Predsjednik Venezuele Nicolas Maduro je prošlog vikenda snimljen kako ruča u Istanbulu, u restoranu slavnog kuhara poznatog kao “Salt Bae”. Snimka debelog Madura kako zabada vilicu u gotovo tristo dolara skup odrezak izazvala je bijes u njegovoj zemlji, gdje trećina ljudi jede samo jednom dnevno, devedeset posto je ispod granice siromaštva, gdje su djeca često neuhranjena i brojni žive s manje od jednog dolara dnevno. Njegova supruga, koja je bila s njim, je odmah prozvana Marijom Antoanetom socijalizma.
Odakle tolika bijeda, kako je zemlja s najvećim prirodnim rezervoarom pitke vode na svijetu, rijekom Orinoco, ostala bez pitke vode? Kako je zemlja s najvećim potvrđenim i komercijalno iskoristivim nalazištima nafte prisiljena uvoziti benzin? Kako je zemlja koja je nevjerojatno plodna i bogata ostala bez hrane, kako je došlo do toga da ljudi čekaju u kilometarskim redovima pred praznim dućanima, i tuku se za komadić kruha? Do toga da trudnice prelaze u gotovo bankrotirani Brazil kako bi tamo rodile, jer u Venezueli nema lijekova ni hrane, a taj isti Brazil zbog ogromnog priljeva izbjeglica iz Venezuele razmišlja o gradnji zida? Kako se dogodilo da stotine tisuća ljudi prosvjeduju protiv vlasti, a onda ta ista vlast, koju ne podržava gotovo nitko, ponovo osvoji izbore?
Jedna riječ je zapravo dovoljna: Socijalizam.
Socijalizam na djelu: Venezuelanci masovno bježe iz zemlje, UN: egzodus nalik onom iz Sirije
Dvadesetak godina nakon što je primitivni, neobrazovani i surovi potpukovnik Hugo Chavez osvojio vlast na predsjedničkim izborima 1999. godine ekonomija Venezuele je u slobodnom padu, naftna postrojenja ne crpe naftu, infrastruktura se raspala, inflacija se približava brojci od milijun posto godišnje a cijene svega se udvostruče svakih desetak dana. Struje već dugi niz godina češće nema nego što je ima, a dva i pol milijuna ljudi, od njih 32, je u zadnjih par godina napustilo zemlju. Razlika od Hrvatske je što Venezuelanci ne mogu legalno ići u druge države kao mi – uglavnom bježe u Brazil i prema SAD kao ilegalni imigranti. Oni koji ostaju, žive kao u srednjem vijeku: Bez struje, vode, često bez hrane – i izloženi nasilju represivnog aparata.
Finska: Kako je propao socijalistički eksperiment s ‘univerzalnim osobnim dohotkom’
Uspon Chaveza
Chavez je smijenio relativno nepopularnog Carlosa Pereza, koji je prvi put došao na vlast još davnih sedamdesetih, kao plod trulog kompromisa prethodne vojne hunte i demokratskih snaga, i osigurao u tih pet godina vlasti zemlji snažan ekonomski rast, a devedesetih se nakon burnog razdoblja u kom se zemlja vratila na početnu točku vratio na vlast. Perez je pokrenuo masovnu privatizaciju, nakon duge krize i velikog pada standarda koji je trajao kroz cijele osamdesete (kao i u Jugoslaviji!). To mu, naravno, nije donijelo na popularnosti u zemlji poput Venezuele, iako je ekonomiji krenulo na bolje.
Ivica Šola: HRT-ov civilizacijski i moralni incident s Castrom
No, kako je to ipak Južna Amerika, zaredali su pokušaji vojnih udara: Nisu svi bili zadovoljni uvođenjem kapitalizma, socijalne razlike su se povećale. Jedan od tih pokušaja bio je i onaj kojeg je vodio razmjerno mladi Hugo Chavez, 1992. Puč je, naravno, neslavno propao jer je bio organiziran diletantski, a Chavez završio u zatvoru, no Perez mu se smilovao i pustio ga s robije nakon samo dvije godine. 1998., cijene nafte dosižu najnižu točku – a time i popularnost Pereza, što otvara vrata Chavezu, no ovaj put ne dolazi na vlast kako je prvotno planirao, s dva džipa urotnika i kalašnjikovima, već – preko demokratskih izbora.
Naslijeđe Huga Chaveza
Trenutni predsjednik Maduro nije pravi krivac za rasulo Venezuele, pravog krivca treba tražiti u prošlosti. On je samo usavršio Chavezovo naslijeđe. A kad je on osvojio vlast, euroljevica je bila u ekstazi jednako kao i kad je vlast u Zimbabweu ranih osamdesetih osvojio Robert Mugabe, ili nešto kasnije Mandela u Južnoj Africi. Socijalist novog kova, koji neće ponoviti greške svojih prethodnika iz sovjetskog bloka, i koji će konačno, jednom za svagda, svim nevjernicima i skepticima dokazati da socijalizam može funkcionirati, ne kao diktatura nego kao demokratsko uređenje, s demokratski izabranim predsjednikom, i biti ekonomski uspješan.
