Zapadna civilizacija umire: Što konzervativci trebaju promijeniti da bi počeli pobjeđivati?

John Daniel Davidson je viši urednik u The Federalistu. Njegovo tekstovi objavljeni su u Wall Street Journalu, Claremont Review of Books, The New York Postu i drugim uglednim publikacijama. U nastavku donosimo njegovo mišljenje o tome zašto konzervativizam proteklog i ovog stoljeća nije uspio ništa konzervirati, odnosno zašto gubi sve bitno i što se mora promijeniti da bi počeo pobjeđivati, odnosno opravdao svoje postojanje.

“S obzirom na stanje u Americi u 2022. godini, konzervativci bi se trebali prestati nazivati ​​konzervativcima.

Zašto? Jer je konzervativni projekt dobrim dijelom propao i vrijeme je za novi pristup. Konzervativci su dugo definirali svoju politiku u smislu onoga što žele očuvati ili očuvati – individualna prava, obiteljske vrijednosti, vjerske slobode itd. Rečeno nam je da konzervativci žele očuvati bogatu tradiciju i civilizacijska postignuća prošlosti, prenijeti ih sljedećoj generaciji i braniti ih od ljevice. U Americi, konzervativci i klasični liberali s pravom vjeruju da ljevica u usponu želi demontirati naš ustavni sustav i transformirati Ameriku u woke distopiju. Zadatak konzervativaca, vraćajući se desetljećima unatrag, bio je zaustaviti ih.

‘Uostalom, što su konzervativci uspjeli sačuvati? Samo u mom životu izgubili su mnogo’

U ranijem razdoblju to je imalo smisla. Bilo je mnogo toga za sačuvati. Ali svaka poštena procjena naše današnje situacije takvu definiciju čini apsurdnom. Uostalom, što su konzervativci uspjeli sačuvati? Samo u mom životu izgubili su mnogo: brak kako se shvaćao tisućama godina, Prvi amandman, svaki privid kontrole nad našim granicama, temeljnu razliku između muškaraca i žena i, posebno u posljednje vrijeme, vladavinu prava.

>Kako je sestra Borisa Jokića stvorila jaki ‘transrodni’ lobi koji je preuzeo hrvatsku psihijatriju?

Nazvati se konzervativcem u današnjoj političkoj klimi bilo bi kao reći da je netko konzervativac jer želi očuvati srednjovjekovne europske tradicije dogovorenog braka i suđenja borbom u duelu. Bez obzira na prednosti tih praksi, ne možete sačuvati ili obraniti nešto što je mrtvo. Možda možete zadržati sjećanje na to ili znanje o tome. Ali to nije ono što je konzervativizam navodno bio. Radilo se o održavanju tradicije i očuvanju zapadne civilizacije kao žive i živopisne stvari.

Pa, prekasno je. Zapadna civilizacija umire. Tradicije i prakse koje zagovaraju konzervativci u najboljem su slučaju sačuvane samo u privatnoj sferi koja se sve više smanjuje. U najgorem slučaju bivaju pretvoreni u pepeo. Oni sigurno ne čine temelj naše zajedničke kulture ili građanskog života, kao što su činili veći dio povijesti naše nacije.

Govoriti sada o “obiteljskim vrijednostima” znači pretpostaviti da postoji dovoljno Amerikanaca koji su sposobni i voljni vjenčati se i zajedno odgajati djecu da bi nešto poput “obiteljskih vrijednosti” bilo važno u javnom diskursu, a kamoli u dvoranama moći. Govoriti o obrani “vjerske slobode” znači pogrešno shvatiti da je pravi rizik danas raširena ireligioznost, koja će ostaviti tako malo religioznih Amerikanaca u nadolazećim generacijama da će ih vlada i velike korporacije neizbježno – i lako – progoniti.

Tehnološka promjena toliko brza i snažna da je iz temelja preuredila društvo

Konzervativci se još uvijek pozivaju na te stvari kao da su čarobne riječi koje mogu vratiti vrijeme, baš kao što su to činili tijekom ključnih desetljeća prošlih pola stoljeća kada je kulturna i tehnološka revolucija nanovo stvarala Ameriku pred njihovim očima, i nisu učinili ništa što bi je zaustavilo.

U nedavnom eseju za Compact, Jon Askonas uvjerljivo tvrdi da je konzervativni projekt propao jer “nije uzeo u obzir revolucionarni princip tehnologije i njegovu intrinzičnu povezanost s telosom čistog profita.” Konzervativci su, kaže on, bili previše opsjednuti “ljevičarskom revolucionarnom politikom” i promašili su stvarnu prijetnju, a to je bila tehnološka promjena toliko brza i snažna da je iz temelja preuredila društvo, gurnula tradiciju u stranu i oslobodila moralni relativizam koji je konzervativni projekt učinio zastarjelim.

Umjesto dovođenja u pitanje te tehnologije, propitivanja hoće li pridonijeti ljudskom procvatu, konzervativci su pristali na njegovu neizbježnost i umjesto toga usredotočili su se na uža pitanja. Rezultat je bila transformacija društva unutar jednog ljudskog života, a s njom i sveobuhvatno uništenje naših tradicija i prijeteća implozija zapadne civilizacije.

Iako bi moglo biti potrebno, kao što Askonas tvrdi, donijeti ozbiljan program tehnološkog razvoja za izgradnju budućnosti koja podupire ljudski procvat, također je činjenica da, da bi se to učinilo u takvom razmjeru da je relevantno za spas naše zemlje,  potrebna je politička moć i spremnost da je se koristi.

Umjesto konzervativcima – konzervativci bi se trebali zvati radikalima, restauratorima i kontrarevolucionarima

Pa kakvu bi politiku danas konzervativci, kao nasljednici propalog pokreta, trebali usvojiti? Za početak, trebali bi prestati misliti o sebi kao o konzervativcima (još manje kao o republikancima) i početi razmišljati o sebi kao o radikalima, restauratorima i kontrarevolucionarima. Doista, to je ono što oni jesu, prihvaćaju li te etikete ili ne.
(…)
Bez obzira na izraz ili sliku, imperativ da se konzervativci moraju odvojiti od prošlosti i stvoriti novi politički identitet ne može se prenaglasiti. Sada je vrijeme za nešto novo, za novi način razmišljanja i govora o tome što bi konzervativna politika trebala biti. Fuzionizam prošlih desetljeća, u kojem su konzervativci bili zajedno s libertarijancima opsjednutim tržištem i vanjskopolitičkim neokonzervativcima, je gotov. Isto je i s Konzervativizmom d.o.o. koji je omogućio establishment GOP-a (op.prev. u Hrvatskoj bi ekvivalent bio establishment HDZ-a), čiji je prioritet uvijek bilo smanjenje poreza za velike tvrtke na račun svega ostalog. Izbor Donalda Trumpa 2016. godine najavio je populistički val i kraj republikanske politike kakvu smo poznavali, a sada smo u neistraženim vodama.

Istini za volju, u posljednje vrijeme na desnici se dosta govori o tome što bi sada trebalo učiniti drugačije. Neki, poput Sohraba Ahmarija, Gladdena Pappina i Adriana Vermeulea (zajedno s većom kohortom konzervativnih katoličkih mislilaca), zagovaraju konzervativizam kojemu je velika vlada ugodna i zapravo je vidi nužnom ne samo za opće dobro nego i za ukroćenje ono što je Ahmari nedavno nazvao “privatnom tiranijom” woke korporacija osnaženih neobuzdanim tržišnim silama. Konzervativni katolici, tvrdi on, danas bi trebali zahtijevati vlasništvo nad proradničkim, čak i prosindikalnim političkim programom koji je nekoć pripadao ljevici i koji je proizveo generacije katoličkih radnika koji glasaju za demokrate (op. prev. ljevicu).

Konzervativci trebaju prigrliti, a ne prezirati moć; kompromis s ljevicom je nemoguć

Doista, spremnost da se prigrli vladina moć bila je tema plodonosne rasprave na “Novoj desnici” posljednjih godina, kao što bi i trebala biti. Koliko god tradicionalnim konzervativcima koji zagovaraju “male vlade” može biti neugodan Ahmarijev argument, on je više-manje istinit.

Iskreno rečeno, ako konzervativci žele spasiti zemlju, morat će je ponovno izgraditi i na neki način ponovno osnovati, a to znači naviknuti se na ideju posjedovanja moći, a ne prezirati je. Zašto? Jer je prilagodba ili kompromis s ljevicom nemoguća. Treba samo uzeti u obzir brzinu kojom se diskurs pomaknuo na homoseksualne brakove, od uvjeravanja konzervativaca prije odluke Obergefell 2015. da gay Amerikanci traže samo toleranciju, do beskrajnog progona Jacka Phillipsa.

