U veljači 2021., po nalogu predsjednika Volodimira Zelenskog, Ukrajina je ugasila tri domaća televizijska kanala, optužujući ih za širenje ruske “propagande”. Tri mjeseca poslije, Zelenskij je uhitio Viktora Medvedčuka, koji je u to vrijeme vodio drugu najveću stranku u ukrajinskom nacionalnom parlamentu, prorusku i euroskeptičnu oporbenu Platformu za život (OPZZh), piše Pedro Gonzalez, redoviti pisac za Chronicles, magazin američke kulture Instituta Charlemagne u tekstu za IM-1776 koji djelomice prenosimo.
Zelenskij nije imao problema s brisanjem cijenjenih demokratskih normi puno prije nego što je Rusija ove godine prešla Rubikon u Ukrajini. Stoga nije bilo iznenađenje kada je to ponovno učinio usred rata krajem ožujka, pozivajući se na izvanredne ovlasti prema izvanrednom stanju da nacionalizira TV kanale i zabrani 11 oporbenih stranaka, uključujući OPZZh — sve navodno u ime borbe protiv ruskih dezinformacija i ruskih simpatizera, iako je tadašnji predsjednik OPZZh-a, Jurij Bojko, osudio rat i pozvao na prekid vatre i povlačenje ruskih trupa iz Ukrajine. Zelenskij, međutim, ne bi propustio još jednu priliku da podreže krila političkoj oporbi u svojoj zemlji, svakako ne sada kada zapadni mediji racionaliziraju i glorificiraju svaki njegov potez.
No, portret ukrajinskog predsjednika kao demokratskog uzora zasjenjuje pravog Zelenskog i skriva ogromnu mrežu korupcije i međunarodne podvale u čijem je središtu Ukrajina. Za razumijevanje pravog Zelenskog potrebno ga je vidjeti kao kreaciju ukrajinskog oligarha Igora Kolomojskog. On je zapravo marioneta intriga.
Afera Pandorini dokumenti
Možda je sada teško povjerovati, ali otkrića iz dokumenata u aferi Pandorini dokumenti – milijuni datoteka o offshore pružateljima usluga koje je otkrio Međunarodni konzorcij istraživačkih novinara i razotkrio javnosti – uzdrmala su Zelenskog prošle godine, prijeteći mu okončanjem političke karijere. Iako je glumac koji je postao političar vodio kampanju kao antikorupcijski reformator, Pandorini dokumenti pokazali su da je jednako pokvaren kao i njegovi prethodnici.
>Ukrajina popustila pritisku EU-a: Ratificirali su Istanbulsku konvenciju nakon 11 godina
>Preko 20 godina ovi vodeći stratezi i diplomati upozoravaju da će Ukrajina nastradati zbog NATO-a
Za više od 300 političara i javnih dužnosnika, uključujući nekoliko sadašnjih i bivših nacionalnih čelnika, u više od 91 države i teritorija s kojima su dokumenti bili povezani, Ukrajina je bila dom većeg broja tajnih offshore holdinga nego bilo koja druga zemlja, uključujući Rusiju. Projekt izvješćivanja o organiziranom kriminalu i korupciji (OCCRP), koji je pridonio istrazi, otkrio je da je Zelenskij neposredno prije nego što je izabran za predsjednika, “darovao svoj udio u ključnoj offshore tvrtki, Maltex Multicapital Corp., registriranoj na Britanskim Djevičanskim Otocima, svom poslovnom partneru — koji će uskoro postati njegov glavni, predsjednički suradnik. I unatoč tome što se odrekao svojih dionica, dokumenti pokazuju da je ubrzo sklopljen dogovor koji bi omogućio offshore holdingu nastavak isplaćivanja dividende tvrtki koja sada pripada njegovoj supruzi.”
