U kolovozu 1942. Srbija je kao prva država u Europi izvršila Holokaust nad Židovima. To nije bilo samo djelo njemačkih okupacijskih snaga, već vrlo velikog doprinosa srbijanskih civilnih i policijskih vlasti, kao i dijela građanstva koje je prokazivalo Židove. Ne samo da je Srbija prva izvršila genocid nad Židovima, već je to učinila vrlo temeljito – preko 90% Židova je ubijeno ili deportirano.
U Srbiji je antisemitizam bio raširen od samih početaka državnosti u 19. stoljeća, a bio je vrlo intenzivan u prvoj Jugoslaviji, između dva svjetska rata.
Povjesničarka dr. Esther Gitman, specijalist za židovsko pitanje s područja država bivše Jugoslavije, odgovorno tvrdi da izvorni pokretači antisemitizma u Jugoslaviji, između dva svjetska rata, nisu bili ustaše nego – Srbija.
Povjesničarka dr. sc. Esther Gitman u više se navrata pitala, istražujući i proučavajući povijesne izvore, kako to da je u NDH holokaust preživjelo oko 25% Židova, dok je, npr. u Nedićevoj Srbiji holokaust preživio tek neznatan broj Židova.
Tokom trinaest mjeseci, od travnja 1941. do kolovoza 1942. u potpunosti je uništena židovska populacija u Srbiji. Oko 16.000 Židova ubijeno je u Srbiji (uključujući Banat). Ovaj broj obuhvaća više od 11.000 Židova Srbije, uglavnom iz Beograda, 3.800 Židova iz Banata i 1.100 židovskih izbjeglica iz centralne Europe (uglavnom Austrije), čiji je bijeg preko Jugoslavije do Palestine prekinut njemačkim napadom na Srbiju. Konačan broj žrtava predstavlja skoro 90% predratne židovskom populacije u Srbiji, piše open.ac.uk
Sistematsko uništenje Židova u Srbiji odvijalo se u dvije faze. U prvoj, koja je trajala od lipnja do studenoga 1941., u okviru mjera odmazde, streljani su Židovi, muškarci. U drugoj fazi, između prosinca 1941. i svibnja 1942., žene i deca su internirani u logor na Sajmištu u Beogradu gdje su ubijani.
O svemu tome dr. Gitman pisala je nebrojeno puta, te sustavno u svom doktoratu pokazala izvore antisemitizma u Srbiji, ali do političke, znanstvene i medijske zajednice u Hrvatskoj njene stručne i znanstvene opservacije slabo dolaze, a u Srbiju – nikako. Dr. Gitman jasno apostrofira središte antisemitizma u prvoj Jugoslaviji: to je Beograd, središte velikosrpske i antisemitske ideje, te mržnje prema Židovima, ali i prema Hrvatima.
Zanimljive su i tvrdnje dr. Esther Gitman iznesene u pismu u kome je komentirala članak Ine Vukić, bivše političke tajnice HDZ-a u Australiji. Povjesničarka dr. Gitman u pismu navodi da izvorni pokretači antisemitizma u Jugoslaviji, između dva svjetska rata, nisu bili ustaše nego Srbija.
Originalno pismo dr. Esther Gitman o iskrivljavanju povijesti službene Srbije glede Holokausta i progona Židova. Pismo Esther Gitman prenosimo u cijelosti:
“Hvala Vam Ina što se borite protiv srbijanskog fanatizma i protiv srbijanskog iskrivljavanja povijesti. Na moju žalost neki od mojih židovskih kolega poput Ephraima Zuroffa i Gideona Greifa pomažu Srbiji u tome i nije mi jasno zašto to rade.
Dobro je dokumentirano da izvorni pokretači antisemitizma u Jugoslaviji između dva svjetska rata nisu bili ustaše već izdavači knjiga poput Protokola Sionskih mudraca, prevedenih i izdanih u Srbiji u vremenu od 1929. do 1945. godine. Iako je u ožujku 1935. godine jugoslavenski javni tužitelj zabranio prodaju knjige Lazara Prokića “Naš problem: Jevreji u Srbiji”, Ljotićev ZBOR je izdao 1941. godine brošuru pod naslovom “Srpski narod u kandžama Jevreja” koji se orijentirao prema knjizi Mein Kampf Adolfa Hitlera.
U Obnovi i Našoj borbi je autor te brošure Milorad Mojić ovako agitirao: “Jevrejstvo se zbog toga mora brzo i energično likvidirati, jer u protivnom slučaju neminovna je propast hrišćanske civilizacije i hrišćanskog sveta.”Od 1941. do 1945. je u Srbiji izdana pedeset i jedna (51) brošura s antisemitskim sadržajem.
Patrijarh Varnava (prvi čovjek SPC-a) Rosić je 1937. govorio: “Firer velikog nemačkog naroda vodi borbu, koja služi na korist celom čovečanstvu.” U jednoj publikaciji SPC u 1937. Židovi su označeni kao tajna sila koja stoji iza slobodnog zidarstva, kapitalizma i komunističke revolucije. …
Srpske novine kao Obnova i Naša borba hvalili su sve ovo, izjavljujući da su Židovi pradavni neprijatelji srpskog naroda i da Srbi ne trebaju čekati Nijemce da bi istrijebili Židove. Teritorija pod njemačkom upravom je poznata pod nazivom “Nedićeva Srbija”. Samo Nedićeva “Srpska državna straža” (tzv. Nedićevci) imala je oko 18.000 pripadnika (srbijanskih kvislinga op.), dok je njemačka policija imala 3.400 ljudi. Na promidžbenim plakatima za regrutiranje u Nedićeve postrojbe je pisalo da kandidati “ne smiju imati jervrejske ili ciganske krvi”.
Vodeći fašistički ideolog u Srbiji Dimitrije Ljotić je organizirao srpske dobrovoljačke odrede čiji je glavni zadatak bio lov na Židove, Rome i partizane s ciljem da se egzekutiraju. Građani i policija su dobivali nagrade isplaćene u gotovini za hvatanje i izručivanje Židova. 13. kolovoza 1941. pod vodstvom Velibora Jonića su 545 prominentnih Srba izdali “Apel srpskom narodu” koji je pozvao na lojalnost prema nacistima, a partizanski pokret je označio kao nepatriotski“, stoji u pismu povjesničarke Ester Gitman objavljenom na blogu Ine Vukić.
Srpska pravoslavna crkva i mržnja prema Židovima
U otvorenoj mržnji prema Židovima isticao se prvi čovjek Srpske pravoslavne crkve patrijarh Varnava, osobito svojim otvorenim podržavanjem Adolfa Hitlera 1937. godine.
Patrijarh Varnava je bio duhovni uzor još jednom antisemitu i episkopu Nikolaju Velimiroviću kojeg je Srpska pravoslavna crkva kanonizirala u red svetaca 2003. godine. To je ista crkva koja komunističkom mučeniku Alojziju Stepincu osporava svetost i često ga naziva pogrdnim izrazima. Nikolaj Velimirović (danas kanonizirani svetac SPC-a op.) bio je episkop što je razina biskupa u Katoličkoj crkvi. On je još 1935. u knjižici „Nacionalizam svetog Save“ veličao lik i djelo Adolfa Hitlera, a kao njegov pandan navodio je svetog Savu.
Godine 1939. Nikolaj Velimirović je u manastiru Ravanica u propovijedi rekao: „Mi smo deca Božja, ljudi arijevske rase kojoj je sudba dodelila počasnu ulogu da bude glavni nosilac hrišćanstva u svetu…da plemena slabije rase i niže vere ne bi…“.
Takvog čovjeka je SPC proglasila svetcem, a što osporava Alojziju Stepincu. To i ne bi bio toliki problem da Katolička Crkva i papa Franjo nisu, prilično naivno, dali tu mogućnost srpskom pravoslavlju.
Za kraj valja istaknuti da je najpoznatiji srbijanski antisemit i fašist Dimitrije Ljotić bio oduševljeno dočekivan i u Hrvatskoj, ali u mjestima gdje su živjeli – Srbi. Tako je 1939. bio oduševljeno dočekan u Kosovu kod Knina.
Vlada Kraljevine Jugoslavije pod dominacijom Srbije 1940. (!) donijela je dvije „uredbe sa zakonskom snagom“ protiv Židova – prvom je zabranjeno Židovima „bavljenje trgovinom prehrambenim proizvodima“, a drugom je „uveden „numerus clausus“ u školovanju „lica jevrejskoga porekla”.
Jugoslavija, na čijem su čelu bili velikom većinom Srbijanci, još prije II. svjetskog rata je slijedila politiku antisemitizma. Dokaz tome je i to što je ministar obrane Jugoslavije bio izraziti antisemit i pronacistički orijentirani Milan Nedić.
Priprema javnog mnijenja u Srbiji za masovno uništenje židovskog naroda, koje će Srbija revno izvršiti prva u Europi i svijetu, primicala se završetku, a mrak i tama u Srbiji od prije rata olakšat će provedbu Holokausta u djelo.
Antisemitizam je ostao prisutan u Srbiji do početka Domovinskog rata. To potvrđuje i novinarski članak iz beogradske Borbe od 22. veljače 1992. povodom prijenosa posmrtnih ostataka episkopa Srpske pravoslavne crkve, te kasnije kanoniziranog “sveca”, Nikolaja Velimirovića. Na kraju članka Borba potvrđuje ono što se skrivalo i nastojalo sakriti: “Propagandističke floskule o nepostojanju antisemitizma u Srbiji, ne podudaraju se sa stvarnošću: u Srbiji je uvijek bilo antisemitizma.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