Latinska Amerika traži rješenja suočena s egzodusom Venezuelaca
Pedro Sanchez predlaže uvođenje kvota za venezuelske migrante
No novi socijalizam je vrlo brzo krenuo putevima starog. Na retorici o borbi protiv stranih (američkih) izrabljivača Hugo Chavez, inače sam indijansko-afričko-španjolskog porijekla, ubrzo iz već prethodno nacionalizirane naftne industrije izvlači ogromne količine novca kojeg usmjerava na socijalne programe i podizanje svoje popularnosti. I ta naftna industrija od onda državi nosi sve manje novca, i propada.
Problem je bio u tome što se, slično kao u Hrvatskoj i prije toga u Jugoslaviji, u državna naftna postrojenja nije ulagalo – a zašto i bi? Veliki štrajk radnika u naftnoj industriji početkom dvijetisućitih je Chavez uspješno slomio, a rastuće cijene nafte su potakle Venezuelansku ekonomiju.
Kao u Jugoslaviji: Predsjednik Venezuele naredio “brisanje nula” s novčanica zbog hiperinflacije
Imamo naftu, ne moramo raditi
No 95% prihoda vlade Venezuele dolazi od izvoza nafte, a postrojenja su propadala, kvarila se, trebala zamjenske dijelove. Venezuela ih nije bila sama u stanju popraviti – a Amerikanci nisu bili oduševljeni time da popravljaju i održavaju Chavezu naftna postrojenja dok je on istovremeno nacionalizirao ono njihove imovine što je još bilo preostalo.
Upravo u nafti treba tražiti razlog zašto je Venezuela danas tu gdje jest. Zato jer imaju tako puno nafte, u Venezueli nikad nisu niti pokušali proizvesti bilo što drugo. Uvjereni da je moguće kvalitetno živjeti, poput naftnih šeika, od izvoza nafte i eksploatacije prirodnih resursa, u Venezueli nisu ulagali niti u jednu drugu granu privrede, a nisu se prebili niti oko ulaganja u obrazovanje.
No kad je 2014. došlo do naglog pada cijena nafte na svjetskim tržištima, socijalizmom već posve uništena ekonomija Venezuele je jednostavno kolabirala. Nestašica je bilo i prije, i praznih dućana, no stvari su već dugo išle iz zla u gore i prije naftnog šoka.
Jer, Chavez je ubrzo po izborima od „novog lica socijalizma“ postao ono staro. Poput svojih prethodnika i idola Castra i Chea, na ruci je nosio desetke tisuća eura vrijedan Rolex submariner, zaštitni znak svih latinoameričkih komunista. Od čovjeka koji je obećao dokrajčiti ostatke vojne hunte postao je čovjek koji je sve više vladao oslanjajući se na paravnojne formacije sastavljene od uličnih siledžija i probisvijeta koje su harale selima i gradovima i batinama uvjeravale pristaše oporbe kako im je bolje „ne talasati“. Organizirao je referendum na kom je za sebe tražio diktatorske ovlasti i promjenu Ustava: U prvom pokušaju nije uspio, u drugom djelomično jest.
Galopirajuća korupcija
Istina, jednom dijelu vrlo siromašnih – pretežno neradnika i propalica – je bilo bolje – jer ih je Chavez korumpirao i pretvorio u svoje neformalne pretorijance, a korupcija je cvjetala kao nikad prije – sve je bilo državno, ali se ništa državno nije moglo dobiti bez podmićivanja.
Fotografija godine: Snimljena tijekom nemira u Venezueli
U klimi nasilja, prosvjeda koje je gušio diktatorskim metodama – što je dodatno usavršio njegov nasljednik Maduro – Venezuela je propadala, a obećana pravedna podjela bogatstva se pretvorila u ravnomjernu podjelu bijede, s izuzetkom jednog vrlo uskog kruga vrlo korumpiranih Chavezovih ministara i suradnika. Istovremeno, Chavez je za sve nevolje Venezuele krivio – SAD.
