Proslava 800 godina navodne autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve – što je prava istina?

Foto: George Groutas, wikipedia

U Beogradu se ovih dana održava vrlo svečano obilježavanje 800 godina Srpske pravoslavne crkve. Malo ljudi zna da je to još jedna od niza obmana Srpske pravoslavne crkve. Naime, ta crkva je tomos (povelju o autokefalnosti od carigradskog patrijarha) dobila tek prije 97 godina, točnije 1922. godine, i to stvaranjem Jugoslavije u kojoj su vladali i bili ujedinjeni svi Srbi. Tim činom su i drugi pravoslavci (Makedonci, Crnogorci, Hrvati, Albanci i drugi) stavljeni pod svoju jurisdikciju i nacionalističke aspiracije srpskog pravoslavlja.

Da bi sve bilo jasnije: ono što je Ukrajinska pravoslavna crkva dobila ove 2019. godine, Srpska pravoslavna crkva je dobila 1922. godine. Prije 97 godina, a ne prije 800 godina.

Sva srbijanska politička, vjerska i društvena elita okupila se ovih dana u Beogradu, te Srbiju čak posjetio prvi čovjek pravoslavlja, carigradski patrijarh Bartolomej. Vidjet ćemo što je on rekao o navodnih 800 godina Srpske pravoslavne crkve, i kako je potvrdio da samo radi o rukopoloženju svetog Save i statusu arhiepiskopije Žićko-pećke (ekvivalent nadbiskupije u Katoličkoj crkvi). Spomenimo primjera radi, da je Ohridska arhiepiskopija starija čak od ove Žićke-pećke koju SPC lažno interpetira kao osnivanje 800 godina svoje crkve, a Srpska pravoslavna crkva ima jurisdikciju na velikim dijelom Ohridske arhiepiskopije na teritoriju Makedonije. Ali u obmani ne ide toliko daleko da kaže da je SPC osnovana 1018. godine kada je utemeljenja Ohridska arhiepiskopija od bugarskog cara Samuila.

Svečanost u Srbiji na najvišem nivou

Svečanosti, pored poglavara SPC patrijarha Irineja, prisustvovali su i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, predsjednica Skupštine Srbije Maja Gojković, premijerka Srbije Ana Brnabić. Prisusustvovali su i predstavnici i članovi narodnih skupština i vlada Srbije i Republike Srpske, princ Aleksandar Karađorđević i princeza Katarina, predstavnici diplomatskog zbora, SANU, predstavnici drugih crkava i vjerskih zajednica, političkih stranaka, Sveučilišta, organizacija, društvenih i kulturnih ustanova.

Ordenom Svetog Save – visokim priznanjem Srpske pravoslavne crkve, odlikovani su patrijarh Irinej, predsednik Vučić i Milorad Dodik.

Tako srbijanski mediji ovih dana pišu: “Srpska pravoslavna crkva ove godine obilježava najveći događaj u povijesti – 800 godina autokefalnosti, kojom je srpski narod dobio čvrste temelje za nacionalno i duhovno ujedinjenje i napredak u svim sferama života. Autokefalnost je veličanstveno svedočanstvo o povijesnom biću i opstanku srpskog naroda, očuvanju njegove duhovnosti, vjere, jezika, kulture i države. Sveti Sava (Rastko Nemanjić) je prvi arhiepiskop srpskog imena i jezika, samostalnost naše crkve ishodio je 1219. godine u Niceji, kada je od patrijarha Manojla I Carigradskog rukopoložen za arhiepiskopa svih srpskih zemalja. Sveti Sava je dao neizmjeran doprinos u uređenju naše crkve i njenog božanskog djelovanja na vjeru i duhovnost našeg naroda”, piše lasta.rs

Srpska pravoslavna crkva nema 800 godina autokefalnosti – što je istina?

