Poglavar Ukrajinske grkokatoličke crkve: ‘Vlada upozorava da bi nadolazeća zima mogla biti najteža u povijesti Ukrajine’

Četiri mjeseca nakon invazije na Ukrajinu, veliki dio istočnog dijela zemlje je pod kontrolom ruske vojske, a ukrajinska vojska se bori da obrani posljednja slobodna područja regije Donbas. Rusija je također nastavila gađati središnju i zapadnu Ukrajinu sporadičnim raketnim napadima, često uključujući civilne mete poput trgovačkog centra u Kremenčuku, gdje je oko 1000 ljudi kupovalo u ponedjeljak.

Poglavar Ukrajinske grkokatoličke crkve, nadbiskup Svjatoslav Ševčuk, koji je bio meta atentata ubrzo nakon invazije 24. veljače, rekao je za Aleteiu kako se boji da će rat postati “zamrznuti sukob” u kojem temeljni problemi neće biti riješeni i u kojem će Ukrajina u svakom trenutku biti predmet stalnih, nepredvidivih napada.

“Ako bi sam sukob bio zamrznut, ako Rusija ne bi povukla svoje trupe i Ukrajina ne bi preuzela kontrolu nad okupiranim zonama, bojim se da će se ovaj sukob vrlo brzo ponovno aktivirati, jer će Rusija prikupiti nove vojnike, nove resurse i napasti nas ponovno.”

Ali, rekao je, poslanje Crkve je biti uz svoj narod, što god se dogodilo. I već je dorasla tom pozivu. Nakon što su prve bombe i projektili počeli pogađati Kijev u jutarnjim satima 24. veljače, Katedrala Kristova uskrsnuća, pokraj rezidencije nadbiskupa Ševčuka na istočnoj strani rijeke Dnjepar koja presijeca ukrajinski glavni grad, otvorena je za ljude koji traže sklonište.

Tjednima je kripta katedrale, koju je sagradio Ševčukov neposredni prethodnik, kardinal Ljubomir Husar, služila kao sklonište od bombi za više od 500 ljudi. Crkva je osigurala hranu, lijekove i grijanje, kao i moralnu potporu obiteljima čiji su životi bili uzdrmani.

>The Guardian: Rusija pobjeđuje u gospodarskom ratu – a Putin nije ništa bliže povlačenju trupa

>Preko 20 godina ovi vodeći stratezi i diplomati upozoravaju da će Ukrajina nastradati zbog NATO-a

>Washington Post tvrdi: Ukrajinski dobrovoljci na istočnoj bojišnici osjećaju se napušteno

>Patrijarh Kiril opravdava ruski osvajački rat: ‘Ušli smo u borbu koja nema fizički, nego metafizički značaj’

Crkva je također pružila ruku, koliko je mogla pod ratnim stanjem i policijskim satom u glavnom gradu, onima koji su ostali u svojim stambenim zgradama, posebno starijima, i ljudima koji su se sklonili u druga skloništa i mjesta poput kijevskog metroa od bombi. Svjestan da ljudi nedjeljom neće moći doći do svojih crkava, Ševčuk je zamolio svoje svećenstvo da ode na ta mjesta kako bi služili Božansku liturgiju i davali sakramente.

On sam je ostao u Kijevu, iako je neko vrijeme bio na nepoznatom mjestu. Odmah je počeo izdavati dnevnu videoporuku svome stadu, što je praksa koja se nastavila do sada, dajući najnovije informacije o vojnoj situaciji i nudeći kratko razmišljanje o vjeri.

Nekoliko dana prije invazije, Washington Post je tvrdio da SAD ima vjerodostojne informacije koje pokazuju da Moskva sastavlja popise Ukrajinaca “koje treba ubiti ili poslati u logore nakon vojne okupacije”, navodno kako bi neutralizirala otpor ruskom preuzimanju zemlje. Ime nadbiskupa Ševčuka bilo je na ovoj “listi za odstrel”.

