Stravične priče ukrajinskih vojnika o zlostavljanju u ruskom zatvoru: ‘Trunut ćete ovdje do kraja života’

ruskom zatvoru
Foto: fah

Bivši ukrajinski zarobljenici tvrde kako su bili mučeni čestim premlaćivanjima i elektrošokovima dok su bili u pritvoru u jugozapadnoj Rusiji, što bi predstavljalo ozbiljno kršenje međunarodnog humanitarnog prava. U intervjuima za BBC, desetak bivših zatvorenika puštenih na slobodu u razmjeni zarobljenika navelo je da su ih ruski časnici i čuvari fizički i psihički zlostavljali u istražnom zatvoru u gradu Taganrogu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Svjedočanstva prikupljena tijekom višetjedne istrage opisuju dosljedan obrazac ekstremnog nasilja i zlostavljanja u jednom od objekata u kojima su držani ukrajinski ratni zarobljenici u Rusiji.

Njihovi navodi uključuju:

– muškarci i žene u Taganrogu su premlaćivani, uključujući udarce u bubrege i prsa, te podvrgnuti elektrošokovima tijekom svakodnevnih pregleda i ispitivanja;

Tekst se nastavlja ispod oglasa

– ruski čuvari neprestano prijete i zastrašuju zatvorenike, od kojih su neki dali lažna priznanja koja su navodno korištena kao dokaz protiv njih u suđenjima;

– zarobljenici su pothranjeni, a ozlijeđenima se ne pruža odgovarajuća medicinska skrb, tvrde i da zatočenici umiru u ustanovi.

“Trunut ćete ovdje do kraja života”

BBC navodi da nisu mogli neovisno provjeriti te tvrdnje. Ruska vlada nije dopustila nikakvim vanjskim tijelima, uključujući Ujedinjene narode i Međunarodni odbor Crvenog križa, da posjete objekt koji je prije rata korišten isključivo za držanje ruskih zatvorenika. Rusko ministarstvo obrane nije odgovorilo na nekoliko zahtjeva na komentar, a prethodno je negiralo mučenje ili zlostavljanje zarobljenika.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Razmjene zarobljenika između Ukrajine i Rusije rijetko su diplomatsko postignuće u ratu, a više od 2500 Ukrajinaca oslobođeno je od početka sukoba. Vjeruje se da je do 10.000 zarobljenika ostalo u ruskom pritvoru.

Dmitro Lubinec, ukrajinski ombudsman za ljudska prava i jedan od dužnosnika uključenih u pregovore o razmjeni s Moskvom, kazao je da je 90 posto bivših zatvorenika tvrdilo da su bili mučeni u ruskom zarobljeništvu.

>Azov objavio strašne fotografije ranjenika koji se bore u čeličani u Mariupolju

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Najveći izazov je kako zaštititi naše ljude na ruskoj strani”, rekao je Lubinec. “Nitko ne zna kako to možemo učiniti.”

U rujnu prošle godine poručnik Artem Serednjak već je četiri mjeseca bio u ruskom zarobljeništvu, kada su on i još 50 Ukrajinaca prebačeni u istražni zatvor u Taganrogu. Satima su putovali u stražnjem dijelu kamiona, a nisu znali kamo idu, s povezima na očima i rukama.

Po dolasku u Taganrog, prisjetio se, jedan časnik ih je pozdravio: “Zdravo dečki. Znate li gdje ste? Trunut ćete ovdje do kraja života.” Zarobljenici su šutjeli. Odvedeni su u zgradu, rekao je Serednjak, uzeti su im otisci prstiju i skinuta odjeća, obrijani su i prisiljeni da se istuširaju.

Za zlostavljanje nije potreban poseban razlog

Na svakom koraku, stražari u ustanovi, koji su nosili crne palice i metalne šipke, tukli su ih po nogama, rukama ili “gdje god su htjeli”, rekao je Serednjak. “To je ono što oni zovu ‘prijem’.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Serednjak koji ima 27 godina bio je na čelu snajperskog voda pukovnije Azov, glavne vojne snage u Mariupolju. To ga je, kaže, učinilo ključnom metom zatvorskog osoblja. Kazao je da su ga odvojili od ostalih te odjevenog samo u donje rublje odveli u sobu na prvo ispitivanje. Gurnuli su ga na pod s glavom okrenutom prema dolje. Stražari su ga ispitivali o njegovoj ulozi u vojsci i zadaćama koje je izvršavao. Davali su mu elektrošokove u leđa, prepone i vrat i to su radili svima, kaže Serednjak.

U svibnju prošle godine, dok je Mariupolj bio pod ruskom opsadom, ukrajinske vlasti naredile su stotinama vojnika koji su se skrivali u gradskoj željezari Azovstal da se predaju. Serednjak je bio među posljednjima koji su evakuirani. Prvo je odveden u ustanovu u Olenivki, selu u Donjecku, a mjesecima kasnije poslan u zatvor u Taganrogu, u ruskoj pograničnoj regiji Rostov, oko 120 km (74 milje) istočno od Mariupolja.

Tamo su, priča Serednjak, zarobljenike dva puta dnevno pregledavali i bilo što je moglo biti motiv stražarima da ih zlostavljaju.

>Ruski zastupnik: ‘Rusija bi trebala razmotriti smrtnu kaznu za borce iz Azovstalja’

“Možda im se nije svidjelo kako si napustio ćeliju, ili nisi brzo izašao ili su ti ruke bile prenisko, ili ti je glava bila previsoko”, dodaje.

“Himna Azova”

U jednoj od tih provjera pitali su ga ima li djevojku. Rekao je da ima, a čuvar mu je rekao: “Daj nam njezin Instagram. Slikat ćemo te i poslati joj.” Lagao je, ne želeći je eksponirati, i rekao da nema račun. Potom su ga, kaže, pretukli i odveli u sobu u podrumu zatvora gdje je sreo ukrajinskog vojnika od dvadeset i nešto godina. Serednjak kaže da je čovjek bio sklupčan, držao se za ruke, očito u bolovima, i rekao da su mu policajci zabadali igle pod nokte.

Kako su dani odmicali, Serednjak je primijetio da su zatvorski čuvari bili posebno brutalni s onima koji su pripadali pukovniji Azov, bivšoj miliciji u Mariupolju koja je nekoć imala veze s krajnjom desnicom. Ruski predsjednik Vladimir Putin rekao je, među ostalim, da je njegov rat pokušaj “denacifikacije” Ukrajine – zemlje koju vodi židovski predsjednik Volodimir Zelenski – a ruske vlasti često ističu tu postrojbu kako bi opravdale invaziju.

Serednjak kaže da je u ispitivanjima optužen da je pljačkao Mariupolj i da je osobno naredio svojim vojnicima da ubijaju civile u gradu, poprištu jedne od najsmrtonosnijih bitaka u ratu dosad. Zanijekao je te tvrdnje, no činilo se da to nije važno. Sve dok ne kažeš ono što ih zanima i na način na koji oni to žele čuti, neće te prestati tući, kazao je ukrajinski vojnik

Ispričao je kako ga je policajac udarao drvenom stolicom, a toliko da se raspala na dijelove. Drugi dan, rekao je, pitali su ga može li pjevati “himnu Azova”. Nije znao ni za kakvu himnu Azova i pretpostavio je da su stražari mislili na Molitvu ukrajinskog nacionalista, zakletvu iz 20. stoljeća koju vojnici obično čitaju naglas prije nego što ih pošalju u borbu. Serednjak ju je nevoljko izgovorio, svjestan kako bi stražari mogli reagirati.

Tetovaže stvarale probleme

Udarili su ga nekoliko puta. Pao je, udarivši glavom u zid, zadobivši posjekotinu iznad obrve. Ležao je na podu, a nastavili su ga udarati po cijelom tijelu.

“Kada sam konačno ustao, rekli su mi: ‘Nadamo se da smo to izbacili iz tebe'”, prisjetio se Serednjak.

Neki zatvorski stražari, čini se, bili su pod snažnim utjecajem narativa predsjednika Putina o “denacifikaciji”. Za zatočenike je to bilo očito u načinu kako su stražari pokazivali poseban interes za sve što bi se, po njihovom mišljenju, moglo protumačiti kao pronacističko. Zarobljenici nisu smjeli imati nikakve osobne predmete pa su njihove tetovaže neminovno privlačile pozornost časnika.

Serhij Rotčuk, 34-godišnji narednik u pukovniji, također je napustio Azovstal u posljednjim konvojima i odveden je u Taganrog tjedan dana nakon Serednjaka. Rekao je da su stražari isprva “tražili svastike ili slične stvari, no ako ste imali tetovažu, smatrali su vas lošim momkom”. Rotčuk, koji je liječnik, ima tetovaže na obje noge, ruke i prsima. Tijekom razgovora za BBC u Kijevu podigao je majicu da pokaže gavrana koji mu je prekrivao dio prsa i simbol pješačkog voda na lijevom bicepsu; također je na lijevom bedru imao amblem reda Jedi iz Ratova zvijezda.

No, kaže, te tetovaže često su mu stvarale probleme. “Rekli bi: ‘Što je ovo? Joj, prebit ću te za to’.” Serednjak, koji nema tetovaže, rekao je da su neki borci koji su imali tetovirane nacionalističke simbole, poput ukrajinske zastave ili zlatnog trozuba, često bili meta. “Mrzili su nas jer smo Ukrajinci”, rekao mi je.

Premlaćivani i više puta dnevno

U ožujku, izvješće Ureda visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava (OHCHR) navodi da Rusija “nije uspjela osigurati humani tretman” prema zatvorenicima, uz “snažne obrasce kršenja”.

Kris Janowski, glasnogovornik ureda, rekao je da postoji “dug popis loših stvari koje su učinjene” zatvorenicima u Taganrogu. Činjenica da je zatvor korišten za držanje zarobljenika je sama po sebi kršenje međunarodnog humanitarnog prava, rekao je, jer bi oni trebali biti držani na posebno određenim mjestima. Ukrajina se također, prema izvješću iz ožujka, suočila s nekim optužbama za zlostavljanje zatvorenika. No, sve u svemu, s njima se “postupalo na bolji način”.

Rotčuk je rekao da su zarobljenici “živjeli u trajnom stresu” u Taganrogu. Prisjetio se susreta s muškarcem, također liječnikom, koji je pod prisilom priznao da je uklonio testise ruskom zarobljeniku, očajnički želeći da zlostavljanje prestane: “Rekao je: ‘Dobro, samo me ostavite na miru, potpisat ću priznanje.’ Policajci su tada zastrašivali ostale medicinare.”

Stražari su Rotčuku davali elektrošokove kojima se opirao. Za kaznu je poslan u samicu na dva mjeseca. Premlaćivanja su se, kaže, događala gotovo svaki dan; ponekad i više puta dnevno.

Prisjetio se jednog časnika koji je uživao udarajući ga nogom u prsa, zbog čega je osjećao stalnu bol. Žalio se, ali mu nije pružena pomoć.

“Morao sam sebi reći: ‘Stari, ostani jak, ne možeš kontrolirati situaciju pa je moraš prihvatiti'”, priča Rotčuk.

“Oslabljeni zarobljenici neće pružiti otpor”

Ipak, nisu svi bili otporni. Serednjakov kolega borac iz Azova, u kasnim 20-ima, razbio je malo ogledalo koje je visilo iznad umivaonika njegove ćelije i krhotinom prerezao vrat. Ipak su ga drugi zarobljenici spasili – rukama su zaustavili krvarenje. Nakon toga, kaže Serednjak, zatvorsko je osoblje uklonilo ogledala iz svih ćelija.

Ruski liječnici povremeno bi posjećivali zatočenike, ali im “nisu nužno pomagali”. Porcije hrane koje su dobivali, kaže Serednjak, bile su ograničene. Ponekad su porcije bile “toliko male, da sam imao sreće ako sam jeo 300-400 kalorija dnevno”.

Serednjak je visok 186 cm, ali je smršavio na oko 60 kg u Taganrogu: “Svaki put kad bih ustao osjećao sam vrtoglavicu. Zamračilo mi se pred očima, nisam mogao napraviti nikakve brze pokrete.” Vjerovao je da je to bilo namjerno: oslabljeni zarobljenici neće pružiti nikakav otpor.

Irina Stohni, 36-godišnja bolničarka u 56. brigadi, opisala je zatočenike kao konstantno neuhranjene: “Nisu nas hranili. Nisu nam dali ni izaći van. Nebo smo mogli vidjeti samo kroz rešetke na prozorima.” Stohni je rekla kako su stražari dva puta dnevno tjerali nju i druge žene da se kreću s rukama iza leđa i glavom do koljena, te da su ih vukli za kosu. Druge zarobljenice rekle su da bi ženama bilo naređeno da se skinu gole pred muškim osobljem koje je ponekad omalovažavalo njihova tijela.

“Ako digneš glavu gore, počnu te tući”

Jednog dana, ispričala je Stohni, čuvar ju je optužio da je mučila ruske vojnike u zatočeništvu i zavrtao joj ruke tolikom snagom da ih je zamalo slomio. Nekoliko puta tijekom razgovora za BBC se rasplakala: “U Taganrogu žive i rade samo đavoli.” Nakon što je puštena, Stohni je podvrgnuta operaciji uklanjanja priraslica – ožiljnog tkiva između organa koje mogu biti uzrokovane traumom – koje su se razvile u njezinom bubregu i mjehuru. “Radili su nam sve, samo nas nisu silovali”, rekla je Stohni.

Denis Hajduk, vojni kirurg, rekao je da su čuvari prilikom “prijema” natjerali njega i ostale zarobljenike da trče pognutih glava dok su ih oni udarali. Zatočenici su udarani čak i nakon što su pali na zemlju, nesposobni ustati. Hajduk (29) je pomagao ranjenima u Azovstalu, a u ispitivanju je optužen da je amputirao i kastrirao ruske zarobljenike. On je to negirao rekavši da su mu dovođeni samo ukrajinski ranjenici.

Dok se prisjećao što se sve događalo u zarobljeništvu, mogao se osjetiti bijes u njegovom glasu. Hajduka su bacili na pod te ga podvrgnuli elektrošokovima sve dok se, kako je rekao, baterija nije ispraznila. Drugi zarobljenici rekli su da su čuvari također koristili vojni telefon za elektrošokove spajajući žice na njihova tijela. “Grčiš se. Ako digneš glavu gore, počnu te tući. I tom krugu nikad kraja”, rekao je Hajduk.

Taganrog se također koristi kao transferna točka i na njegovo iznenađenje, Hajduk je tamo držan samo dva dana, prije nego što je pušten u razmjeni zarobljenika. Dok je odlazio, policajci su ga pokušali natjerati da potpiše dokument u kojem je izjavio da je svaka ozljeda na njegovom tijelu bila slučajna. Hajduk je to odbio. Rekao je da su ga stražari tukli te da je osjetio kako se u njegovu tijelu nešto lomi.

Sustav mučenja

Nakon povratka u Ukrajinu, dijagnosticirana su mu tri slomljena rebra kao i nagnječenje srca – nagnječenje srčanog mišića uzrokovano traumom.

Na pitanje što misle, zašto su se stražari tako ponašali prema ukrajinskim zatočenicima, odgovorio je sljedeće: “Zato što mogu. Ti si zarobljenik i oni te zlostavljaju.”

Serednjak je na isto pitanje odgovorio : “Tukli su kako bi dobili neke informacije, a onda bi nam rekli da nas tuku kako se ne bismo vratili u borbu nakon razmjene.”

Ukrajinski ombudsman Lubinec kaže da su ruske vlasti stvorile “sustav mučenja” za ukrajinske zarobljenike, obično u pritvorskim centrima u Rusiji i na okupiranim područjima Ukrajine. Ukrajina je otvorila svoje objekte stručnjacima. Rusija je, međutim, ograničila posjete na samo neka mjesta. Janowski iz OHCHR-a kaže da je Moskva odbijala UN-ove zahtjeve za pristupom bez navođenja “bilo kakvih legitimnih razloga”. Budući da je većina mjesta zatvorena za vanjske promatrače, rekao je Lubinec, ruski vojnici mogu učiniti bilo što s ukrajinskim zarobljenicima.

Tijekom svog “prijema”, 40-godišnji narednik u 36. brigadi marinaca Artem Diblenko čuo je kako stražari pričaju o nogometu sa zarobljenicima. Bio je zaintrigiran. “Ono što nisam znao je da ćemo mi biti lopta”, rekao je Diblenko. Zavezanih očiju dobio je naredbu da trči, a onda je pao: “Bilo je mnogo udaraca. Osjećao sam se kao lopta.”

Smrt u ćeliji

Diblenko kaže da je u rujnu jedan od njegovih cimera u ćeliji doživio srčani udar, što je pripisao stalnom fizičkom zlostavljanju. Nitko ga nije došao liječiti i čovjek je preminuo. Tri tjedna kasnije, Diblenko je uključen u razmjenu i u Ukrajini je slučaj prijavio vlastima. Tijelo je, kaže, vraćeno krajem prošle godine. “Njegovom sinu su dali fotografije. Bilo je užasno.” Ukrajina je priznala da su tijela razmijenjena u prosincu, ne navodeći pojedinosti o identitetu žrtava, niti kako i gdje su umrle. Sin preminulog rekao je da čeka rezultat DNA testa i nije želio ništa komentirati.

Ukrajinska organizacija Medijska inicijativa za ljudska prava zabilježila je navode o najmanje tri smrti u zatvoru Taganrog, očito zbog mučenja i nedostatka hrane i zdravstvene skrbi. Marija Klimik, jedna od istražiteljica organizacije, kaže da je to “jedno od najgorih mjesta za ukrajinske zatočenike u Rusiji”.

Čula je priče o muškarcima koji su odvođeni na ispitivanje i pitani imaju li djece. “Ako netko kaže da nema djece, tuku ga po genitalijama. Stražari objašnjavaju da je to zbog sprječavanja razmnožavanja”, rekla je Klimik.

Nekim ukrajinskim vojnicima je suđeno, a kao dokazi protiv njih korištena su očigledno lažna priznanja koja su dali u pritvoru.

“Slava Ukrajini!”

Nakon gotovo 12 mjeseci zatočeništva, od kojih sedam u Taganrogu, Serednjak je pušten u razmjeni zarobljenika 6. svibnja, zajedno s još 44 ukrajinska borca. Rekao je da će datum slaviti kao da mu je drugi rođendan. U istoj razmjeni bio je Serhij Rotčuka, koji je kasnije otkrio da je imao prijelom prsne kosti, stanje povezano sa značajnom traumom prsnog koša, za koju je okrivio zlostavljanje.

BBC je posjetio Serednjaka četiri tjedna nakon njegova povratka, u stanu u stambenom kompleksu na lijevoj obali Kijeva, između njegovih fizičkih i mentalnih rehabilitacijskih sesija. Liječnici su mu dijagnosticirali slomljeno rebro te ciste na jetri i bubregu koje su, kako su rekli, vjerojatno nastale od udaraca. Serednjak je već povratio nešto od izgubljene težine, ali je i dalje imao jake bolove u donjem dijelu leđa. Ponekad mu je bilo teško i hodati.

Novinar BBC-a navodi kako je Serednjak na njegovom mobitelu prvi put pogledao video njegove zamjene, koji je objavila ukrajinska vlada. Zarobljenici su snimljeni kako uzvikuju “Slava Ukrajini!” i kako ih pozdravlja razdragana gomila. Pokazujući na neprepoznatljivog nasmiješenog čovjeka, Serednjak je rekao: “Ovo sam ja! Bio sam blijed, mršav, bez pristupa sunčevoj svjetlosti. Bili smo poput šišmiša, živjeli smo u polumraku.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.