Trumpov dužnosnik za nacionalnu sigurnost: Ako režim nastavi ovako, mase će se doista pobuniti

Michael Anton, Trumpov dužnosnik za nacionalnu sigurnost
Foto: EagleBoss / wikimedia commons

Michael Anton je američki konzervativni esejist, pisac govora i bivši visoki dužnosnik za nacionalnu sigurnost u Trumpovoj administraciji. Pod pseudonimom Publius Decius Mus 2016. napisao je The Flight 93 Election, utjecajan esej u prilog kampanji Donalda Trumpa, kojem su kasnije različiti mediji pripisali argumente koje je doveo izbora Trumpa za predsjednika.

Kao višeg suradnika na Institutu Claremont i profesora na fakultetu Hillsdale, studenta Lea Straussa uz mentorstvo Harryja V. Jaffe, predanog stručnjaka za misao Niccole Machiavellija, Antona mnogi smatraju vodećim misliocem ‘Nove američke desnice’. Zbog svoje spremnosti na interakciju s misliocima izvan Overtonovog prozora i obično zanemarenih od strane mainstream konzervativaca, on je također jedna od najcjenjenijih figura ‘online’ disidentske desnice.

U nastavku donosimo dijelove njegovog intervjua koji je dao za IM-1776, časopis za filozofiju, kulturu i društvenopolitičke analize.

U nedavnom eseju napisali ste: „Barem je teoretski moguće da su [američki] utemeljitelji dobro shvatili stvari, ali da su njihovi argumenti i na njima temeljen režim bili previše krhki da bi dugo opstali, jer su jedno ili oboje bili (jesu) izrazito osjetljiv na korupciju. “Što mislite, gdje bi argumenti utemeljitelja mogli biti najkrhkiji?

Pa, rekao sam da je to moguće, no to nije nužno moj stav. Ali to najviše izvodim od starih političkih filozofa, koji u osnovi tvrde da ne možete racionalizirati politiku. Tako da mislim da je barem moguće da bi se američko utemeljenje moglo smatrati projektom koji ne može funkcionirati, jer pretpostavlja razinu racionalnosti među ljudima koja, po njihovom mišljenju, ne postoji i ne može postojati.

Politika, oni bi rekli, je svadljiva, iracionalna i uključuje strasti. Dakle, morate smisliti drugi način za temelje režima koji se ne oslanja na te racionalne argumente. S druge strane, također je moguće da bi, da su Platon i Aristotel preneseni u 1776., rekli da su njihovi argumenti za okolnosti drevnog svijeta, koji se bitno razlikuje od našeg svijeta, te da stoga njihova rješenja ne funkcioniraju više. Drugo je pitanje bi li ih to odvelo toliko daleko da priznaju kako bi osnovne racionalne istine Deklaracije o neovisnosti mogle biti prihvaćene od građanstva u cjelini.

Drugi način da se to kaže jest reći da zasnivanje države na prihvaćanju određenih “samorazumljivih” istina nije isto što i potpuna racionalizacija društva, što bi zasigurno stari ljudi uvijek smatrali nemogućim. No, postoji li neka vrsta ‘srednjeg puta’ koji ne bi radio u starom svijetu, ali bi mogao djelovati u modernom? Bi li oni to priznali? Jer to je u biti tvrdnja američkih utemeljitelja: ne pokušavamo potpuno racionalizirati društvo do posljednjih detalja, ali mora postojati barem temelj racionalnih načela s kojima se svi normalni građani mogu složiti. Čini se da, ako je drevno učenje jednostavno da nikakva razina racionalnosti u politici nikada nije moguća, onda su ne samo SAD, nego i sva modernost osuđene na propast. Međutim, knjige poput Platonovih Zakona više nego sugeriraju da su stari mislili da je politiku moguće barem djelomično racionalizirati ili da se najgore iracionalnosti mogu izbrusiti i zamijeniti zakonima bližim racionalnoj istini.