Ljevica će stati tek kada konzervativci zaustave njih, što znači da će konzervativci morati odbaciti zastarjele i nebitne pojmove o “maloj vladi”. Vlada će morati biti stvorena, u rukama konzervativaca, kao instrument u obnovi američkog života – a u nekim slučajevima kao i doista tupi instrument.

Da bi se zaustavio raspad obitelji moglo bi biti potrebno preokrenuti travestiju razvoda bez osnove krivnje

Da bi se zaustavio Big Tech (op. prev. Amazon, Apple, Google, Facebook i Microsoft), na primjer, bit će potrebna uporaba antimonopolskih ovlasti za razbijanje najvećih tvrtki iz Silicijske doline. Da bi se sveučilišta spriječila u širenju otrovnih ideologija, državna zakonodavna tijela morat će im uskratiti javna sredstva. Da bi se zaustavio raspad obitelji, moglo bi biti potrebno preokrenuti travestiju razvoda bez osnove krivnje, u kombinaciji s velikodušnim subvencijama za obitelji s malom djecom. Konzervativci ne trebaju bježati od iznošenja ovih argumenata jer oni izdaju neke njegovane libertarijanske fantazije o slobodnim tržištima i maloj vladi. Vrijeme je da raščistimo svoje umove od nevjerice.

U drugom kontekstu, posjedovanje vladine moći značit će dramatično proširenje kaznenog zakona. Neće biti dovoljno, na primjer, postići dogovor s režimom pobačaja, dogovoriti se o “razumnim granicama” kada se nerođeni ljudski život može nekažnjeno ugasiti. Kao što je Abraham Lincoln jednom rekao o ropstvu, svi moramo postati jedno ili drugo. Odluka Dobbsa bila je na neki način kraj početka pro-life akcije. Sada dolazi prava borba, u državnim parlamentima diljem zemlje, da se barbarska praksa ubijanja nerođenih u potpunosti zabrani.

Konzervativcima je bolje da budu spremni na to, a republikanskim političarima, ako žele ostati na vlasti, bolje je da imaju spreman odgovor kada ih se pita koje bi razumne granice ograničenja pobačaja podržali. Odgovor je: nijedan, iz istog razloga iz kojeg ne bi podržali razumna ograničenja na ubojstvo s predumišljajem.

Ili će povratiti staro ili će civilizacija umrijeti – trećeg nema

Što se tiče pitanja transrodnosti, konzervativci će morati u potpunosti odbaciti kukavičku poziciju ljudi poput Davida Frencha, u čijem su pokvarenom svjetonazoru Drag Qeen sati priča u knjižnicama (op. prev. transvetiti koji izvode čitanje priča ili lascivnih plesova pred djecom) koje financiraju porezni obveznici “blagoslov slobode”. Konzervativci se moraju naučiti govoriti ljudima poput Frencha da “Drag Queen sate” treba staviti izvan zakona; da roditelje koji vode svoju djecu na predstave treba uhititi i optužiti za zlostavljanje djece; da liječnike koji rade takozvane intervencije za “rodno afirmiranje” treba strpati u zatvor i oduzeti im liječničke licence; te da učitelje koji svoje učenike izlažu seksualno eksplicitnom materijalu ne treba samo otpustiti, već i kazneno goniti.

Ako sve to zvuči radikalno, u redu. Ne treba, u ovo kasno doba, barem obeshrabrivati konzervativce. Radikalizam je upravo pristup koji je sada potreban jer nužna zadaća nije ništa manje nego radikalna i revolucionarna.

Za one koji se brinu da vlast kvari i da će, jednom kada desnica preuzme vlast, i ona biti korumpirana, sigurno imaju pravo. Ako konzervativci uspiju spasiti zemlju i ponovno izgraditi naše institucije, hoće li se ikada odreći vlasti i krenuti putem Cincinnatusa? (op. prev. Rimljanin koji je u dva navrata izabran za diktatora i koji je oba puta predao vlast drugima, kada je izvršio zadaće zbog kojih je izabran) To je pošteno pitanje i trebali bismo mu se pažljivo posvetiti nakon što pobijedimo u ratu.

Konzervativcima su za sada otvorena samo dva puta. Ili će se probuditi iz desetljeća sna kako bi vratili i ponovno pronašli ono što je izgubljeno, ili će gledati kako naša civilizacija umire. Trećeg puta nema”, zaključuje Davidson za The Federalist.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.