Libanon, službeno Libanonska Republika je država u jugozapadnoj Aziji na Bliskom Istoku koja na današnji dan slavi nacionalni blagdan Dan neovisnosti. Libanon se nalazi na obali istočnog Sredozemlja, a graniči na sjeveru i istoku sa Sirijom, te na jugu s Izraelom. Libanon je nakon mira i blagostanja, kada su ju nazivali Švicarskom Bliskog istoka, potonula u dugotrajni rat.
Glavni grad Bejrut, popularno nazvan Parizem Bliskog Istoka, moderno je odredište smješteno na obali Mediterana, udaljen svega pedesetak kilometara od Izraela te stotinjak kilometara od Sirije. Poznat je i pod nazivom ‘Majka zakona’, jer je upravo ovdje otvorena prva biblioteka zakona na svijetu.
Povjesničari ga zovu gradom feniksom jer je u ratovima čak sedam puta bio razrušen do temelja, ali uvijek se uspio uzdignuti iz pepela poput mitske ptice Feniksa. Bejrut se prvi put spominje u egipatskim spisima u 15. stoljeću prije Krista.
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 1970. Libanon ima 2 126 325 stanovnika, a prema procjeni iz 2012. godine 4 140 000 stanovnika ili 396,1 st./km²; najgušće je naseljena obalna ravnica i dolina Bekaa. Stanovnici su Arapi (84,5%, od čega Libanonci 71,2%, Palestinci 12,1% i dr. 1,2%), zatim Armenci (6,8%), Kurdi (6,1%) i dr. (2,6%). Po vjeri su muslimani (56,0%, od čega šijiti 28,0% i suniti 28,0%), katolici-maroniti (22,0%), pravoslavci (8,0%), Druzi (5,0%) i dr. (9,0%).
Opis animacije – Rasprostranjenost religijskih skupina u Libanonu:
1. Kršćani
2. Šijiti
3. Suniti
4. Druzi
5. Miješano
Kilometarske pješčane plaže, visoke palme i nove velebne građevine s jedne bi vas strane mogle na čas podsjetiti na Miami, dok, s druge strane, stare predivne crkve i džamije, uske zabačene ulice i mnogobrojni arab fast-foodovi ostavljaju dojam prave arapske destinacije. Na cestama se voze skupi automobili, po čemu se može zaključiti da stanovništvo dobro živi, barem oni povlašteni. U Beirutu nema srednjeg sloja.
Libanonsko Međugorje pohodi tri milijuna hodočasnika
Iznad libanonskoga gradića Jounieha na obali Sredozemnog mora nalazi se mjesto Harissa, u koje već 96 godina hodočaste kršćani iz cijeloga svijeta. Svetište Gospe od Libanona svake godine pohodi više od tri milijuna hodočasnika, a među njima ima pripadnika svih vjera. Mjesto je poznato po moći izlječenja zagovorom Djevici Mariji.
Svetištem dominira kip Djevice Marije visok 8,5 metara, jedan od najljepših na Bliskom istoku. U crkvi Majke svjetla kip je Djevice Marije koji je 1954. pronesen kroz svako selo i grad u Libanonu. Tabernakul je izveden u cedrovini, što je zaštitni znak Libanona, kao i raspeće Isusovo iznad oltara.
Sredinom 1970. sagrađena je uz svetište crkva Naše Gospe od Libanona, koja izgledom podsjeća na feničanski brod, a svakodnevno prima 3500 vjernika na mise.
Skijanje u Libanonu? O, da!
Libanon je sa svojih šest skijaških odredišta i sezonom od prosinca do travnja privlačan ne samo arapskim, nego sve više i europskim turistima.
Posjetitelji kažu kako su sva europska skijališta više-manje slična, dok libanonske padine imaju potpuno drugačiju teksturu. Ono je potpuna egzotika za posjetitelje, posebice zbog odličnog vremena i blage klime.
Mnogi stranci dolaze u Libanon zbog nižih cijena i opuštene atmosfere. Vrijeme je ovdje jako bitan faktor, jer skijališta nisu vjetrovita, te prevladava sunčano vrijeme tijekom cijele sezone. Skijališta su također neobična jer su vrlo blizu obali i Bejrutu. Možete se skijati ujutro, pecati, šopingirati ili razgledavati znamenitosti poslijepodne.
Gospodarstvo
Godine 2002. Libanon je ostvario BDP u vrijednosti od 20 milijarda USD (BDP po stanovniku je oko 5400 USD), što je oko 95 % BDP-a iz predratne 1974 (u građanskom ratu šteta je bila veća od 50 milijarda USD; u poslijeratnu obnovu uloženo je oko 25 milijarda USD, od čega oko 3 milijarde USD međunarodne pomoći). U strukturi BDP-a udjel poljoprivrede iznosi 12%, industrije 16% a usluga 72% (2002). Prema procjenama Svjetske banke, oko 20% stanovništva je siromašno (2002). Stopa nezaposlenosti je oko 18%.
Od prirodnih izvora Libanon je bogat vapnencem, željezom, solju, vodom i plodnim zemljištem. U poljoprivrednoj ponudi prevladavaju agrumi, povrće, duhan i masline, a u stočarstvu ovce. U industrijskoj ponudi većinom su prehrambeni proizvodi, nakit, cement, tekstil, drvo i namještaj, te naftne prerađevine. U sektoru usluga tradicionalno su snažni trgovina i bankarstvo, te turizam. Glavni su izvozni proizvodi duhan, hrana, nakit, papir i kemikalije, dok glavninu uvoza čine nafta, vozila, oprema, odjeća i roba široke potrošnje.