Kao što je bio slučaj s gušenjem slobode govora i političke oporbe, ured Zelenskog pokušao je opravdati korištenje offshore holdinga okrivljujući rusku agresiju. Savjetnik šefa kabineta Zelenskog rekao je da su offshore računi nužni za “zaštitu” prihoda grupe od “agresivnih akcija” “korumpiranog” režima bivšeg predsjednika Viktora Janukoviča, koji je svrgnut u obojenoj revoluciji koje je podupro SAD 2014. godine.
Istina je da su Zelenskij i njegovi partneri u televizijskoj produkcijskoj tvrtki, Kvartal 95, uspostavili mrežu offshore tvrtki koja datiraju najranije iz 2012. To je također bila godina kada je tvrtka počela proizvoditi redoviti sadržaj za TV postaje u vlasništvu Kolomojskog, ukrajinskog najistaknutijeg oligarha i ključnog pokrovitelja Zelenskog.
Kolomojski – preklapanje interesa s Washingtonom
Kolomojski je poznat po tome što je zastrašivao goste hraneći živog morskog psa kojeg je držao u ogromnom akvariju u svom uredu u Dnjepropetrovsku, a navodno je čak naredio i naručena ubojstva.
Kolomojski je suosnivač i do 2016., glavni vlasnik PrivatBanke, najveće ukrajinske komercijalne banke, kao i PrivatBanka grupe, globalne poslovne koalicije čija se kontrola proteže na tisuće kompanija u gotovo svakoj industriji u Ukrajini, Europskoj uniji, Gruziji, Rusiji , Sjedinjenim Američkim Državama i drugdje. Poriče da ima utjecaj na predsjednika, ali kada je Međunarodni monetarni fond završio razgovore s vladom Zelenskog nakon što nije uspio postići novi sporazum o zajmu 2019. (navodeći raširenu korupciju), Kolomojski je u intervjuu na pitanje tko bi pobijedio ako bi Zelenskij bio prisiljen izabrati između njega i kredita MMF-a, odgovorio: “Ja”. Ukrajinski mediji primijetili su da Kolomojski nije negirao financiranje kampanje Zelenskog.
Kolomojski je izgradio svoje ogromno bogatstvo na vrhu PrivatBank ponajprije kao glavni čovjek za domaću verziju spajanja i akvizicija tvrtki, koja uključuje metode od kojih bi i najokorjeliji financijer s Wall Streeta problijedio. U priči za Harper’s Magazine o podupiratelju Zelenskog, Andrew Cockburn objasnio je značenje tog izraza uz pomoć Matthewa Rojanskog, direktora instituta Kennan pri Woodrow Wilson Centru za međunarodne znanstvenike. Postoje tvrtke u Ukrajini “registrirane s uredima i poslovnim karticama, tvrtke [koje su specijalizirane za] različite dimenzije procesa pretresa poduzeća, što uključuje naoružane tipove koji rade stvari, krivotvorenje dokumenata, podmićivanje javnih bilježnika, podmićivanje sudaca”, rekao je Rojanski Cockburnu. A prema Rojanskom, Kolomojski je “najpoznatiji pljačkaš oligarha, optužen da je proveo masovnu kampanju pljačkanja u otprilike deset godina, do 2010.” U jednom trenutku uspio je završiti na listi ljudi kojima je zabranjen ulazak u SAD.
Ali interesi oligarha idu daleko dalje od grubih poslovnih odnosa, preklapajući se s interesima Washingtona u regiji. Između 2013. i 2014. SAD je podupro obojenu revoluciju u Ukrajini koja je rezultirala promjenom režima. Također je pokrenuo građanski rat između vladinih snaga i proruskih separatista u istočnom dijelu zemlje koji su proglasili neovisnost od Kijeva. Usred ove krize, vršitelj dužnosti predsjednika Oleksandr Turčinov imenovao je Kolomojskog za guvernera Dnjepropetrovske oblasti. On je pretvorio svoju radnu snagu u privatnu vojsku za borbu protiv separatista. Ipak, iako se Kolomojski pretvarao u gospodara rata, nije zanemario svoje poslovno carstvo.
