Nedavna vijest o tužbi Nikaragve protiv Njemačke Međunarodnom sudu u Den Haagu zbog potpore Izraelu izdvaja se među ostalim vijestima o Nikaragvi, koje se uglavnom tiču progona katolika u toj zemlji.
U svjetskim medijima posljednjih godina gotovo se i ne mogu pronaći vijesti o Nikaragvi osim onih koje stižu svakodnevno, a redom se tiču progona katolika.
Prije nekoliko tjedana, Nikaragva je tužila Njemačku Međunarodnom sudu, predbacivši joj “potporu genocida” Izraela nad Palestincima.
Uloga Nikaragve u međunarodnoj zajednici nije takva da bi ju se smatralo relevantnim čimbenikom u bliskoistočnim sukobima, niti ju se oni izravno tiču. Pozadina tužbe tiče se stanja u Nikaragvi, odnosno nastojanja nikaragvanskog režima da se na bilo koji način nametne kao čimbenik.
Nikaragva želi skrenuti pozornost sa sebe
Osim toga, tužba je bez svake sumnje pokušaj skretanja pozornosti s teških kršenja ljudskih prava u Nikaragvi i svojevrsnog opravdanja politike nikaragvanskog predsjednika Daniela Ortege.
>Nikaragva sve nesigurnija: Posebno su na udaru katolici
Naposlijetku, Ortega se time želi na neki način osvetiti Izraelu i SAD-u zbog njihove politike 80-ih godina kad je njegova vlada vodila krvavu bitku protiv pobunjeničkih Contrasa.
SAD je podupirao Contrase u Nikaragvi, u sukobima u kojima su i vladajući Sandinisti i pobunjeni Contrasi ostavili krvavi trag. Međunarodni sud u Den Haagu proglasio je SAD odgovornim za oružane akcije protiv Sandinista, ali Washington nije prihvaćao nadležnost suda. Presuda je potvrđena i rezolucijom Opće skupštine UN-a, protiv koje su glasovali samo SAD, Izrael i El Salvador.
Nikaragva je jedna od najsiromašnijih država u Latinskoj Americi, a kroz povijest je dijelila sudbinu svojih susjeda koji su redom nakon kolonijalne prošlosti postale žrtvama diktatura.
Siromašna Nikaragva nema posebnih potencijala za razvitak
Nikaragva leži između Hondurasa i Kostarike te između Tihog i Atlantskog oceana. Prostire se na 120.254 četvorna kilometra i ima 6,9 milijuna stanovnika.
S BDP-om po glavi stanovnika od 2.120 dolara Nikaragva spada u siromašne zemlje. Polovica stanovništva živi u siromaštvu, a u ruralnim područjima taj udio iznosi čak do 70 posto.
Prema podatcima s početka stoljeća, gotovo 80 posto žitelja Nikaragve živjelo je od manje od dva dolara dnevno, a 45 posto njih imalo je na raspolaganju dnevno samo jedan dolar ili manje.
>Nikaragva: Svećenik uhićen nakon misnog slavlja na Staru godinu
Gospodarski potencijali Nikaragve vrlo su skromni, uglavnom izvozi poljoprivredne proizvode poput banana, pamuka, mesa ili duhana.
Uz povijesne razloge, razlozi nerazvijenosti Nikaragve nalaze se i u oligarhijskim društvenim strukturama, nizu prirodnih katastrofa i korupciji. Kao i mnoge druge latinskoameričke zemlje, Nikaragva ima izbor između ovisnosti o drugim silama i siromaštva.
Kolonija, a potom sukobi i diktature
Nikaragva je 1821. proglasila neovisnost od španjolske krune i od tada zemljom dominiraju sukobi između liberalnih i konzervativnih snaga. U desetljećima nakon toga, povijest Nikaragve dijelom se prepliće s onom njezinih susjeda Hondurasa, Gvatemale, Kostarike i El Salvadora. Nadalje, novija povijest toga područja obilježena je i kontinuiranim uplitanjem SAD-a, povremeno i vojnim intervencijama ili otvorenom potporom određenim oružanim skupinama.
Veći dio dvadesetog stoljeća u Nikaragvi je obilježila diktatura dinastije Somoza, koja je vladala od tridesetih do kraja sedamdesetih godina.
Daniel Ortega, čovjek koji je rušenjem jedne diktature uspostavio drugu
Nakon oružane pobune Sandinista krajem sedamdesetih, diktator Anastasio Somoza Debayle pobjegao je 1979. u SAD, a vlast je preuzeo novi diktator, sandinist Daniel Ortega.
Sandinisti su ljevičarski pokret, punim nazivom Sandinistička nacionalna osloboditeljska fronta (Frente Sandinista de Liberación Nacional – FSLN), nastala iz istoimene gerilske skupine. Ime je dobila po svome osnivaču Augustu Césaru Sandinu.
Sandinisti pod predsjednikom Ortegom krenuli su u temeljite reforme društva i političkog sustava. Pokrenuli su široku akciju opismenjavanja i poboljšanja zdravstvene skrbi, podizali su škole i bolnice, posebno su poticali prava žena.
>Daniel Ortega peti put prisegnuo za predsjednika Nikaragve – supruga mu potpredsjednica
S vremenom, strategija društvenog razvitka poprimala je specifične oblike, između ostaloga vlasti su nasilno preselile tisuće Miskito Indijanaca s karipske obale u unutrašnjost. Ta mjera s početka osamdesetih godina pokazala se kao uvod u provedbu novog koncepta društva po zamisli Daniela Ortege i njegovih suradnika.