U ovom intervjuu Ševčuk detaljno opisuje kako je zavjera trebala biti izvedena i kako je neutralizirana. Govoreći iz svoje rezidencije putem Zooma, on također raspravlja o izgledima za Ukrajinu dok se rat produžuje, kako Ukrajinska grkokatolička crkva nastavlja služiti svom narodu pod raznim uvjetima, kakav je učinak na društvo imala odluka pape Franje da posveti Ukrajinu i Rusiju Bezgrješno Srce Marijino , a i značaj poziva Europske unije Ukrajini da postane kandidatkinja za članstvo.

Možete li opisati svoje iskustvo od početka rata 24. veljače. Kako je rat promijenio vaš svakodnevni život i rutinu?

Prije svega, moram reći da je rat u Ukrajini počeo prije osam godina, ali se uglavnom odvijao u istočnom dijelu Ukrajine. 24. veljače rat nas je pogodio izravno ovdje u glavnom gradu Ukrajine, jer Kijev je bio glavni smjer, glavni cilj ruskih trupa. Krenuli su iz Rusije, iz Bjelorusije, kroz zonu Černobila i vrlo brzo ušli u susjedstvo Kijeva. Tako su za pet-šest sati tenkovi bili 20 kilometara od naše katedrale. Dakle, Kijev je bio gotovo okružen ruskim trupama.

Također su pokušavali spustiti velike zrakoplove s padobrancima, i pokušavali su osvojiti dva mjesta oko Kijeva: Hostomel i Vasiljkiv, samo da nas okruže. Lijeva obala rijeke Dnjepar, na kojoj se nalazi katedrala, bila je gotovo zarobljena, jer su se kretali kopnom od mjesta grada Brovari, odnosno bili su zaustavljeni gotovo 20 kilometara od katedrale s istočne strane. Ali također su pokušavali ući u grad sa sjevera s posebno obučenim trupama kako bi zauzeli glavni grad Ukrajine i uništili središnju vladu. Na taj su način planirali dominirati Ukrajinom kada glavni grad padne, kako bi sve ostalo bilo pod ruskom kontrolom.

Ali hvala Bogu, zaustavljeni su. Cijelo to vrijeme bio sam ovdje; Bio sam u Kijevu. Prva reakcija bila je veliki šok, jer ne možete ni zamisliti koliko se tako lijep i velik grad dramatično može promijeniti. Svi su mostovi bili zatvoreni, a mogućnost kretanja kroz grad bila je gotovo nikakva. Bilo je dana kada je bilo apsolutno zabranjeno izlaziti iz kuće. Odmah su zatvorene trgovine mješovitom robom, ljekarne, a za mnoge je ljude bilo gotovo nemoguće pronaći hranu – u tako velikom gradu kao što je Kijev.

Ali najveća opasnost je bila s neba, jer je Kijev bombardiran zrakoplovima, raketama, topništvom. I ljudi su trebali biti dolje u skloništima za zračni napad. Naša je katedrala odmah pretvorena u takvo sklonište. Svaki dan smo štitili gotovo 500 ljudi u kripti. Ostali smo zajedno. Naravno, bili smo svjesni da smo odgovorni za te ljude, za njihove živote. Počeli smo organizirati posebnu logistiku da osiguramo hranu, da osiguramo lijekove, da osiguramo sve što je ljudima bilo potrebno da ostanu tamo, jer je bilo hladno. Veljača je zima u Ukrajini. Stoga nije bilo lako pronaći dovoljno topline da zagrije toliko ljudi.

Puno smo naučili. Prvo smo naučili kako razlikovati mnoge vrste vojnih zvukova. Je li to avion ili helikopter? Je li to top, projektil ili artiljerija? Da li oni granatiraju nas ili njih ukrajinska vojska? Bio je to vrlo težak trenutak. Ali hvala Bogu, preživjeli smo.

Je li postojao trenutak u kojem ste pomislili da biste mogli umrijeti?

Bilo je jasno od samog početka, jer su Rusi bili prisutni u Kijevu daleko prije 24. veljače. Bili su infiltrirani čak i u skupine mladih župne zajednice u katedrali — čak i u zboru. I odjednom su dobili naredbu da ponovno aktiviraju svoju prisutnost, a imali su vrlo precizne naredbe s popisom ljudi koje treba eliminirati, s izravnim imenima, s izravnim adresama. I te jurišne grupe su se vrlo brzo kretale po gradu. I rekli su mi veleposlanici (stranih država) da sam na listi.