Oligarh kojeg je odobrio Washington
Godine 2014. MMF je odobrio hitnu pomoć Ukrajini i ubrizgao milijarde u Narodnu banku Ukrajine — središnju banku zemlje — za potporu lokalnim komercijalnim bankama. Kroz globalnu shemu koja uključuje račune PrivatBanke i tvrtke PrivatBank grupe te korumpirani ukrajinski pravosudni sustav, Kolomojski je opljačkao milijarde pomoći MMF-a. Prijevaru je, kako je otkriveno u nizu sudskih presuda, Cockburn opisao na sljedeći način:
“Četrdeset i dvije ukrajinske tvrtke u vlasništvu pedeset i četiri offshore subjekta registriranih u karipskoj, američkoj i ciparskoj jurisdikciji i povezane ili pridružene grupi kompanija Privat, uzele su zajmove od PrivatBanke u Ukrajini u vrijednosti od 1,8 milijardi dolara. Tvrtke su tada naručivale robu od šest stranih tvrtki “dobavljača”, od kojih su tri bile registrirane u Ujedinjenom Kraljevstvu, dvije na Britanskim Djevičanskim otocima, jedna u karipskoj državici St. Kitts i Nevis. Plaćanje za narudžbe – 1,8 milijardi dolara – je ubrzo nakon toga unaprijed plaćeno na račune dobavljača, koji su, slučajno, bili u ciparskoj podružnici PrivatBanke. Nakon što je novac poslan, ukrajinske tvrtke uvoznice dogovorile su s PrivatBankom Ukrajine da njihovi krediti budu zajamčeni robom po narudžbi.
No, inozemni dobavljači uvijek su javljali da ipak ne mogu ispuniti narudžbu, čime su raskidali ugovore, ali bez ikakvog pokušaja povrata novca. Konačno, ukrajinske tvrtke podnijele su tužbu, uvijek na Gospodarskom sudu u Dnjepropetrovsku, zahtijevajući da taj inozemni dobavljač vrati avansno plaćanje i da se poništi jamstvo PrivatBanke. U četrdeset i dva od četrdeset i dva takva slučaja sud je donio identičnu presudu: avans treba vratiti ukrajinskoj tvrtki, ali ugovor o kreditu treba ostati na snazi.”
Tijekom tog razdoblja, Kolomojski je svoj portfelj aktivnosti držao raznolikim. Godina 2014. je bila i godina kada se sin tadašnjeg potpredsjednika Joea Bidena, Hunter Biden, pridružio upravi Burisme, ukrajinske energetske tvrtke s kojom je, prema New York Postu, Kolomojski povezan s vlasničkim udjelom. E-poruke do kojih je došao Post otkrili su da je Vadim Požarskij, štićenik Kolomojskog, komunicirao s Hunterom 2015. o sastanku između Požarskog i tadašnjeg potpredsjednika Bidena. Nadalje, bankovni zapisi o Hunteru pokazuju uplate koje mu je izvršila PrivatBanka.
Kontroverza koja je dovela do uspona Zelenskog
Do 2015. Kolomojski se našao u novoj kontroverzi, onoj koja će u konačnici dovesti do uspona Zelenskog.
U ožujku te godine ljudi Kolomojskog fizički su preuzeli kontrolu nad Ukrnaftom, najvećim proizvođačem nafte i plina u zemlji, i UkrTransNaftom, koja kontrolira gotovo sve naftovode u Ukrajini. To je bio način na koji je Kolomojski pokazao svoje neodobravanje vladinih stidljivih reformskih napora, koji su predstavljali izravnu prijetnju moći tadašnjeg predsjednika Petra Porošenka. Porošenko se tako obratio za pomoć Washingtonu – odnosno tadašnjoj pomoćnici državnog tajnika za europska i euroazijska pitanja Victoriji Nuland i Geoffreyu Pyattu, koji je u to vrijeme bio američki veleposlanik u Ukrajini.