Ono što sam htio reći tom opaskom je da, iako stroga drevna pretpostavka jedinstva građanskog i vjerskog prava, bogovi vezani za postojanje grada i tako dalje, ne funkcioniraju u suvremenom svijetu, vjerojatno je da bi oni rekli kako je potrebno utemeljiti neke nove mitove kao osnovu za novu vrstu režima, a ne onu koja se temelji na racionalno izvedivim postavkama. U osnovi, izum novih bogova a la Nietzsche, koji nosi svoj poseban problem u tome što će, kako Nietzsche priznaje, njegovi novi bogovi ili ‘vrijednosti’ biti svjesno izmišljeni i jasno će biti da su izmišljeni. Sada ne znam odgovor na to pitanje.

Ono što znam je da nakon što je polis nestao, nakon što je nestao antički panteon, nakon pojave kršćanstva i odvajanja građanskog od vjerskog prava, a zatim i podjela na sekte, posebno rješenje koje Aristotel postavlja u Politici ili Platonu u Republici zasigurno, pa čak i u Zakonima, više nije moguće.

I mislim da bi obojica, kad biste ih mogli prenijeti u moderna vremena, morali to priznati. Sada, znači li to da bi oni podržali projekt utemeljitelja ili ne, to je pitanje na koje ne mogu odgovoriti. Moj veliki učitelj, Harry Jaffa, mislio je da je odgovor “da”. Zbog toga je od prijatelja i bivših prijatelja dobio dosta kritika. Sklon sam njegovom zaključku, ali sam oprezniji. Ja sam svakako slabiji um!

Napravili ste važnu intervenciju 2019. godine kada ste napravili recenziju kontroverzne knjige Bronze Age Mindset (BAP). Prije nego što uđemo u nekoliko ključnih razlika između vaše i njegove misli, zašto ste zaključili da je važno recenzirati njegovu knjigu i kako razumijete utjecaj BAP-a?

Mislim da je njegov utjecaj ogroman. Danas je još veći nego kad sam recenzirao knjigu. I to je razlog zašto sam napisao recenziju: da bih rekao ‘konvencionalnijim konzervativcima’ – ovo se događa među današnjom mladom populacijom i morate znati o tome. Kad sam kasnih 80-ih otišao na fakultet, Ronald Reagan je još uvijek bio predsjednik, a njegova vrsta retorike i dalje se sviđala mladim ljudima s desnice i motivirala ih je cijelo to doba. I još je, kroz, recimo, doba Gingricha iduće desetljeće. No, došlo je do trenutka u kojem je ljudima, pola generacije ili više mlađoj od mene, to potpuno prestalo biti privlačno.

Heritage Foundation i National Review i sve konzervativne organizacije jednostavno više nisu razgovarale s mladima. A nisu shvatili da su i mladi prestali slušati njih. Smatrali su da ista retorika i prijedlozi politika itd. i dalje ima podršku među njima. Postalo je toliko loše da mi je prijatelj pokazao knjigu koju je krajem 90-ih ili početkom 2000-ih izdao istaknuti predsjednik think tanka koji je u uvodu u osnovi rekao da je liberalizmu došao kraj i da su konzervativci pobijedili u intelektualnoj bitci, pa jedino što je preostalo je bilo da konkretno smislimo što ćemo među sobom, ali da ne moramo obraćati pozornost na ljevicu.

I tako dolazi ova knjiga, za koju sam priznao u recenziji da je nisam bio ni svjestan sve dok mi je Curtis Yarvin nije dao. Pogledao sam je i činila mi se smiješnom, poput imitacije Nietzschea, koju je napisao jedan autist. No, raspitao sam se i rekli su mi: “To je sjajna knjiga, moraš je pročitati, ljudi ispod određene dobi su prezadovoljni knjigom.”

Odlučio sam je proučiti i kad sam to učinio, pomislio sam da je zanimljiva i da zaslužuje pozornost. Također nalazim svoja neslaganja s BAP-om i s Yarvinom također, beskrajno plodonosnijim od interakcije s kompletnim ‘konzervativnim establishmentom’ zajedno. Dosadni su, nezanimljivi, ponavljaju se, konvencionalni, predvidljivi i nemaju što za reći. BAP i Yarvin, s druge strane, nude prave alternative, bez izostavljanja i površnosti.

BAP je u svom odgovoru na vaš osvrt tvrdio da su “mainstream i tradicionalni konzervativci odbili napustiti općenito ljevičarsku društvenu sferu u kojoj živi konzervativni intelektualni establishment”, bilo zbog straha ili lojalnosti, i diskreditacije da se “ne suprotstavljaju nasilju”, rasnoj mržnji i drugim oblicima ludila bez presedana koji dolaze s nove ljevice.”Slažete li se s ovom ocjenom?