Zašto biste bili na tom popisu?

Pa, ne znam, ali poslije, kada su Rusi protjerani iz susjedstva Kijeva, a mi smo počeli ponovno otkrivati ​​ovu masovnu grobnicu [u Buči] i slušali svjedoke tih zločina, bilo je isto pitanje: “ Zašto? Zašto bi Rusi ubijali civile? Rečeno nam je da su ljude pitali: “Koje ste zanimanje?” Da ste učitelj u školi, bili biste pogubljeni.

Ako ste sportaš ili umjetnik – možda slikate ikone – bili biste pogubljeni. Dakle, bilo kakav izraz nacionalne kulture, života ukrajinskog naroda, sve što je bilo izraz da su Ukrajinci druga nacija, trebalo je uništiti, jer su javno izjavili da imaju dva cilja za Ukrajinu – denacificirati i demilitarizirati Ukrajinu.

Denacificirati Ukrajinu znači ubiti sve što podsjeća na ukrajinsku naciju ili ukrajinsku etničku pripadnost kao takvu. I naravno, Ukrajinska grkokatolička crkva nije samo simbol ukrajinske nacije, već je Crkva stoljećima bila gotovo jedini izraz društvenog života ukrajinskog naroda, čak i ako smo živjeli u stranim zemljama, poput Rusije, Poljske, Austro-Ugarske države, i tako dalje. A Rusi su vrlo dobro znali da se upravo Ukrajinska grkokatolička crkva smatra dušom ukrajinske nacije. Zato bismo bili među prvima eliminirani.

Bi li taj popis uključivao druge biskupe, građanske vođe, poput ljudi na sveučilištu?

Da. Nisam mogao vidjeti te popise, ali veleposlanici koji su se nakon nekoliko mjeseci vratili u Kijev javili su mi vrlo diplomatske informacije. Ali znam da su na tom popisu bili predstavnici drugih Crkava i vjerskih organizacija, poput mitropolita Epifanija, koji je poglavar Pravoslavne crkve Ukrajine, i drugi.

Svi koji bi se smatrali opasnošću za takozvani Ruski svijet, opasnošću za državnu ideologiju, koja kaže da ukrajinska nacija ne postoji, da su Ukrajinci Rusi, ali pomalo heretički orijentirani, sve što sadrži naziv Ukrajina treba biti uništeno, a Ukrajinci bi trebali biti preodgojeni. To je bio cijeli plan, dobro napravljen i čak deklariran. A ruske trupe samo su provodile plan, stajalo je u pismu.

Bilo je vrlo zanimljivo da je u jednom od medijskih resursa, pod nazivom RIA Novosti, objavljen taj manifest ruskog plana denacifikacije Ukrajine, a povjesničar s Yalea Timothy Snyder, koji je godinama proučavao holokaust na postsovjetskim područjima, odmah je to identificirao kao eksplicitni manifest ukrajinskog genocida, koji su napravili Rusi. Tada je ideologija počela ubijati, metodično i s velikom okrutnošću.

Kako je razotkrivena i neutralizirana ta zavjera koja je uključivala čak i špijune u katedralnom zboru?

Na samom početku, u prvim danima, našu je katedralu napalo nekoliko jurišnih skupina. U Kijevu su uhićeni čak i neki ljudi koji su usmjeravali napade ruskih projektila. Oni bi označili neke zgrade, posebno državne zgrade, a također i crkve, kako bi usmjerili kretanje ruskih raketa. Ljudi iz našeg susjedstva odmah su se samoorganizirali u tzv. skupine za samoobranu. I svaki dan su hapsili ljude koji su pokušavali obilježiti našu katedralu, a također su hvatali one grupe koje su pokušavale s oružjem napasti našu rezidenciju i katedralu.