Nuland je udana za neokonzervativca Roberta Kagana. Zvali su je “arhitekticom američkog utjecaja u Ukrajini”, bila je ključna u promjeni režima i od doba Billa Clintona služila je u svim predsjedničkim administracijama osim u Trumpovoj. Ljudi poput Nuland su razlog zašto predsjednici dolaze i odlaze, ali intervencionistička vanjska politika uvijek ostaje.
Uz pomoć D.C.-a, u zamjenu za njegovo povlačenje, Porošenko je između ostalog uspješno uklonio Kolomojskog s liste za zabranu izdavanja viza. Još važnije, Pyatt i Nuland bacili su pogled na drugu stranu glede njegove sheme s MMF-om, dok je Washington progonio druge oligarhe.
U međuvremenu, u isto vrijeme kada je ignorirao korumpiranost Kolomojskog, State Department je pokušao izručiti ukrajinskog oligarha Dmitrija Firtaša zbog incidenta s podmićivanjem koji se navodno dogodilo u Indiji. Međutim, njegov pravi zločin bio je održavanje veza s vladom u čijem je svrgavanju Nulandova imala ulogu, kao i njegova povezanost sa svrgnutim ukrajinskim predsjednikom Viktorom Janukovičem. Kad se Firtaš žalio na izručenje, europski se sudac složio i zaključio da je “Amerika očito vidjela Firtaša kao nekoga tko ugrožava njihove ekonomske interese”. Ipak, Washington ima dugo pamćenje, a Firtaš bi ipak mogao završiti pred sudom u SAD-u.
Čak i nakon što je uklonjen s popisa zabranjenih banaka u SAD-u, Kolomojski je navodno nastavio pronevjere i prevare s PrivatBankom u ogromnim iznosima. Neki od njegovih planova prelili su se na američko tlo.
Prema Ministarstvu pravosuđa, od otprilike 2008. do 2016., Kolomojski je dobio lažne zajmove i kreditne linije kao dio opsežne sheme u ukupnom iznosu od najmanje 5,5 milijardi dolara.
Nacionalizirajući PrivatBanku 2016., Ukrajina je teret spašavanja teškog više milijardi dolara stavila na pleća poreznih obveznika.
Sluga naroda
Kolomojski se osvetio za ono što se dogodilo u njegovoj domeni. Sukob s Porošenkom, koji je smatran ponižavajućim za oligarha, završio je u ožujku 2015.
Do listopada je na ukrajinskom kanalu 1+1 emitirana prva epizoda nove serije Sluga naroda, u kojoj je Zelenskij igrao glavnu ulogu: srednjoškolskog profesora povijesti koji neočekivano postaje predsjednik Ukrajine i posvećen je borbi protiv korupcije u vladi. Serija 1+1 je u vlasništvu 1+1 Media Grupe, jednog od najvećih ukrajinskih medijskih konglomerata, čiji je vlasnik, prema Atlantskom vijeću, nitko drugi doli sam Kolomojski, što mu daje “značajan politički utjecaj u današnjoj Ukrajini. Njegova medijska imovina korištena je za promociju predizborne kampanje predsjednika Zelenskog 2019., čija je hit serija prethodno emitirana na mreži Kolomojskog.”
Samu seriju Sluga naroda producirao je Kvartal 95, tvrtka koju je osnovao Zelenskij, a čiji su partneri bili upleteni u mrežu offshore računa u aferi Pandorini dokumenti. Nakon uspona Zelenskog, ključne osobe Kvartala 95 pridružile su se administraciji Zelenskog. Ivan Hennadijovič Bakanov, primjerice, prošao je put od šefa produkcijskog studija do čelnika Službe sigurnosti Ukrajine pod Zelenskim.