Kolumbija nudi zaštitu i azil bivšoj venezuelskoj glavnoj državnoj odvjetnici Luisi Ortegi
Ortega upozorava na “smrt prava” u Venezueli i tvrdi da joj prijete smrću
U zadnjem svom mandatu, u u lipnju 2010, Chavez je proglasio „ekonomski rat“ nestašicama – ali, ekonomski nepismen i ideološki zatucan kakav je već bio, nije htio slušati stručnjake pa je nestašicama dodao i hiperinflaciju. On je tada pokušao uvesti državnu kontrolu cijena namirnica – to je isto pokušavala svaka socijalistička vlada svugdje u svijetu, pa i u SFRJ – no to je završilo tako da se onima koji su proizvodili ili prodavali hranu nije isplatilo prodavati je po cijenama koje je propisao Chavez. Jer, ako vam država propiše da morate prodavati ćevape u somunu za tri kune, nemate puno izbora nego ili se ići baviti nečim drugim, ili nastaviti raditi što ste radili ali prodajući ćevape na crnom tržištu po ekonomskoj cijeni. Zato je svaka državna kontrola cijena bilo gdje i bilo kad proizvela samo dvije stvari: nestašice, i crno tržište. Manje ili veće, ovisno o tome koliko su cijene bile blizu tržišnim. Venezuela nije iznimka.
Kad nema novca, tiska se još
Chavezovo predsjedništvo je također obilježio procvat kriminala: Korupcija državnog aparata i bujanje crnog tržišta zbog državne kontrole cijena potakli su kriminal, pa se tako dramatično povećala stopa ubojstava u zemlji, a policija, koja je od mafije dobivala višestruko veće plaće nego od bankrotirane vlade, je uvijek gledala na drugu stranu.
Venezuelsko ‘povjerenstvo za istinu’ koje vode socijalisti će istraživati oporbu
Venezuela: Više od 200 tisuća prosvjednika protiv socijalističkog predsjednika Madura
Venezuela: Maduro odbio iznijeti godišnje izvješće parlamentu
Dodajte tome tipičnu latinoameričku spremnost za tiskanje novca kad ga ponestane za „socijalne programe“ i slično, i redovito podizanje minimalne plaće – 34 puta u zadnjih godinu dana – kako bi se podigla popularnost vlade među siromašnima koji su i najbrojniji glasači – što je uništilo i ostatke ostataka bilo kakve ekonomije i stvorilo armije nezaposlenih – i imate recept za nacionalnu katastrofu. Vlada, naravno, nije mogla otplatiti državne obveznice – jer to ne može monopoli-novcem bez pokrića, već im za to trebaju euri ili dolari – tako da je Venezuela u djelomičnom bankrotu, a zapadne banke baš nisu sklone financiranju privrede koja izgleda gore od računa dobiti i gubitka „Uljanika“.
Nedavno je izdana nova valuta koja je u osnovi kriptovaluta, a pokriće bi trebala imati u naftnim rezervama države – no stručnjaci upozoravaju da te rezerve nisu dostupne niti unovčive, pa ne mogu poslužiti kao monetarno pokriće, poput primjerice zlata u trezoru ili strane valute.
Cijene nafte, godinama „socijalne“ i simbolične, su sad ipak drastično veće, a PDV je podignut sa 4 na 16 posto. Ipak, unatoč svemu, od nasilja nad građanima, suspenzije demokracije, bijede, velik dio građana i dalje vjeruje u socijalizam i to da će na kraju uspjeti: Razlog je što je jednom dijelu njih jednako loše kao i prije Chaveza, ili im bar nije gore – a uz Madurovu vlast osjećaju se kao „povlaštena skupina“ o kojoj država skrbi, kao radnička klasa u socijalizmu, iako u stvarnosti u Venezueli nitko stvarno ne radi.
Novi socijalizam, stara priča
U međuvremenu, teret na socijalnom zdravstvenom brazilske pokrajine Roarimas se povećao 35.000% zbog brojnih Venezuelanaca koji bježe tamo na liječenje, i spomenutih trudnica, jer u Venezueli u infrastrukturu nije ulagano bar 20 godina: dok je nestašice vode zbog raspadnutnih crpnih postrojenja koja nije moguće popraviti – a za nova se nema novca – i struje ipak nekako moguće izdržati ako ste zdravi, odlazak u bolnicu u kojoj nema ne samo lijekova nego ni struje, vode, a vjerojatno ni doktora koji je u međuvremenu prebjegao u SAD ili barem Brazil – nije ugodan.
Venezuelska vojska će zauzeti tvrtke koje se odluče na štrajk
Maduro pozdravio otvaranje summita nesvrstanih u Venezueli
Na kraju, novi demokratski socijalizam Huga Chaveza i Nicolasa Madura nije donio ništa novog što već nismo vidjeli u starom i nedemokratskom – dapače, samo je to pojačao. Njih dvojica su ne samo ponovila sve greške koje je svaki socijalizam napravio, nego ih doveli do apsurda: a budimo iskreni, nisu to mogli niti izbjeći, jer, kako je davno lijepo rekao veliki Winston Churchill, „Socijalizam je filozofija neuspjeha, kolijevka ignorancije, i katekizam zavisti: njegova jedina inherentna vrijednost je jednaka podjela bijede”.
Možda niti jedna zemlja danas u svijetu ne pokazuje na bolji način koliko je Churchill bio u pravu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa