Starešina: Dok Putin popušta, popušta, proširenju NATO-a se odupiru Erdogan i Milanović

Jedna od dosjetki koje duhovito sažimaju prvu veliku promjenu europskoga obrambeno-sigurnosnog sustava nakon ruske invazije na Ukrajinu ona je o glavnom tajniku NATO-a Jensu Stoltenbergu, koji Vladimiru Putinu dodjeljuje priznanje za – NATO-ova prodavača godine. Uistinu, zahvaljujući Vladimiru Putinu u samo tri mjeseca obrana i sigurnost postale su nacionalni prioriteti europskih država, piše Višnja Starešina za Lider.

NATO je de facto postao ključan europski politički savez, mjesto na kojem se odlučuje o geopolitičkoj budućnosti Europe. Preko noći je, bez dugih i pustih rasprava, postalo jasno da EU – s Ursulom von der Leyen, Charlesom Michelom i Josepom Borrellom kao svojim najvišim predstavnicima – nije adresa od koje se mogu očekivati rješenja za presudne teme obrane i sigurnosti. Ali ima važnu ulogu u menadžeriranju gospodarskog dijela velikoga geopolitičkog preustroja. Finska i Švedska po ubrzanom će postupku postati nove članice NATO-a. S time se već pomirio i Vladimir Putin koji sad, navodno, ima novi uvjet. Zapravo, ne pravi uvjet, više želju.

Naime, Putin, koji je upravo na tezi obrane Rusije od ‘agresivna širenja NATO-a’ (plus denacifikacija Ukrajine) pokrenuo invaziju na suverenu državu, više nije u poziciji postavljati uvjete. Želja je, navodno, da NATO ne otvara nove vojne baze u novim državama članicama, uz granicu s Rusijom. O željama će Zapad pak razgovarati s njegovim nasljednicima. Jer, s ratom protiv Ukrajine – koji je već izgubio jer nije pokorio Ukrajinu, a Rusiju je izolirao od Zapada – završava uloga Vladimira Putina u stvaranju političke povijesti. Pitanje je samo na koji će način otići.

Erdoğana je moguće razumjeti

Dakle, prepoznajući novu stvarnost, i Vladimir Putin već je spreman prihvatiti da će se ulaskom Finske i Švedske znatno produžiti granica Rusije s državama članicama NATO-a. Upravo to produženje ruske granice s NATO-om označavao je kao jednu od glavnih ugroza za Rusiju. A zapravo je riječ o vrlo kratkoj granici. Danas, prije ulaska Finske i Švedske, dužina ruske granice s NATO-om samo je šest posto (da, šest posto!) od ukupnih ruskih granica.

Ali dok Vladimir popušta, proširenju se odupiru dvojica predsjednika država članica NATO-a – turski Recep Tayyip Erdoğan i hrvatski Zoran Milanovic. Motive R. T. Erdoğana politički je moguće razumjeti. Sultan s Bospora nastoji što skuplje prodati svoju potporu proširenju. A ima i čime trgovati. Njegov utjecaj u Europi donekle je potisnut posljednjih godina i želi ga vratiti, pa i preko uvjetovanja proširenja NATO-a.

Zbog demokratskih deficita, ali i vanjskopolitičkih prokliznuća, Erdoğan ima vrlo složene odnose sa SAD-om: s jedne je strane pod sankcijama na uvoz vojne opreme, a s druge strane dobiva važne geopolitičke uloge na Bliskom istoku i u središnjoj Aziji. Osim toga, narcisoidni autokrat Erdoğan voli pokazivati (nad)moć nad Europom. Ako i ne utrži ništa za sebe, barem je (već) pokazao da europska diplomacija nije njegov partner za razgovore o ozbiljnim političkim temama.

Milanović nema čime trgovati

Motive Zorana Milanovića da ustrajno ponavlja kako se protivi proširenju NATO-a na Finsku i Švedsku nije moguće razumjeti iz perspektive političke racionalnosti i nacionalnih interesa. Milanović nema čime trgovati. Nema čime uvjetovati proširenje NATO-a promjenom izbornog zakona u BiH kako bi se zaštitila jednakopravnost Hrvata u toj zemlji, kao što ustrajno ponavlja uokolo. Niti ima ikakve ovlasti za blokadu proširenja.

Mogao bi samo još jedanput zamoliti SAD da ipak još jednom uloži svoj utjecaj kako bi BiH prije jesenjih izbora dobila novi izborni zakon. Ali ako se uistinu želi pomoći, takva se molba ne šalje u paketu s praznom prijetnjom da će blokirati proširenje NATO-a, koje je trenutačno jedan od američkih prioriteta.

Ukratko, pripisujući si ulogu branitelja jednakopravnosti Hrvata u BiH, Milanović se ponaša kao neki pogubljeni Zoki koji u trenutku simbolična rušenja Berlinskog zida izdaleka prijeti: ‘Se vas bum tužil, se vas bum tužil!’ Prepoznajući povijesni trenutak koji nije moguće zaustaviti, čak je i tadašnji oficir KGB-a u drezdenskom konzulatu Vladimir Putin šutio dok su Nijemci čekićima rušili zid, snujući kako će jednoga dana taj srušeni ‘antifašistički zid’ premjestiti na Atlantik. Čak ni današnjem Vladimiru Putinu nije od neke koristi ovakav nebulozni protivnik širenja NATO-a kakav postaje Milanović. On je samo Hrvatskoj na sramotu i moguću štetu. Jer banalizira državu prikazujući je gorom od banana-države. Kao koru od banane-države.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.