Da, definitivno mislim da je u pravu po tom pitanju. Konzervativci se tako slabo i neučinkovito protive rasnoj mržnji da ona predstavlja “ne-opoziciju”. Ipak, mislim da je to danas manje istinito nego prije godinu dana. Događaji od prošlog ljeta, zajedno s izloženošću kritičkoj rasnoj teoriji od tada, bili su toliko užasni da su uzburkali desnicu i učinili je aktivnijom protiv ovih stvari. Nedavno sam pročitao sjajnu kolumnu Pedra Gonzalesa [vrlo sličnoj kolumni Scotta Greera], u kojoj je rekao da ćemo, ako nastavimo izbjegavati stvari i odbijati reći da je puno toga što ljevica izbacuje jednostavno mržnja protiv bijelaca, izgubiti. Konzervativci su se bojali reći takve stvari jer ne žele da ih se naziva rasistima i tako dalje. Ali mislim da su u protekloj godini bili manje plašljivi i spremniji reći ljevici “Ne, to ste vi rekli. Nazvat ću to onako kako ja to vidim.”

Lomez u svom eseju “Rat naše generacije” tvrdi da su značajne pobune rezultat sposobnosti “mašte”. Prema njegovom mišljenju, “politika izravnog djelovanja slijediti ti će, umjesto predvoditi, ako nije vezana za onu vrstu samorazumijevanja koja se može postići samo umjetnošću”. Je li ovo duhovno ratovanje?

Izraz “duhovno ratovanje” razumijem od Straussa koji opisuje Machiavellijev projekt. To je rat ideja kako biste pridobili stanovništvo iz niza drugih ideja ili ih probudili iz omamljenosti i natjerali da prihvate vašu. I to je svakako ono što moramo učiniti. Mislim da imamo tvrdu jezgru populacije koja je u rukama loših ideja. Oni koji su “woke” su vjerojatno izvan našeg dosega. No, možemo li pridobiti druge? Mislim da je to moguće, a to će se morati učiniti kombinacijom argumenata, memeova, umjetnosti, šala, ismijavanja, itd. Duhovno ratovanje je široko i raznoliko i mi vjerojatno s time tek počinjemo. Konzervativci se zapravo ne bave kulturom. U onoj mjeri u kojoj se bave, sudjeluju kao oni koji reagiraju, poput, primjerice, obrane izviđača (Boy Scouts), borbe koja je sada nažalost izgubljena.

Pokušavamo se boriti protiv ljevičarskog zadiranja, pokušavamo ga zaustaviti, ali se ne upuštamo pozitivno na način koji zapravo utječe na kulturu. Konzervativci ne snimaju filmove, ne pišu knjige i ne rade sve ono što radi ljevica, zasigurno ne u mjeri u kojoj oni to rade. A kada to učine, čine to na neki jadan, smiješan način – kršćanski filmovi su odličan primjer za to. Nadam se da će se uskoro pokazati kako sam u krivu u vezi s tim i da će konzervativci početi stvarati dobru umjetnost.

Nažalost, to se jednostavno još nije dogodilo. Tom Wolfe za mene je istaknuti primjer konzervativnog, patriotskog umjetnika u 20. stoljeću. Definitivno je bio desno od centra. Samo pročitaj njegov Vatromet taštine. Sve njegove lekcije još su nevjerojatno primjenjive na svijet u kojem živimo. Ali znate, ovakvi ljudi ne rastu na drveću. Rijetki su. Volio bih da znam kako ih desnica može pronaći, uzgojiti, proizvesti i obrazovati.

Ne čini li vam se ipak pomalo čudnom nemogućnost desnice da proizvede dobru umjetnost, s obzirom na to da je (neki bi mogli reći) umjetnost inherentno desničarska?

