Silvia Romano, talijanska volonterka u Africi, prije 18 mjeseci je bila kidnapirana od strane islamske militantne skupine Al Shabaab. Nakon što je talijanska vlada platila otkupninu, jučer se vratila u Italiju. Ne zove se više Silvia, nego kaže da se sada zove Aisha i da je prešla na islam i traži samo Kur’an.
Asfa Mahmoud, ravnatelj Kuće muslimanske kulture u Padovi, među prvima je rekao kako su vrlo male vjerojatnosti kako je Silvia prešla na islam svojom voljom. „Treba poznavati kulturu, ako se kulturom to može zvati, Al Shabaaba, koja je identična Boko Haramu, a to je da preobraćuju ljude na islam uperenom cijevi AK47 u čelo. Te skupine propovijedaju vjeru koju mi u potpunosti odbacujemo“. Isti komentar na Silvijino preobraćenje je imao misionar Giulio Albanese: „kod ovakvih ekstremista ili prihvaćaš njihovo poimanje vjere ili si mrtav. Ne smijemo suditi niti znamo što se dogodilo Silviji, jedino što možemo jest pomoći joj shvatiti da je sada slobodna i da u slobodi može donositi izbor koji ona želi.“
> Slaven Raguž o Izetbegovićevom gostovanju u Nu2: ‘Bezočne laži novog Miloševića’
> Hrvatska republikanska stranka: Plenković u Mostaru – red vijenaca, red meze, red probranih
Kakve veze ima slučaj Silvije Romano s nama? Na najavu mise zadušnice za žrtve Križnog puta u Bleiburgu, digla se sarajevska kuka i motika. Svetu misu, dakle vjerski obred, okarakteriziralo se kao rehabilitaciju ustaškog pokreta i omalovažavanje zločina počinjenih od strane pripadnika ustaške vojske. Kardinal Vinko Puljić, koji je biranim riječima nebrojeno puta, pa i povodom ovog događaja, izjavio kako se „Katolička crkva nikada nije stavljala na stranu niti jedne vlasti, a kamoli onih koje su bile uzrokom tolikih nemilih stradanja. Crkvi je ponajprije stalo do žrtava i ovo je molitva za tisuće žrtava koje su nakon Drugog svjetskog rata ubijene bez suda i presude na njihovu Križnom putu, a njihova tijela skrivana po raznim jamama”.
U ovim riječima Šefik Džaferović, Bakir Izetbegović, Željko Komšić i sl. predvodnici velikobošnjačke unitarističke misli vide fašizam. Upregnuli su sve moguće medije kako bi se ocrnilo ne samo kardinala Puljića, nego sve Hrvate, katolike i vjernike koji znaju pravi i stvarni smisao pojma Svete mise zadušnice i sakramenta Euharistije. Svi redom smo fašisti u njihovim očima. Samo zato što smo Hrvati i katolici. Ne bih ni slova napisao o ovome, da na sve nije reagirala ambasada SAD-a koja je pozvala „organizatore komemoracije za žrtve Bleiburga“ da se suzdrže od „historijskog revizionizma i retrogradne retorike“.
Na Twitter računu ove ambasade, upitao sam ih, budući da je kardinal Vinko Puljić jedan od organizatora, gdje to točno se on upustio u „historijski revizionizam i retrogradnu retoriku“? Gdje točno stoji kako se radi o „komemoraciji za žrtve Bleiburga“, a ne o Svetoj misi zadušnici? Zašto isti poziv nisu uputili Bakiru Izetbegoviću koji se ne samo upustio u „historijski revizionizam“, svjesno zaboravljajući dijelove svoga DNA upisanog u ostavštinu Handžar divizije, štovanje Mustafe Busuladžića, Avdage Hasića, Huseina ef. Đoze, Muhameda Hadžiefendića i dr. visokih eksponenata ustaškog i fašističkog režima čija imena krase imena škola, ulica i kulturnih manifestacija po Sarajevu, Bihaću, Kalesiji itd. Zašto isti poziv nisu uputili Željku Komšiću koji je u uredu Predsjedništva držao fotografiju Blaža Kraljevića, koji je otvoreno živio i borio se za „retrogradnu retoriku i revizionizam“?