To je počelo vrlo jednostavno. Kad se okupilo toliko ljudi u kripti naše katedrale, savjetovao sam volontere da ne dopuste da netko u sklonište unosi oružje, jer to jednostavno može biti opasno. Počeli su tražiti od svih koji su htjeli ući da pokažu dokumente i torbe, ima li oružja i eksploziva. I odmah smo zatekli ljude koji su pokušavali ući s oružjem. Neki bi poslušali naredbe, a neki ne. Neki od njih su nas napadali oružjem.

Stoga smo zamolili te grupe za samoobranu za pomoć i zaštitu. Na taj smo način bili prisiljeni organizirati posebna mjesta za obranu katedrale. Pucalo se oko katedrale. Ali, hvala Bogu, nitko nije ozlijeđen. Ali svaki dan je uhićena neka jurišna skupina. Oni bi ovaj proces nazvali “sakupljanjem gljiva”. Svake večeri dragovoljci i branitelji “skupljali su gljive” oko katedrale. Oni su otkrili tko su s dokumentima, posebnim kartama, s tim popisima kako se kretati i konkretnim naredbama. Čak i to kako se pokoravaju ili ne pokoravaju naredbama bio je znak da su ti ljudi obučeni kako da se ponašaju ako budu pritvoreni.

Tako da je bilo vrlo jasno tko je tko. Neki od njih imali su vrlo agresivne tetovaže na svojim tijelima, na kojima je pisalo “Sirija”, “Libija” – sva mjesta na kojima su služili prije dolaska u Kijev. A također su na taj način uhićeni i neki infiltratori omladinske skupine i patrijaršijskog zbora, s jasnim znakom da su pripadnici takvih jurišnih skupina. Opet, dragovoljci i pripadnici tih samoobrambenih skupina te bi “gljive” nosili predstavniku ukrajinske vojske i specijalnih službi koji su bili zaduženi za obranu glavnog grada Ukrajine.

Rekli ste u jednoj od svojih dnevnih video poruka da su prve nedjelje nakon početka invazije župnici ulazili u sustav metroa i skloništa za bombe služiti liturgiju za ljude. Možete li mi reći neki konkretan primjer toga i kako je to bilo?

Da, jer baš te nedjelje bilo je zabranjeno šetati ulicama. Čak i sada imamo izvanredno stanje i policijski sat. Ali zbog kretanja tolikih jurišnih grupa i diverzanata koji su se kretali gradom, već prve subote i nedjelje bio je policijski sat. I naravno, nismo mogli slaviti svoje Službe u crkvama. Pa smo pokušali otići na ta mjesta gdje su se nalazili ljudi. Kad ljudi ne mogu ići u crkvu, Crkva treba ići k ljudima. (…)

U početku je bilo vrlo izazovno jer ljudi nisu očekivali da će doći svećenici. A također to nisu baš sveta mjesta za postavljanje liturgijskih stvari i svečanu molitvu. Ali ljudi su bili ne samo iznenađeni, već i vrlo zadovoljni prisutnošću svećenika. A mnogi od njih su po prvi put u životu pristupili ispovijedi. Molili su nas da ostanemo, ne samo sat vremena nego da ostanemo i budemo s ljudima, propovijedamo, ispovijedamo. Bio je to vrlo jedinstven pastoralni trenutak.

Mislim da smo u Kijevu opstali kao grad, kao zajednica zbog zajedničke molitve, zbog solidarnosti. U takvim okolnostima nazočnost svećenika bila je trenutak kada je strah nestao. Gledali smo oko sebe drugim očima. Protjerali smo naše neprijatelje i ne samo da je grad Kijev preživio, već je i cijeli taj kraj oko Kijeva oslobođen.

Dok prolazite kroz ovo iskušenje, razmišljate li uopće o vremenu kada je vaša Crkva bila u ilegali, od 1946. do 1989., jer je u Sovjetskom Savezu bila zabranjena?