Krajem prošle godine i početkom ove bili smo svjedoci dramatičnog stjecanja autokefalnosti ili pune samostalnosti Pravoslavne Crkve u Ukrajini koja se odvojila od Moskve nakon 333 godine potčinjenosti. Naime, Ruska pravoslavna Crkva žestoko je osudila intervenciju carigradskog ekumenskog patrijarha Bartolomeja sa sjedištem u Istanbulu koji je Ukrajinsku Crkvu oduzeo Moskvi i dodijelio joj autokefalnost udovoljivši tako molbama Kijeva.

Svečanu povelju o dodjeljivanju pune samostalnosti Pravoslavnoj Crkvi u Ukrajini potpisao je carigradski patrijarh Bartolomej u nazočnosti novog poglavara Ukrajinske Crkve mitropolita Epifanija i ukrajinskog predsjednika Petra Porošenka. Naposljetku su tomos (povelja o autokefalnosti) potpisali i svi članovi Svetog sinoda Ekumenskog patrijarhata, a ovaj dokument izrađen na pergamentu te oslikan i ispisan kaligrafskim alfabetom u manastiru Ksenofont na Svetoj gori završio je u arhivu Pravoslavne Crkve u Ukrajini u Kijevu, piše Glas Slavonije.

Lekcija carigradskog patrijarha Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Srbiji

U javnost su još lani iscurile potankosti prostačkog pisma koje je srpski patrijarh Irinej uputio carigradskom ekumenskom patrijarhu Bartolomeju držeći mu lekcije iz kanonskog prava i pravoslavne ekleziologije. Prvi čovjek Srpske pravoslavne Crkve prvo je s visoka ustvrdio kako “etnofiletizam predstavlja jedno od najvećih zala suvremenog pravoslavlja”, a potom je otišao korak dalje i mrtav-hladan rekao kako su nacije u Ukrajini, Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori “izmišljotina komunizma”. U tom svom pismu srpski patrijarh Irinej nije skrivao strahovanje od davanja autokefalije pravoslavnim crkvama u Makedoniji i Crnoj Gori.

Jedna Bartolomejeva poruka otvorila je nevjerojatnu Pandorinu kutiju udarivši u jedan od najvećih srpskih crkvenih i nacionalnih mitova. Naime, Bartolomej je kazao i ovo: “Ako Bog da, doći u Beograd jesenas na poziv patrijarha Irineja jer sam pozvan na proslavu 800 godina od rukopoloženja sv. Save. Kada me pitaju hoću li ići, kažem, ako me je patrijarh pozvao, doći ću sa zadovoljstvom”.

Što je tu sporno?

Prvi čovjek svjetskog pravoslavlja otvoreno je srpskoj javnosti u lice rekao kako dolazi samo na proslavu tzv. hirotonije sv. Save, ali ne i na 800. obljetnicu srpske autokefalij.

Gdje je tomos Srpske pravoslavne crkve iz 1219. godine? Nema ga!

Tomos, tj. pisanu potvrdu Carigradske patrijaršije, iz 2019. godine o osnivanju Srpske pravoslavne crkve ne postoji. Taj famozni i navodni tomos o srpskoj crkvenoj samostalnosti nije nigdje ostao zabilježen čak ni u prijepisu ili u bilješkama suvremenika. Zbog laži oko autokefalije ohridski arhiepiskop Dimitrije Homatijan (Demetrios Chomatenos) čija se vlast protezala i na srednjovjekovnu Rašku zaprijetio je “arhimandritu Savi” prokletstvom i izopćenjem.

Svoj prvi i jedini tomos u povijesti Srpska pravoslavna Crkva dobila je tek 1922. kada je voljom Carigrada došlo do legalizacije srpskih vojnih osvajanja u Prvom svjetskom ratu odnosno do ujedinjenja svih pravoslavnih crkava na prostoru novoosnovane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Nije nikakva tajna da je Srpska pravoslavna Crkva za taj “paket aranžman” isplatila tadašnjem carigradskom patrijarhu milijun i pol švicarskih franaka na ime izgubljenih crkvenih prihoda.

