalekom istoku normalne. Recimo, da programeri rade i do 20 sati dnevno, i vikendom, i spavaju za stolom na radnom mjestu. I da jednom tjedno imaju pola dana slobodno da se odu kući otuširati. Takve stvari nisu pravilo, ali ni tako rijetke.

Kina je danas kapitalistički kompetitivna, gora – ili bolja, ako hoćete – od Japana u tom pogledu, a i posve usporediva s njim. I Japan je nekoć, i to još šezdesetih, bio sinonim za jeftinu bofl robu, a njihovi inženjeri predmet podsmijeha na zapadu, jer su se na svim sajmovima zavlačili pod zapadne automobile, skicirali, kopirali. “Oni samo znaju kopirati, i to loše”, govorilo se tada. Dvadesetak godina, kad su Japanci pregazili zapadnu industriju motora i zaprijetili da isto naprave s automobilskom industrijom, uništivši redom engleske proizvođače i zaprijetivši američkima, nitko se više nije smijao niti ismijavao kvalitetu japanskog čelika i japanskih inženjera, a Zapad je počeo proučavati što i kako Japanci rade. Sličan proces prolazi Kina, a mi još uvijek smatramo da je ona samo jedan veliki proizvodni pogon za bofl robu. Pogrešno!

Kina ima vrhunska tehnička sveučilišta – odatle je i krenuo  brzi razvoj, kad su uz pomoć Amerikanaca i transfer njihovih znanja osnovali prvo suvremeno sveučilište! – i vrhunske inženjere. Kinezi su kao i većina dalekoistočnjaka izrazito natprosječno nadareni za matematičke, tehničke i inženjerske poslove, i izuzetno inteligentni. Njihov školski sustav je jedan od najzahtjevnijih i najtežih na svijetu, od djece se očekuje i više nego od japanske, a državna matura nije samo neusporedivo teža od naše već određuje sudbinu maturanta za čitav život: Mjesta na prestižnim sveučilištima je razmjerno malo, aspiranata jako mnogo, pa kineski srednjoškolci pred “Gaokao”, maturu koja je, kažu, najstresnija i najteža na svijetu, dolaze u školu rano ujutro a odlaze tek pred ponoć.

2012. je svijet potresao bizarni prizor iz kineskih škola: Fotografije učenika kako uče do u kasnu noć s vrećicama za infuziju koje vise iznad klupa objavio je bloger pod imenom “CHImushroom”, koji se predstavio kao učenik trećeg razreda te srednje škole. Škola je potvrdila autentičnost fotografija. No u Kini to ne šokira nikog: Kina ima dugu povijest despotizma, Kinezi su navikli biti poslušni i ne buniti se, Kinezi su navikli raditi teško i puno, a za malo – iako se ovo “malo” zadnjih godina promijenilo.

Oni rade za šaku riže? Kineski “minimalac” – veći od prosjeka plaće u Srbiji

Uostalom, je li vam možda palo u oči da u Zagrebu ima manje Kineza nego pred desetak godina? A Beograd ih je bio prepun, da bi do danas uglavnom nestali: Jedno je bilo dolaziti u Europu devedesetih, kad je u Kini bila krajnja bijeda, a drugo je ostati u Europi danas. Naročito u Srbiji, u kojoj je već dugo vremena prosječna plaća manja od “minimalca” u većem dijelu Kine!

Pa vratimo se Appleu: Kad su pokojnog velikog šefa Applea, Stevea Jobsa, pitali zašto Kina, rekao je kako je bio impresioniran kad su mu u Kini doveli doslovce tisuće vrhunskih inženjera da izabere najbolje za posao. Slično je nedavno potvrdio i njegov nasljednik Tim Cook, govoreći o kompetencijama Kineza na tehničkom polju. Kina je danas i najveće svjetsko tržište za automobile i tehničku robu, i svi zapadni automobili se danas rade prilagođeni marketinškim zahtjevima Kine. Kina danas diktira zapadnom svijetu više toga nego što je on spreman priznati. Kina više nije samo naša velika tvornica, mjesto na koje smo preselili zagađenje i nisko plaćen te surov tvornički rad da nam nije tu pod nosom, već i najveće tržište za luksuzna dobra zapada: Parfeme, modu, automobile. Novac je u Kini, i to na zapadu znaju.

A opet, s druge strane, Kina je u političkom pogledu čista komunistička diktatura. Ona prkosi logici zapadnog svijeta, da slobodno tržište i slobodno raspolaganje svojom imovinom u konačnici dovodi do demokracije, odnosno da su kapitalizam i demokracija nerazdvojni. Pa iako Kina kao kultura i civilizacija  seže bar 4.000 godina u povijest – što je čini najstarijom državom na planeti koja i danas postoji u obliku u kom je postojala i tad – za njeno razumijevanje danas ne treba ići previše u prošlost, jer su se dva bitna događaja koja su odredila današnju Kinu dogodila pred 70, i pred 30 godina. Prvi je komunistička revolucija 1949. koja je zapečatila kratak period labilne kakve – takve demokracije u Kini, drugi je pobuna na Tien An Menu, “Trgu nebeskog mira”.