Da naravno. [Ali] posebno me podsjeća na trenutak Majdana — takozvanu Revoluciju dostojanstva [2013.-2014.] — jer je to također bio trenutak kada su sve Crkve, ne samo naša Crkva, izašle na ulice, trg Majdan i stale s našim narodom. To je bila jasna gesta, ali i javni prostor gdje Crkva treba biti prisutna, biti uz naš narod. I uz sve što trenutno radimo, u različitim dijelovima Ukrajine, ovisno o situaciji, ostajemo uz naše ljude. Naši vojni kapelani borave s našim vojnicima na prvim crtama bojišnice. Naši redovnici ostaju s našim narodom i na okupiranim područjima – u velikoj opasnosti. Ostajemo s našim ljudima u Harkivu, Odesi i Mikolajevu, i svaki dan oni proživljavaju isto što je Kijev prošao na samom početku invazije. Ali oni su tu. Dakle, to je sakrament prisutnosti, koji je najvažniji. Tada možemo dijeliti svoje sakramente Crkve.

Ali isto tako, sva humanitarna pomoć koju možemo podijeliti ide kroz nazočnost naše Crkve, jer naši svećenici, biskupi, redovnici i redovnice ostaju u svojim samostanima i župama, tako da smo uspjeli organizirati ovu mrežu kretanja humanitarne pomoći. . I svakim danom se povećava.

Također, u mogućnosti smo biti fleksibilni, jer se vrlo često situacija mijenja. Možda su ti teritoriji koji su bili okupirani sada oslobođeni i imaju drugačije potrebe nego što su imali prije samo mjesec dana. Trebali bismo liječiti rane. Mnogi ljudi se pokušavaju vratiti kući, jer su bili prisiljeni napustiti svoje gradove i sela. Trebamo biti uz njih i pomoći im. Nije lako vratiti se: vaša kuća bi mogla biti puna eksploziva. Mnogi su ljudi umrli vraćajući se kući, otvarajući kuće, čak i automobile, jer bi Rusi i nakon povlačenja ostavljali zamke za ubijanje ljudi. Tješiti, liječiti rane, služiti onima koji su u krajnjoj potrebi poslanje je Crkve, biti uz svoj narod.

Naša vlada upozorava da bi nadolazeća zima mogla biti najteža, najizazovnija zima u čitavoj povijesti Ukrajine, jer Rusi sustavno uništavaju infrastrukturu velikih gradova, zalihe hrane, sustav grijanja. Troškovi hrane svakim danom rastu, jer često nije lako – ponekad nemoguće – pronaći gorivo, benzin ili dizel. Prijevoz humanitarne pomoći postaje sve skuplji. To znači da ćemo se zimi smrzavati i da će nedostajati zalihe hrane. Upravo sada ulažemo posebne napore da se što bolje pripremimo za zimu.

Tijekom posljednjih godina Sovjetskog Saveza služili ste vojni rok – kao što su svi ljudi bili dužni. A vi ste služili u Lugansku, koji sada prolazi kroz veliku borbu, jer Putin želi preuzeti cijeli Donbas. Kao osoba koja je tamo služila vojsku, kako procjenjujete situaciju i mogući ishod?

Imam pomiješane osjećaje, jer sam imao iskustvo sovjetskog mentaliteta kako se odnositi prema vlastitim vojnicima i kako postići vojne ciljeve.

Prvi problem je što upravo sada Rusi vojnim putem pokušavaju ostvariti političke ciljeve. Na primjer, dobiju naredbu da osvoje ovaj grad do određenog datuma, jer je to Dan pobjede, 9. svibnja. I nitko ne bi brojao koliko je vojnika poginulo, koliko je tenkova uništeno, koju cijenu vojska treba platiti da bi ispunila te zapovijedi. To je, rekao bih, pomalo apsurdno, vojnim sredstvima ostvarivati ​​neki politički cilj. To je ono što imamo s cijelom ovom ruskom invazijom. Najavljuju neki politički prijedlog, a slogan je “Nećemo računati svoje troškove”. Što znači da će nekom iracionalnom okrutnošću s vlastitim vojnicima pokušati ispuniti takav politički nalog, takvu zapovijed.

To je vrlo tužan princip. Na takav način se Crvena armija, ruska armija, borila protiv nacista u Drugom svjetskom ratu. Bila je to politika slavnog maršala Žukova. Časnicima je izričito naređivao da ne budu milosrdni prema vojnicima, govoreći: “Žene će više rađati”. To je đavolski.