Američka ambasada nije uputila isti poziv niti kada je Bakir Izetbegović u službeni posjet primio „Muslimansku braću“, organizaciju koja po izvješćima FBI-a ima direktnu poveznicu sa 9/11 tragedijom. Nije ga uputila niti kada se „u nadi da će drvo bosansko-iranskog prijateljstva biti uvijek zeleno“ održavala komemoracija Qasemu Soileimaniu, kada se uz zahvale pomoći „samo privremeno kaže hvala šehidima“ iz odreda El Mujahid, komemorirajući Rasima Delića, Abu Mealija i druge, Rasimovim poznatim riječima kako je ono „bila samo prva runda, a ne znamo kada će doći do druge i sljedeće, dok islam ne pobijedi na ovom svijetu“.
Niti jedan od ovih citiranih slučajeva, a može ih se citirati na desetke, nije se dogodio unutar četiri zida vjerskog objekta, nego u službenim državnim prostorijama i/ili javnim prostorima, niti se radilo o vjerskom obredu, nego o službenim sastancima. Reakcija američke ambasade je izostala. Kada se radi o Svetoj misi u katedrali, nije izostala. Zahvala šehidima odreda El Mujahid, posjed „Muslimanskog bratstva“ u uredu Predsjedništva nije „retrogradna retorika“, molitva za žrtve jest.
Američka ambasada se stavila u potpuni servis bošnjačkom političkom i medijskom mainstreamu. Da je to istina ponajbolje pokazuje video „Neće proći“ tzv. umjetnika s kojim, uz srp i čekić, tobože poručuju kako neće proći ustaški revizionizam, kako reče Jasmila Žbanić „nit sprijeda nit sa zada“. Prođoše Jasmili i tzv. umjetnicima „sprijeda i sa zada“ Fahrudin Solak s 23 milijuna opranih KM, prođe smrt dr. Šefika Pašagića i tko zna koliko drugih dr. Pašagića koje je ubio sustav organiziran od strane prve žene Bošnjaka Sebije Izetbegović, prođe i ubojstvo dvojice policajaca za čije se počinitelje „još traga“, prođoše i deseci tisuća ilegalnih migranata, pa i oni „počišćeni“ zbog dolaska Erdogana. Prođe dosta toga „marš kući“ Jasmili i tzv. umjetnicima, ali Sveta misa ne može proći.
Mora se njih upitati što se smije, što ne smije. Ako ih se ne upita, reagirat će, prijetit će, napadat će, ne samo Šefik, Zlatko, Bakir, Jasmila i cijeli bh. mainstream, nego i njihov pas čuvar iz američke ambasade. Reagirat će i napadat će sve dok i mi javno ne kažemo kako se zovemo Aisha i zatražimo samo Kur’an. E to neće proći. A mise će biti!
*Slaven Raguž predsjednik je Hrvatske republikanske stranke u Bosni i Hercegovini. Rođen je 28. rujna 1978. u Mostaru. Srednju školu završio s odličnim uspjehom pri gimnaziji Fra Dominika Mandića u Mostaru, visoku stručnu spremu stekao pri Universita’ di Catania u Italiji s maksimalnim uspjehom, a postdiplomske studije okončao pri Centru za Interdisciplinarne znanosti u Sarajevu, gdje je od strane London School of Economics, Universita’ di Bologna i Univerziteta u Sarajevu stekao zvanje Magistra znanosti. Od 1998. do 2000. radio je u službi socijalne skrbi «San Paolo» u Acirealeu s adolescentima i socijalno devijantnim osobama. Od 2000. do 2002. unutar regionalnog projekta EU za Siciliju, radio je u centru za socijalnu integraciju maloljetnih delikvenata u Aci San Antoniju. Od 2002. do 2003. radio je u Mostaru pri biskupijskom Caritasu Mostar. Prije 11 godina dobio je dozvolu za rad kao ovlašteni sudski tumač za talijanski jezik. Od 2003. do 2005. radio je kao voditelj odjela marketinga u UniCredit Zagrebačke banke, a od 2005. do danas radi u HT– u Mostar u odjelu za marketing poslovnim korisnicima.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