Od 1949. do 1989., od revolucije do kontrarevolucije

Narodna Republika Kina osnovana je 1949. godine, nakon što je Komunistička partija pobijedila Kuomintang, koji se povukao na Tajvan, stvarajući dvije suparničke kineske države – Narodnu Republiku na kopnu i Republiku Kinu temeljenu na Tajvanu. Kinezi su vrlo osjetljivi na spominjanje Tajvana, što se njih tiče to je dio Kine.

Kina je desetljećima stagnirala a nerijetko i gladovala pod rigidnim totalitarnim socijalizmom Mao Zedonga, a i širenje komunizma u susjedne države nije išlo po planu: U Koreji je takav pokušaj Kine, da zbaci vlast i postavi svoju marionetu, Kim Il Sunga, začetnika dinastije okrutnih korejskih komunista, završio podjelom zemlje.

A 1989, kad su se osjetile pukotine u komunizmu svugdje u svijetu, i na golemom središnjem pekinškom trgu – veličine je 44 hektara, gotovo 40 puta veći od zagrebačkog Trga Bana Jelačića koji je nešto malo veći od jednog hektara! – je došlo do prosvjeda, pokrenuli su ga studenti. Slika studenta koji stoji pred tenkom obišla je svijet, koji se ponadao da je komunizam gotov i u Kini. No pod okriljem noći su kineske vlasti “počistile” trg, uz stotine, možda i tisuće mrtvih – nikad se neće saznati koliko. Trg je osvanuo jednog jutra čist, bez prosvjednika, i “prosvjed 4. srpnja” je ugušen.

No nakon Tien An Mena, stvari su se promijenile. Kinesko vodstvo je, uplašeno slikama strijeljanog Ceaussescua, shvatilo da i njima prijeti sličan scenarij ako nešto ne poduzmu. Proučili su raspad SSSR-a, dali su najboljim svojim političkim i društvenim znanstvenicima da prouče što moraju a što ne smiju uraditi kako bi se održali na vlasti i izbjegli uvođenje demokracije.

Kina je, kao prvo i najvažnije, posve reformirala svoje gospodarstvo – uglavnom na liniji klasičnog kapitalizma – i učinila ga jednim od najbrže rastućih na svijetu, što je ostalo već 30 godina, s rastom BDP-a koji je do nedavno redovito prelazio 10 posto godišnje. Kina je danas veliki ulagač u druge zemlje, najviše u SAD, i provodi sve odlučniju vanjsku i obrambenu politiku. U Africi je zamijenila europske kolonizatore, te iskorištava rudna bogatstva crnog kontinenta, Kinezi su vlasnici velikog dijela rudnika. Alijansa je to skovana još davno, kad su komunistički čelnici novostvorenih afričkih demokracija, oslobođenih zapadnoeuropskog kolonijalizma pohrlili po pomoć braći komunistima u Kini, koji su znali što uraditi s onim s čim sami Afrikanci nisu.

Ekonomske promjene da, političke ne

No, ekonomske promjene nisu bile popraćene političkim promjenama, a Komunistička partija je zadržala čvrstu kontrolu nad političkim životom, pa i nad društvom u cjelini. Većina milijardera su članovi CK KP Kine, tako da su sjednice CK ujedno i susreti milijardera. Strani ulagači moraju imati kineskog suvlasnika, koji zapravo odgovara partiji, pa iako se država ne petlja izravno u tijek novca, petlja se u sve ostalo.

Mediji djeluju pod strogom kontrolom Komunističke partije, a i tu važi sličan sustav – distribucija i oglašavanje su slobodni i striktno “kapitalistički”, ali ne nužno i sadržaj u čije se uređivanje država i te kako petlja. Peking pokušava ograničiti pristup stranim vijestima ograničavanjem reemitiranja i dosega satelitske televizije, te blokiranjem interneta korištenjem opsežnog sustava filtriranja poznatog kao “Veliki vatrozid”. Tri moćne tvrtke – Baidu, Alibaba i Tencent – dominiraju tržištem. U Kini zapravo američke kompanije, zbog njene veličine i specifičnosti te jezika, nemaju dominaciju kao u ostatku svijeta – Kinezi imaju svoje varijante svega, pa i Facebooka. A koliko su postali jaki u informatičkoj tehnologiji, govori i to da je Huawei svjetski lider u razvoju 5G mreža, pa vjerojatno u tome treba tražiti razloge pričama o “špijunskom softveru” i opasnosti za zdravlje od 5G mreža – ona će vjerojatno nestati kad EU i SAD razviju tu tehnologiju.