Drugo je, jer vrlo često tražimo neki diplomatski ili politički način da zaustavimo rat, mnogi diplomati ili političari pokušavaju razgovarati s gospodinom Putinom, kako bi obrazložili situaciju, kako bi spriječili daljnju eskalaciju tako glupog sukoba – jer mislim da nitko na svijetu zdrave pameti ne bi opravdao takav rat.

Ali iz mog iskustva u sovjetskoj vojsci, ovaj azijski način tretiranja vašeg neprijatelja je nešto što vašeg protivnika čini vrlo slabim. Ako bi pokušao s vama voditi dijalog kako bi spriječio nasilan fizički napad, to je bilo gotovo pravilo u sovjetskoj vojsci: ako dođe do sukoba između dva vojnika, a jedan od njih počne razgovarati s drugim da bi spriječio nasilje, drugi bi ga smatrao slabim čovjekom, nevrijednim biti mu prijatelj, nevrijednim čak ni sugovornikom. Takav bi se dijalog shvatio kao ohrabrenje za napad.

Kakva je bila politika u takvoj situaciji? Prije razgovora morali ste uzeti stolicu i udariti protivnika po glavi. Nakon takvog poteza bit ćete najbolji prijatelji. On bi vas jako cijenio. Tretirao bi vas kao jakog čovjeka. Nikada više ne bi koristio nasilje da te napadne. Štoviše, smatrao bi vas prijateljem i nekim kome može vjerovati u teškom trenutku. On će zauvijek biti vaš prijatelj.

Tako da je možda za europsku kulturu i europski um to nešto čudno. Ali tako se trebalo nositi sa sukobom među sovjetskim vojnicima. Kada analiziram kako pokušavamo izbjeći bilo kakvu eskalaciju, kako pokušavamo riješiti postojeće sukobe, koristeći se diplomacijom, a da ne postanemo snažni – čak i vojno – to je bilo kao ohrabrenje i poziv našem protivniku da nas napadne.

Žalosno je to reći, jer to uopće nije kršćanski. Mi kao kršćani nikada ne možemo poticati bilo kakvu vrstu nasilja ili rata. Papa Franjo je, rekao bih, vrlo rječito osudio takav rat, rekavši da je rat uvijek gubitak za čovječanstvo. Rat je svetogrđe, pogotovo rat koji se trenutno vodi u Ukrajini. To je najveća glupost u modernoj povijesti i moramo učiniti sve kako bismo zaustavili osvajača i imali mir među narodima.

Što je, po vašem mišljenju, Putinov krajnji cilj?

Mislim da on pokušava riješiti unutarnje probleme Rusije vanjskom invazijom i agresijom. Trenutno se puno raspravlja o uzrocima takvog rata. Prema našem razumijevanju i neposrednom iskustvu situacije u Ukrajini i Rusiji, u tim postsovjetskim zemljama svaki narod ima svoje duhovne i socijalne bolesti. Ukrajina također. Rusija ima svoje. Povijest Rusije nakon pada Sovjetskog Saveza bila je povijest poniženog društva. Vrlo često bi osjećali bijes prema cijelom svijetu što nisu u stanju biti na istom stupnju ekonomije kao druge zemlje. Takva je zavist počela evoluirati u vrlo specifičnu ideologiju. Mi bismo to općenito nazvali ideologijom Ruskog svijeta. Ta ideologija znači ekstremni ruski nacionalizam – nacionalizam koji ima neku vrstu mesijanske vokacije. Ideologija je pokušati “Rusiju ponovno učiniti velikom”.

Kako Rusiju ponovno učiniti velikom? Ne razvijajući vlastitu veličinu, nego ponižavanjem drugih, pokazivanjem da su već veliki. Ali drugi ih jednostavno ignoriraju.

Politička povijest gospodina Putina uvijek je bila povezana s nekom vrstom rata. U Rusiji je postao poznat po ratu u Čečeniji. Svi su se ujedinili kako bi se oduprli neprijatelju. Ponovno je izabran za predsjednika zbog rata s Gruzijom. I upravo sada se ponovno pojavljuje kao novi car – Petar Veliki – kako bi prikupio sve zemlje takozvane povijesne Rusije. A nedavno je izjavio da je po njegovom mišljenju povijesna Rusija zapravo teritorij Sovjetskog Saveza. Dakle, da bi bio na vlasti, da bi izgledao kao jaki nadčovjek, uspješan vođa, on očajnički treba imati vanjskog neprijatelja. I trenutno je kolektivni Zapad, posebno SAD, izvrstan neprijatelj, i on je taj koji spašava ponos svoje nacije stajući uz ovu svjetsku silu, kako bi Rusiju ponovno učinio velikom. I to je unutarnji, rekao bih, mehanizam koji stalno gura ovaj politički sustav da provocira svijet, da stvara nove neprijatelje i bori se protiv njih kako bi riješio unutarnje probleme svoje zemlje. A Ukrajina je upravo sada žrtva takve vizije.

Ali ako Rusija pokori Ukrajinu, sutra će naći drugu žrtvu za invaziju. Možda bi ovaj primjer bio vrlo okrutan, ali grabežljivac koji traži žrtve uvijek će kriviti žrtvu, a i sam je žrtva vrlo snažnog unutarnjeg psihičkog pritiska koji ga neprestano tjera da ubija sve više i više. I ne može stati dok ga ne obuzdaju.

Rat protiv Ukrajine nije izazvan. Nije kriv ni NATO, ni SAD, ni Ukrajina. Uzroci takve agresije su unutarnje bolesti postsovjetskog ruskog društva.

Dakle, vjerujete da čak i da se NATO ne širi, čak i da nije obećao Ukrajini da bi jednog dana mogla biti članica, situacija bi i dalje bila ovakva?

Da. Manje zemlje poput Ukrajine ili Hrvatske ili Bosne i Hercegovine ili Gruzije žele postati članice NATO-a jer nam prijeti Rusija. Da Rusija ne prijeti agresijom, nitko ne bi tražio članstvo u NATO-u. Do sada je Ukrajina bila neutralna zemlja. Sami smo odlučili odreći se nuklearnog oružja koje je Ukrajina dobila u nasljeđe nakon raspada Sovjetskog Saveza. Rusija je s SAD-om [u Budimpeštanskom memorandumu iz 1994.] uvjerila Ukrajinu u naš integritet, našu sigurnost. Mi smo se predomislili tek nakon invazije Rusije i okupacije Donbasa i Krima. Što bismo trebali učiniti? Moramo tražiti prijatelje da bismo preživjeli, jer u usporedbi s Rusijom mi smo mali i slabi.

Što mislite koliko bi ova trenutna situacija mogla potrajati? Kako će Ukrajina izaći iz toga?

Ne znam, iskreno. Bojim se da taj sukob u jednom trenutku može postati zamrznuti konflikt i u vrlo kratkom roku ponovno se aktivirati. Tako da će možda tekuća i otvorena vojna eskalacija biti zaustavljena u trenutku kada bi obje strane – ukrajinska i ruska – bile iscrpljene. Tada će vjerojatno doći vrijeme diplomacije. Ali ako bi sam sukob bio zamrznut, ako Rusija ne bi povukla svoje trupe i Ukrajina ne bi preuzela kontrolu nad okupiranim zonama, bojim se da će se ovaj sukob vrlo brzo ponovno aktivirati, jer će Rusija prikupiti nove vojnike, nove resurse i opet napasti.

Nepravedan i neautentičan mir bio bi imitacija mira. Bojim se da sam pojam mira u današnjem svijetu može promijeniti svoje autentično značenje. Mir ne znači jednostavno odsustvo rata. Mir znači sklad, punina života. Tražimo pobjedu nad samim uzrokom, koji može izazvati nove ratove. Zato mislim da je naša dužnost da budemo autentični u svojim mislima i da govorimo istinu, čak i ako ta istina može biti bolna za nas same. Ovdje u Ukrajini moramo biti vrlo svjesni što uzrokuje rat i kako zaliječiti ovu otvorenu ranu.