Teologija oslobođenja i pokušaj uspostave ‘narodne Crkve’
Pritom je tipično da vlasti u Nikaragvi ne slijede određeni idejni koncept poznat u svijetu, nego razvijaju vlastiti pristup društvenim izazovima. U izrazito katoličkoj Nikaragvi, u kojoj Crkva ima status državnog neprijatelja, pobačaj je zabranjen. Istodobno, seksualna proizvoljnost ne smeta vlastima. U Managui čak ima više lokala u kojima se javno okupljaju pripadnici odgovarajućih skupina.
Ljevičarske diktature odlikuju se borbom protiv vjere, a ondje gdje je vjera ukorijenjena pokušavaju je prilagoditi svojim zamislima i ciljevima. To se dogodilo i u Nikaragvi.
Ortega je pokušao uspostaviti “narodnu Crkvu”, kao dio latinskoameričke katoličke teologije oslobođenja s marksističkim natruhama. Crkva je pritom trebala dati kršćansku legitimnost njegovoj politici.
Teologiju oslobođenja podupirali su režimi poput Kube, Sovjetskog Saveza i DDR-a. Jedan od njezinih najistaknutijih predstavnika, Ernesto Cardenal, bio je osamdesetih godina ministar kulture u Orteginoj vladi.
Katolička crkva kao glavni protivnik režima
Službena Crkva međutim, iako se otvoreno suprotstavljala Somozinoj diktaturi, nije se dala upregnuti u Ortegin politički projekt. Nadbiskup Manague, kasniji kardinal Miguel Obando y Bravo postao je jedan od simbola otpora Orteginoj diktaturi.
>Nikaragvanske vlasti ukinule pravni status Družbe Isusove i naredile oduzimanje njihove imovine
Ortega je smijenjen na izborima 1990., ali je ponovno osvojio vlast 2006. i od tada počinju sustavni obračuni s političkim protivnicima.
Tijekom studentskih prosvjeda 2018. ubijeno je više od 350 ljudi, a kritičari režima mogu u svakom trenutku računati s uhićenjem ili čak likvidacijom. Vlasti su nedavno “oslobodile” više od dvjesto političkih zatvorenika, ali “oslobođenje” se zapravo sastojalo u oduzimanju državljanstva i protjerivanju u inozemstvo.
Crkva je postala glavni protivnik režima. U siječnju je u Vatikan protjeran biskup Matagalpe Rolando Álvarez Lagos. On je prije toga osuđen na 26 godina i četiri mjeseca zatvora, pod optužbom da je “izdajica domovine”.
Vlasti su ga pokušale deportirati u SAD zajedno s drugim protivnicima režima, ali on se odbio ukrcati u zrakoplov. Nakon toga, pošlo im je za rukom otpremiti ga u Vatikan.
Ortega je praktički zabranio sve što nije pod njegovom kontrolom
Nikaragvanske su vlasti prošle godine ukinule pravni status Družbe Isusove u zemlji i naredile oduzimanje njihove imovine, tvrdeći da red nije ispunio porezne prijave. Osim toga, zatvorile su i isusovačko Srednjoameričko sveučilište (UCA) u Managui, tvrdeći da je to ”centar terorizma”.
Godine 2022. apostolski nuncij u Nikaragvi, poljski nadbiskup Waldemar Stanislaw Sommertag, protjeran je kao ”persona non grata”, a Sveta Stolica je godinu dana kasnije zatvorila svoju nuncijaturu u Managui, nakon što je nikaragvanska vlada predložila suspenziju diplomatskih odnosa.
Ukinut je i Caritas u Nikaragvi, a vlasti redovito zabranjuju procesije i druga javna vjerska očitovanja.
>Rektor uglednog američkog sveučilišta za Washington Post: U Nikaragvi se zatire katoličanstvo
Nikaragva je zabranila ili zatvorila više od 3.000 građanskih skupina i nevladinih organizacija. U svibnju prošle godine vlada je naredila gašenje nikaragvanskog Crvenog križa, optužujući ga za “napade na mir i stabilnost” tijekom protuvladinih demonstracija 2018.
Uspješna žena iza uspješnog diktatora
Nasuprot uzrečici da iza svakog uspješnog muškarca stoji snažna žena, za neke komunističke režime moglo bi se reći da ondje iza jakog diktatora stoji još snažnija žena.
Kao primjeri mogu poslužiti Elena Ceauşescu u Rumunjskoj ili Margot Honecker u DDR-u, koje su imale veliki politički utjecaj uz svoje muževe.
Sličan je i slučaj sa suprugom nikaragvanskog predsjednika Daniela Ortege, Rosario Murillo. Ona je ujedno i podpredsjednica države, u kojoj je nadležna praktički za sve što poželi.
Murillo na državnom radiju redovito čita svoja razmatranja o ljubavi, vjeri i socijalnoj pravednosti. Tvrdi da je u mladosti bila ljevičarka, a da je sad konzervativna. Ta bi tvrdnja mogla biti uvjerljiva utoliko što je Murillo žestoka protivnica feminizma.
>Ortega izabrao suprugu za potpredsjedničku kandidatkinju
Njezin je politički uspon počeo kad je njezina kći iz prvog braka optužila njezina novog muža, predsjednika Daniela Ortegu, da ju je kao djevojčicu silovao. Murillo je stala na stranu muža.
Od tada, Rosario Murillo vedri i oblači u Nikaragvi. Troši basnoslovne iznose iz državnog proračuna za ekstravagantne projekte kojima “uklanja negativnu energiju”. Primjerice, za oko 300.000 dolara postavila je “šumu” stabala od željeza čime želi postići mir i blagostanje u zemlji.
Mnogi poznavatelji tvrde da je Rosario Murillo zapravo stvarna predsjednica Nikaragve.
Za obične građane te zemlje, pitanje stvarne vlasti ionako nije prioritet. Oni su suočeni u prvom redu s gubitkom slobode i, zasad, nedostatkom svake perspektive.