Zelenskij, kreacija oligarha, vodio je 2019. pobjedničku kampanju za predsjednika kao lik kojeg je glumio u humorističnoj seriji sa strankom nazvanom po seriji. Tijekom utrke, Volodimir Arijev, politički saveznik sadašnjeg predsjednika Porošenka, objavio je grafikon na Facebooku tvrdeći da pokazuje kako su Zelenskij i njegovi partneri u televizijskoj produkciji bili korisnici plejade offshore tvrtki koje su navodno primile milijune od PrivatBanke Kolomojskog.
Optužbe su u to vrijeme odbačene kao neutemeljene, no Pandorini dokumenti otkrili su da se informacije o nekoliko tvrtki u mreži podudaraju s Arijevovim grafikonom, primijetio je OCCRP.
Ubrzo nakon preuzimanja vlasti, Zelenskij i njegova stranka Sluga naroda počeli su otpuštati, navodno zbog neučinkovitosti, ukrajinske ministre s reputacijom antikorupcijskih reformatora. Daria Kalenjuk, voditeljica Ukrajinskog antikorupcijskog akcijskog centra, rekla je za Washington Post u ožujku 2020. da je afera poslala poruku da Zelenskij “može otpustiti osobu koja preuzima rizik, jer radi prave stvari, i okriviti je za neučinkovitost.” Izvjestitelj o reformama iz Kijeva Oleg Suhov ponovio je to mišljenje prošle godine, napisavši da je “Zelenskij dosljedno štitio korumpirane dužnosnike od kaznenog progona i ubijao antikorupcijske reforme”. S druge strane, kada se suočio s peticijom koja je tražila njegovu smjenu, Zelenskij je odbio otpustiti Oleha Tatarova, zamjenika šefa svog kabineta, koji je bio optužen za podmićivanje.
Na tiskovnoj konferenciji 2020. Zelenskij je kazao da želi da ga se “pamti kao predsjednika koji je izgradio dobre ceste u Ukrajini”. Jedna od nekolicine građevinskih tvrtki koje su dobile značajan udio državnih sredstava za izgradnju javnih cesta tijekom njegova mandata je PBS, koja je povezana sa Skorzonerom, tvrtkom u suvlasništvu Kolomojskoga.
Ukrajinski istražitelji optužili su PBS da je pronevjerio milijune državnih sredstava za radove na cestama. Presuda suda u Ivano-Frankivskoj oblasti navodi da je zajedno sa Skorzonerom koju kontrolira Kolomojski povezana kao dio mreže povezanih poslovnih subjekata s preklapajućim adresama i osobljem. PBS i Skorzonera čak su poslali svoje porezne prijave s iste IP adrese.
Naime, bivši ministar carina Maksim Nefjodov bio je jedan od reformatora koje je otpustio Zelenski. Nefjodov je najpoznatiji po tome što je stvorio ProZorro, sustav osmišljen za borbu protiv korupcije u sektoru javne nabave u Ukrajini, piše Gonzalez za IM-1776.
Nakon smjene Nefjodova, stranka Zelenskog iskoristila je svoju parlamentarnu većinu za usvajanje zakona koji bi omogućili izgradnju najskupljeg projekta izgradnje cesta u modernoj ukrajinskoj povijesti bez nadzora. Prošlog lipnja, Kijev Post je izvijestio kako je Zelenskij “udvostručio potrošnju na popravke cesta, posežući u džep fonda za pomoć protiv koronavirusa i trošeći novac koji je Ukrajina dobila na međunarodnim sudovima”.
Lutka intriga
Godine 2019., netom nakon što je Zelenskij pobijedio na izborima, Kolomojski je signalizirao da je spreman sklopiti mir s Rusijom. Građanski rat u istočnoj Ukrajini dosad je odnio više od 14.000 života. Oligarh je rekao da je dosta: “Oni su ionako jači. Moramo poboljšati naše odnose”, rekao je o Rusiji i Ukrajini prema New York Timesu. No, vidio je i prepreku: “Ljudi žele mir, dobar život, ne žele ratovati. A vi (Washington) nas tjerate da budemo u ratu, a čak nam i ne date novac za to.”
