Mainstream mediji koji ne podnose Donalda Trumpa zbog njegove politike “America first”, kojom je stao na žulj korporativnim neoglobalistima, trude iz petnih žila dokazati da je Amerika ta koja zaoštrava odnose s Kinom i na Pacifiku, a stvarnost je bitno drugačija.
Stvarnost je ta da su manje više svi kineski susjedi ogorčeni na kineske teritorijalne pretenzije. Jednako kao i na agresivno geopolitičko pozicioniranje Kine u Aziji i svijetu kroz snažno ekonomsko/propagandno djelovanje, koje ima potporu i u dobrom dijelu mainstream medija sklonih ljevičarskim i globalističkim opcijama. Većinom su to mediji koji već godinama rade na blaćenju i rušenju Trumpa šireći agendu protiv predsjednika SAD-a. Najbolji primjer je bilo pristrano izvještavanje, pa čak i potpora, nasilnim događanjima oko rušenja spomenika i neredima u SAD-u u kojima je bilo i ljudskih žrtava, pljački, paleža, otimanja imovine, krađa i svake vrste nasilja, a čiji je krajnji cilj je destabilizacija i smjena Trumpa u vrijeme pandemije koronavirusa.
Jedan od primjera agresivne politike Kine je druga najveća azijska država Indija.
Prije mjesec dana došlo je do krvavog sukoba indijskih i kineskih vojnika na granici koja je rezultirala smrću najmanje 20 indijskih vojnika, dok komunistička Kina tradicionalno takva događanja krije ili lažira podatke za svoju i svjetsku javnosti. Indija je glavni svjetski dobavljač generičkih lijekova, a 70 posto sirovina za proizvodnju dobavlja iz Kine. Ionako napeti, odnosi Indije i Kine dodatno su se pogoršali nakon nedavnog graničnog sukoba kineskih i indijskih graničara. SAD je za incident okrivio kinesku stranu i ponudio Indiji pomoć i zaštitu u ovom kinesko-indijskom sukobu, te se Indija zbog kineskih pretenzija i agresivne politike počinje okretati prema Washingtonu.
Indija je već zabranila veći broj kineskih aplikacija zbog špijuniranja koja se kroz njih odvijaju i po prvi put su se priključili SAD-u u zajedničkim pomorskim vježbama, što je značajan zaokret u vanjskoj politici. Indijski ratni brodovi izvode vježbe s Nimitzom, najvećim svjetskim nosačem zrakoplova. Takav zaokret i međunarodni uspjeh Trumpove diplomacije ima protivljenja ne samo u Kini, već u određenim neoglobalističkim/korporativnim krugovima u samoj Americi i na Zapadu koji Kinu smatraju poželjnim partnerom.
I Filipini su, nakon određenog razmišljanja, shvatili da je SAD daleko bolji partner od Kine (jer Kina nije nikakav partner).
Agresivna i ekspanzivna politika Kine dovela je do zahlađenja s Filipinima i nekim azijskim pacifičkim državama. SAD je još u travnju na tom području izveo vojnu vježbu s australskom mornaricom, a u lipnju s japanskom. Nije precizirano gdje će se održavati nove vježbe u moru koje se prostire u dužini od 1.500 km kvadratnih, od kojih Kina tvrdi da je 90% njen teritoriji usprkos opravdanim zahtjevima susjednih država jugoistočne Azije da Kina ne prisvaja njihov teritorij (Brunej, Malezija, Filipini i Tajvan). Kina je izgradila umjetne otoke i na novoizgrađene otoke rasporedila projektile i opremu za ometanje.
Kina je postala nasrtljiva, a pandemija koronavirusa čiji je izvor bio u Kini, joj je za to samo dala povod. Događaji koji se odvijaju na Dalekom istoku sve više zabrinjavaju zapadne sile i svijet koji razmatraju koje taktike upotrijebiti kako bi se oduprli sve jačim i češćim manipulacijama, nametanjima moći, drakonskoj politici i strateškim operacijama koje Kina prakticira u posljednje vrijeme.
Da spomenemo samo neke od njih koje su se dogodile nedavno: Peking je donio novi zakon o sigurnosti u Hong Kongu, bivšoj britanskoj koloniji, koji prijeti njihovoj zajedničkoj deklaraciji o (polu)autonomiji teritorija; zatim je napao Indiju na teritoriju himalajske granice koji smatra svojim teritorijem; tu su tenzije u Južnokineskom moru sa susjedima i sve češći pritisci na Tajvan koji Kina ne priznaje kao samostalnu državu.
Tajvan je država na koju su se sklonili protukomunistički Kinezi nakon uspostave komunističke diktature Mao-Ce-Tunga u Kini. Komunistička Kina je uvela najrepresivniji državni terorizam i diktaturu u svijetu s desetinama milijuna žrtava komunističke strahovlade.
Sadašnja Komunistička partija Kine direktna je sljednica zločinačke Maove Partije.
Peking nikada nije odbacio upotrebu sile za nasilno vraćanje Tajvana pod svoju kontrolu. U međuvremenu, Tajvan se od 1949. razvijao pod plaštem zapadne demokracije i razvio u jednu od gospodarski najjačih država srednje veličine na svijetu, s jednim od najboljih društvenih standarda života, ne samo u Aziji nego i u svijetu. Tajvan je, uz Istočnu/Zapadnu Njemačku i Južnu/Sjevernu Koreju, bio dokaz da komunistički sustav može u istom narodu izazvati najveću bijedu svake vrste, dok demokratski razvoj uza sve manjkavosti donosi prosperitet narodima i nacijama u raznim vidovima društvenog života. Tako su Zapadna Njemačka, Južna Koreja i Tajvan postale najrazvijenije države svijeta, dok su Sjeverna Koreja, Istočna Njemačka i Kina bile primjer orwellovske diktature i krajnjeg poniženja čovjeka.
Premda se radilo o istom narodu, svega par godina je bilo dovoljno da se uvidi strahota i pogubnost komunističkog sustava vlasti.
A da ne spominjemo da je Kina izostavila riječ “mirno” u svojoj namjeri djelovanja s Tajvanom, što je rezultiralo s time da Tajvan ove godine ima najveće vojne vježbe u zadnjih par desetljeća (spremaju se za potencijalnu invaziju komunističke Kine). Sukob bi se u bilo kojem trenutku može razviti od neke “nesreće” ili “pogrešnog izračuna”, a moguće je i da Kina odluči vojno zauzeti Tajvan što bi izazvalo velike posljedice za mir u svijetu.
Drskost i agresivna terminologija službene Kine ide toliko daleko da je glasnogovornik kineskog Ministarstva obrane nedavno izrazio snažno kinesko nezadovoljstvo i čvrsto protivljenje američkoj prodaji oružja „kineskoj regiji Tajvan“.
Stoga, tko prati vijesti iz navedenih država, lako može shvatiti da oni s oduševljenjem promatraju djelovanje SAD-a na čelu s Trumpom. Na žalost, oni koji ovise o informacijama dobivenim kroz mainstream medije, to nikada neće saznati.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