A opet, tu je i sustav “društvenog kreditiranja”, kažnjavanja građana koji nisu “uzorni”, ne ponašaju se uzorno. Radi se o svojevrsnom ocjenjivanju građana, odnosno ocjenjivanju njihovog društvenog kredibiliteta, što Komunistička partija Kine naziva – ‘društveni kredit’ (‘social kredit’). Trenutačno se provodi pilot projekt ove uistinu distopijske ideje, a stvar bi trebala funkcionirati na regularnoj bazi već od 2020. godine.

Prema službenim navodima Komunističke partije, projekt će omogućiti pouzdanim i kredibilnim građanima da “slobodno hodaju pod nebom”, dok će onima u koje društvo nema povjerenja biti teško napraviti i jedan, jedini korak. Govor mržnje je, recimo, jedan od grijehova zbog kojih možete biti praktički isključeni iz društva. A opet, s druge strane, ako ćemo iskreno sličan orvelovski sustav izopćivanja “nepoćudnih” građana, njihovog bojkotiranja i sabotiranja, zapravo postoji i na zapadu, samo nije formaliziran kao u Kini.

Religija – nepoželjna

Kina je zemlja o kojoj bi se moglo govoriti satima, a da se ne dosađuje: Ona je, primjerice, jedna od rijetkih zemalja koja je cijelu svoju povijest bila pretežno ateistička, bez neke integrirajuće religije, osim jednog perioda kad je dominirao Budizam, koji je danas dominantan samo na jugozapadu zemlje – ali je to i period kad je Kina u umjetnosti i kulturi stvorila više nego u cijelom ostatku svoje povijesti. Kinezi su zapravo veliki nacionalisti, ne vjeruju – slično, opet, kao njihovi arhineprijatelji Japanci – previše strancima, ali su otvoreni za prihvaćanje iz drugih kultura svega onog što im odgovara. Islam suzbijaju nemilosrdno, ali nisu puno mekše ruke ni prema kršćanima. U Kini postoje dvije katoličke crkve, “službena” državna i ona prava rimokatolička, čiji su članovi izloženi progonima i koji moraju mise održavati u tajnosti. Kina potvrđuje koliko je glupa teza “progresivnih” ljevičara kako je religioznost kriva što već nemamo svemirske brodove brže od svjetlosti i kako je ona oduvijek bila kočnica razvoja: U Kini je uglavnom nije bilo, pa je svejedno dočekala 20. stoljeće kao beskrajno zaostala i siromašna.

Zemlja despotizma

Ne, ono što definira Kinu kao zemlju, u političkom smislu, nije niti religija, niti kapitalizam, već prvenstveno tradicija despotizma i svemoći cara. Careva više nema, posljednji, koji je bio japanska marioneta tijekom okupacije Kine od strane Japana tijekom Drugog svjetskog rata je napisao i autobiografiju, ali su novi, crveni carevi zauzeli njihovo mjesto. Mao je bio tiranin: Njegova je “Kulturna revolucija” strahovito unazadila inače nazadnu zemlju – u kojoj se i danas, kad je Kina praktički najjača te i dalje najbrže rastuća velika svjetska ekonomija, u ruralnim područjima nerijetko živi posve jednako kao i u srednjem vijeku – a nakon njegove smrti, 1977., njegova supruga i troje suradnika su osuđeni u čuvenom procesu “četveročlanoj bandi”. Tada je napravljen prvi pomak od Maoizma, no pravi pomaci dolaze tek 12 godina kasnije.

Ali Kinom, jednom od inače najinteligentnijih nacija svijeta po istraživanjima, i dalje vladaju despoti. Xi Jinping je došao na vlast 2012., odabran osobno od svog prethodnika Hu Jintaoa, i od onda je koncentrirao svu vlast u svojim rukama. On je najmoćniji kineski vladar još od Maoa. Početkom prošle godine Partija je ukinula ograničenja mandata, tako da on može ostati na vlasti doživotno. On prihvaća slobodno tržište, i zna da je korupcija neprijatelj slobodnog tržišta, ali odbacuje ideje o ustavnoj demokraciji ili uvođenju ljudskih prava kao ispravnog puta za Kinu. Kina je jednopartijska, i to će, kako sad stoje stvari, još dugo i ostati jer – dok ekonomija raste a ljudima ide dobro, dok su na kraju svake godine bogatiji nego lani, nitko neće dizati revolucije, to je posve sigurno. A što će se dogoditi jednog dana kad prosperitet zamijeni recesija, što je neizbježno, ostaje veliko pitanje.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.