Jesu li SAD sankcionirale pokrovitelja Zelenskog, kao što su sankcionirale Firtaša, kako bi ga gurnule u pravom smjeru?
U potonjem slučaju, SAD je prijetio uhićenjem Firtaša zbog podmićivanja kako bi izvršio pritisak na Janukoviča da potpiše trgovinski sporazum s EU-om. Ali dogovor je zapravo bio trik da se destabilizira rusko gospodarstvo.
Unatoč tome što je bio okarakteriziran kao samo “prorus”, Janukovič je, kako je objasnio The Economist, preferirao “status quo i suzdržavao se od pridruživanja bilo kojem taboru dok je nastavio musti [EU i Rusiju]”. I tako su Sjedinjene Države stisnule njegovog prijatelja da potakne Janukoviča da krene u željenom smjeru. “Ako bi se Janukoviča uvjeravalo da se predomisli, prijetnja da će njegovog sponzora Dmitrija Firtaša staviti iza rešetaka bila je moćna poluga koju je trebalo primijeniti”, napisao je Cockburn. “Četiri dana poslije, Janukovič je signalizirao da je spreman potpisati, nakon čega je Washington povukao zahtjev za stavljanje njegovog saveznika milijardera u lisice.”
Ali Janukovič je promijenio kurs i prihvatio protuponudu iz Moskve, trenutak koji je postao žarište obojene revolucije. “Slijedili su ulični prosvjedi u Kijevu, koje je gorljivo podržala Nuland, koja je nakon toga dijelila kolačiće u znak zahvalnosti prosvjednicima”, piše Cockburn.
Janukovič je pobjegao iz Kijeva 22. veljače. Četiri dana poslije Washington je obnovio svoje napore da uhiti Firtaša. “Uredno su to učinili. Nakratko u zatvoru, Firtaš je položio jamčevinu u iznosu od 174 milijuna dolara i čekao da sud donese odluku o njegovoj žalbi na izručenje.”
Velika laž
Rat je potpuno rebrendirao Zelenskog i tako spasio njegovo predsjedništvo opterećeno skandalima obilježeno prekršenim obećanjima. Kako je pokazala anketa Kijevskog međunarodnog instituta za sociologiju, potkraj siječnja ga je podržalo samo 24 posto birača. Ali sada, zahvaljujući tome što je Zapad prihvatio glumčevu novu ulogu, Zelenskij je postao primatelj bezuvjetnog obožavanja i enormne količine međunarodne pomoći. “Prije rata SAD je slao 300 milijuna dolara godišnje u Ukrajinu”, rekao je za NPR Mark Cancian, viši savjetnik u Centru za međunarodne i strateške studije. Sada osiguravamo 100 milijuna dolara dnevno onome što se donedavno smatralo “najkorumpiranijom nacijom u Europi”.
Od danas, samo je vlada Sjedinjenih Država na putu isporučiti više od 50 milijardi dolara ukupne pomoći Ukrajini. Usporedbe radi, Ministarstvo domovinske sigurnosti procjenjuje da bi Trumpov zid na granici koštao otprilike 21,6 milijardi dolara.
Koja je vjerojatnost da će te milijarde međunarodne pomoći nestati u džepovima s dobrim vezama?
Nitko ne postavlja ta ni bilo koja druga važna pitanja. Baš kao što se nitko nije zapitao je li čudno da Zelenskij izjavljuje da će Rusija morati “ubiti sve stanovnike” u glavnom gradu Ukrajine da ga zauzme i dođe do njega. Čini se da je to visoka cijena koju je “sluga naroda” spreman pustiti Ukrajincima da plate; i ona koju Washington rado dopušta Amerikancima na subvencioniranje, zaključuje Pedro Gonzalez za IM-1776, časopis za filozofiju, kulturu i društvenopolitičke analize.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