Podloga za sve stvorena je srbijanskm osvajanjima u dva Balkanska rata 1912. i 1913. godine kada se Srbija okupirala Makedoniju i Kosovo, a zatim nakon I. svjetskog rata i stvaranjem Jugoslavije kada je pod jurisdikciju novoosnovane Srpske pravoslavne crkve stavljen sav pravoslavni živalj na tom teritoriju, pa tako i pravoslavni Hrvati, Makedonci, Crnogorci, Albanci i drugi.

Srpska pravoslavna crkva već niz godina odbija raspravu o pravu Makedonaca i Crnogoraca na svoju autokefalnu crkvu, premda ti pravoslavni narodi nisu Srbi i imaju svoje vlastite države. O Hrvatima pravoslavne vjere da i ne govorimo, a oni su četvrta najbrojnija vjerska skupina u Hrvatskoj iza katolika, SPC-a i muslimana.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Nepriznato Dušanovo carstvo – anatema i prokletstvo Carigrada za “cara Dušana” 

“Slavno Dušanovo carstvo”, na koje se Srbi pozivaju kao državni kontinuitet, pa čak i pravo vladanja nad drugim narodima, bila je samo kratkotrajna pojava od kojih 15-20 godina, stvorena na iskorištavanju teške slabosti Bizanta nakon križarskih ratova i turske opasnosti iz Azije.

Ambicija vladara Dušana bila je golema: ujediniti Srbe i Grke u jednu državu, te zamijeniti Istočno Rimsko carstvo srpsko-grčkom imperijom. Pošto nije mogao očekivati od Bizanta da ga sami izaberu za cara, napravio je to sam! Imao je samo jedan problem: Pećka arhiepiskopija (dakle, ne SPC) bila je podređena Carigradskoj patrijaršiji, a samo ga je carigradski patrijarh kao nezavisni poglavar mogao proglasiti za cara.

Naime, navodni i od nikoga priznati car Dušan je 1346. godine proglasio u Skoplju pećkog patrijarha Joanikija II. za srpskog patrijarha, a ovaj je njega proglasio carem i okrunio ga samo tjedan dana nakon toga.

Sve to izvedeno nekanonski i izvan pravila opće pravoslavne crkve, konkretno Carigradske patrijaršije, pod čijom jurisdikcijom je bila Pećka patrijaršija. Od tog istog Carigrada sveti Savo je tražio i dobio autokefalnost – ali car Dušan je išao drugim putem koji nitko nije priznao.

Carigradski patrijarh Kalist I bacio je anatemu i prokletstvo na cara Dušana, patrijarha Joanikija II i na cijeli srpski narod, i sve izopćio iz Pravoslavne opće crkve. Od tog trenutka nadalje, Pećka patrijaršija je prestala liturgijski općiti sa ostatkom Pravoslavne crkve i time je prestala biti dio pravoslavlja.

Dušan, kao ni svećenstvo, nije ostao ravnodušan i pokušao je izgladiti spor, ali nije uspio pa je umro praktično u šizmi sa Pravoslavnom crkvom.

Zanimljivo je to što se i iz korespondencije Joanikija II sa rimskim papom Inocentom VI. vidi da papa jasno naglašava da je ovaj nezakonito postao patrijarh.

Samozvani car Dušan umire 1355. godine, samo 9 godine nakon ovog čina, a njegovo “carstvo” i formalno nestaje nakon 16 godina i poraza srpske vojske na rijeci Marici 1371. godine od Turaka.

Tu završava priča o “Dušanovom carstvu” koje je trajalo kraće nego pubertetsko doba, a koje je u samom začetku anatemizirano i prokleto od carigradskog patrijarha koji je jednii imao službenu moć okruniti Dušana za cara.

A on ga je anatemizirao iz pravoslavlja.

Izvor: narod.hr/glas-slavonije