Molimo vas da podijelite svoje mišljenje o Papinoj odluci da posveti Ukrajinu i Rusiju Bezgrešnom Srcu Marijinu. Kako je ova gesta odjeknula među Ukrajincima?

Moram reći da je politički to bilo veliko pitanje, jer kad god se Ukrajina i Rusija spoje, to stvara snažnu reakciju, posebno među onima koji ne idu u crkvu. Ali među katolicima, među vjernicima, posebno među onima koji imaju poseban, čak i mističan doživljaj fatimskog ukazanja, taj čin posvete doista je duboko proživljen i jako dobro prihvaćen. Već tri mjeseca imamo hodočasnički kip iz Fatime i taj kip ide od župe do župe. Tisuće ljudi, dan i noć, moli. Dakle, to je veliki duhovni pokret koji je započeo tim trenutkom.

Mnogi su ljudi zaista zahvalni Svetom Ocu za ovaj čin. I ljudi stvarno vjeruju da smo mi kao Ukrajina, kao nacija, u posebnom božanskom planu. Postoji neki božanski plan o Rusiji, ali i o Ukrajini. U tim ukazanjima u Fatimi nije se izgovarala riječ Ukrajina – možda zato što je u to vrijeme većina teritorija Ukrajine bila uključena u sastav ruske države. Ali kada je Sveti Otac spomenuo Ukrajinu kao i predmet ove božanske providnosti, za ljude u Ukrajini koji stvarno vjeruju u Boga, koji su stvarno unutar ove mistične osjetljivosti, to je bilo nešto vrlo snažno. Dobili su veliku utjehu i nadu.

Što kažete na one, poput bivšeg američkog državnog tajnika Henryja Kissingera, koji tvrde da bi Ukrajina trebala biti spremna ustupiti određeni teritorij kako bi olakšala mirovni sporazum?

Ukrajinu, ukrajinski teritorij, smatramo sastavnim dijelom tijela ukrajinske nacije. Ne možete pregovarati o svojim rukama ili nogama, jer je to dio vaše osobe. Ne možete reći “Da bi grabežljivac stao, odsijeci svoju ruku i daj mu je. Samo ruka i prestat će!” Ne, to je naivna, rekao bih i vrlo opasna izjava, jer na toj razini moramo slijediti načela međunarodnog prava. I ako je legalno, moguće da velika država napadne malu zemlju i odreže dio teritorija, samo zato što to želi, kršeći zakon međunarodnog načina suživota naroda, mislim da će to izazvati velike nevolje na cijelom svijetu. Ako prekršimo to temeljno načelo mirnog suživota nacija, onda ćete potaknuti sve vrste kriminalaca da učine isto. Tako da treba biti oprezan.

Što mislite o odluci Europske unije da Ukrajini dodijeli status kandidata?

Bio je to povijesni događaj vrlo važan za slobodnu Ukrajinu. Bili smo jako zadovoljni zbog te otvorenosti Europske unije, ali to je tek početak. To nije sam brak, već samo zaruke. Nadam se da ćemo preživjeti do braka – kao država, kao narod. I možda bih ponovio riječi svetog Tome: “Vjerovat ću tek kad dotaknem.” Vrlo često takve političke odluke mogu biti inicirane, ali nikada nisu dovršene.

Nadam se da ćemo jednog dana punopravno pristupiti kao članica Europske unije jer to je pitanje identiteta Europe i sigurnosti Ukrajine. To članstvo nam treba jer smo prije svega europski narod, a drugo upravo sada ginemo za europske vrijednosti, za one vrijednosti koje su mnoge zemlje na Zapadu već zaboravile.

Treće, Ukrajina će ponovno aktivirati Europsku uniju kao takvu, unijeti novu živost, pokazat će da EU nije samo ekonomija nego i principi. Najvažnije načelo je ljudsko dostojanstvo. To će biti vrlo važan doprinos Ukrajine za Europsku uniju.

Osjećam da upravo sada zbog svoje vjerodostojnosti EU kao projekt izgradnje mira više treba Ukrajinu nego što Ukrajina treba EU. Ali ipak, vidimo da je naša budućnost u toj obitelji europskih naroda.

Tekst se nastavlja ispod oglasa