Ljudi su to već naglašavali. Čudno je to. Nešto od toga može se dogoditi pokroviteljstvom ili strukturom plaćanja svojstvena našem vremenu. Odnosno, ako želite uspjeti kao romanopisac ili kao scenarist ili samo snimati filmove itd., morate proći kroz uspostavljene sustave i tada ste u osnovi izvan sustava. To je djelomično neuspjeh konzervativne klase donatora. Njih zanimaju samo kratkoročne pobjede na izborima i politike. Nitko s desnice ne bi uložio u podržavanje nečijeg pisanja tijekom desetljeća jer objavljuje kratke priče i gradi ugled koji može ili ne mora dovesti do proboja. Desnica bi odmah rekla: “To je bacanje novca!” Konzervativni donatori trebaju više razmišljati o rizičnom kapitalu. Venture kapitalisti ulažu u sve vrste stvari koje nikada ne završe nigdje. Ali oni traže vrijedne jednoroge, a nikad ne znate tko bi mogao biti jednorog. Ako bi konzervativci uložili u stotinu mladih književnika ili umjetnika, možda će samo jedan od njih doista postići veliki uspjeh, ali taj jackpot mogao bi biti toliko velik da je doista transformativan za kulturu.

Ali oni ne razmišljaju tako, apsolutno ne. Oni žele nešto vrlo konkretno što mogu staviti u izvještaj kako bi rekli da je taj i taj zakon usvojen ili da je ta i ta stvar poražena. I žele to za šest mjeseci. To je veliki neuspjeh s naše strane.

U nedavnom podcastu za Postmodern Conservative govorili ste o retorici Režima i kako će njegovi pokušaji da isključi sve veći broj ljudi iz sustava na kraju dovesti do točke u kojoj takozvani “odbačeni” više neće imati pristup resursima. Tada će, rekli ste, biti prisiljeni pobuniti se i početi graditi paralelne strukture. Mislite li da je to jedini scenarij u kojem će se ljudi pobuniti?

Mislim da to nije jedino što bi natjeralo ljude na pobunu. Ali mislim da ovo sigurno hoće. Neki će ljudi režati na ovo, ali ako poslušate “woke” ljevičare, ona ne misle samo da je redu da banke otkažu klijente zbog njihovih političkih uvjerenja, već čak i da je to njihova moralna obveza.

Dakle, ako se klijentu Prve narodne banke zatvori račun zbog krivog mišljenja, onda je mišljenje ljevice – nemoralno je da ga Druga narodna banka uzme za klijenta, i tako dalje. Isto vrijedi za kreditne kartice. U redu, hajmo proširiti ovo. Zašto bi trgovine bile dostupne nemoralnim ljudima, “rasistima” i “pobunjenicima” koji prijete “našoj demokraciji”? Ne čini li trgovina nemoralni čin prodajom stvari nemoralnim ljudima? Nedavno je u The New York Timesu objavljen članak u kojem su seoska tržišta i trgovine s hranom opisane kao “bijeli supremacizam”. Zašto? Navedeni razlog bio je taj što komunitaristi i vjernici te oni koji školuju djecu kod kuće i slični sve više kupuju hranu od njih, a kao što svi znamo, to su Loši ljudi.

No, dio toga je i svijest da su ovakva tržišta „izvan mreže“, izvan distribucijskog sustava koji režim kontrolira ili na koji ima utjecaj. Kombinirajte sve to s režimskim snom o društvu bez novca u gotovini. Što se događa osobi koja je zbog neke objave na Facebooku iz 2013. dobila otkaz, ne može dobiti posao, izgubila je bankovni račun, ne može dobiti drugi, preživljava na crno i plaćena je u gotovini, ali je sve teže biti plaćen u njoj. Dakle, on je švorc ili ima vrlo malo novca, nema kreditnu karticu, nema načina da bilo što plati putem interneta, a tržište ‘rasističkog’ poljoprivrednika je zatvoreno. Kako ta osoba živi? Kako se ona hrani?

Sada, ako ih režim želi nastaviti zaustavljati, morat će upotrijebiti svoju moć. No, do tada će se mase doista pobuniti, jer bi režim u biti rekao: “Nećemo vas ubiti, samo stvoriti uvjete u kojima ne možete živjeti.” Mislim da i ljevica i lažna desnica duboko u sebi vjeruju da bi takav ishod bio moralno pravedan, ali i shvaćaju koliko to zvuči zlokobno, zbog čega još nisu sasvim spremni javno priznati da tu vodi njihova logika.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/IM-1776

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.