Svjetska baština u Libanon
Andžar poznat i kao Haouš Mousa, je grad u pokrajini Bekaa u Libanonu, na sjeverozapadnom obronku Antilibanona i istočno od rijeke Litani, oko 80 km jugoistočno od Bejruta. Najpoznatiji je po izvrsno sačuvanim ruinama omejidskog grada Gerrhe iz 8. stoljeća koje su upisane na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji.
Baalbek je grad u dolini Bekaa u Libanonu, na sjeverozapadnom obronku planina Antilibanona i istočno od rijeke Litani, oko 85 km sjeveroistočno od Bejruta i 75 km sjeverno od Damaska. Najpoznatiji je po izvrsno sačuvanim ruinama hramova (jedni od najvećih ikada sagrađeni), tada rimskog grada Heliopolisa, jednog od najvećih svetišta Carstva. Zbog toga je Baalbek upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji još 1984. godine.
Božji cedrovi u Libanonu su posljednja šuma cedrova koji su nekada prekrivali cijelu planinu Libanon. Oni su poznati kao jedan od najboljih građevinskih materijala drevnog svijeta. Danas se sastoji od 375 stabala od kojih su neka starija od 3000 godina.
Drevno središte Byblosa, koje je prepuno ruševina raznih civilizacija koje su se izmjenivale, upisano je na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji još 1984. godine, i zbog povijesne važnosti u širenju feničkog alfabeta.
Dvorac Byblos je križarski dvorac koji se nalazi kod grada Byblos na libanonskoj obali. Dvorac su izgradili križari u 12. stoljeću od vapnenca i ostataka starorimskih građevina. Dio je UNSESCO-ve svjetske baštine.
Dolina Kadiša je najpoznatija po mnogim kršćanskim samostanima, od kojih su mnogi među najstarijima na svijetu. Rijeka Kadiša teče 35 km od izvora u špilji, odmah ispod šume tzv. “Božjih cedrova” na planini al-Makmal, litice njezina klanca su jako nepristupačne i visoke (često više od 1000 m), te imaju mnoge špilje
Povijest
Područje današnjeg Libanona imalo je burnu povijest. Tu su se smjenjivala babilonska, asirska, egipatska, hetitiska, perzijska, rimska i bizanstka carstva.
Od početka 15. stoljeća do kraja prvog svjetskog rata Libanon je bio dio Osmanskog Carstva. Već od 17. stoljeća lokalni vođe u libanonskim planinama imale su praktičnu nezavisnost od turskog carstva i dobre veze s Francuskom.
Pod pritiskom zapadnih zemalja Porta je u drugoj polovici 19. stoljeća (1861.) dala autonomiju Libanonu u kojem je tada većinu činilo kršćansko maronitsko stanovništvo. Nakon raspada Carstva Liga naroda dodijelila je Libanon Francuskoj kao mandatno područje. Na nagovor libanonskih maronita, a prema ideji da se ujedine sva plemena koja žive na tom području, Francuzi izdvajaju područje današnjeg Libanona iz Sirije.
Nakon drugoga svjetskog rata Libanon je postao neovisna republika. Posljedica rata iz 1948. postaje naseljavanje 100,000 Palestinaca u Libanon.
Građanski rat u Libanonu je počeo 1975. godine, iako je teren pripreman godinama prije. Osjetljiva međunacionalna ravnoteža narušena je u 70-ima nakon što je Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) premjestila svoj stožer u Libanon. Od 1975. do 1990. trajao je građanski rat u kojem su sudjelovale islamske i kršćanske frakcije (najznačajnije su bile kršćanska Falanga, te palenstinski PLO te Druzi) povremeno potpomognute susjedima Sirijom i Izraelom koji će 1982. pokrenuti opću invaziju na Libanon koristeći Palestince kao ispriku za invaziju. Naravno, pravi ciljevi invazije i okupacije su otimanje izvora vode.
Građanski rat završio je sporazumom po kojem su svi ratni vođe pristali predati oružje i tako ponovno formirati policiju i vojsku (osim Hezbollaha, koji je i za vrijeme građanskoga rata bio usmjeren na borbu protiv okupacije).
Početkom 90-ih uspostavljena je politička stabilnost, te se država počela obnavljati pod vodstvom kasnije ubijenog premijera Harririja. Okršaji sa izraelskom vojskom nastavili su se do povlačenja 2000., a najžešći je bio 1996. Sirijska vojska je iz Libanona izašla 2006., nakon masovnih demonstracija.
Godine 2007. u sukobima libanonske vojske i islamističkih skupina bilo je oko 500 poginulih; 2008. bili su sukobi provladinih snaga i Hezbolaha. Od svibnja 2008. do svibnja 2014. predsjednik je bio Michel Suleiman (profesionalni vojnik, general, od kraja 1998. bio je zapovjednik libanonskih oružanih snaga). Libanonsku stabilnost od 2011. dodatno je opteretio građanski rat u Siriji (do kolovoza 2014. u Libanonu je 1,17 milijuna izbjeglih iz Sirije). Zbog državne nestabilnosti odgađani su izbori te je produljen mandat parlamentarnih zastupnika (u svibnju 2013. i studenome 2014). Izbor novog predsjednika u parlamentu onemogućila su suprotstavljanja sunitskih i šijitskih političara. Funkciju predsjednika privremeno obnaša Tammam Salam, premijer od veljače 2014.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
