Svečanim misnim slavljem na Trgu svetog Petra u Rimu, koje je predvodio papa Franjo, u prošlu je nedjelju završio prvi dio Biskupske sinode koja je povezana s velikim reformnim najavama, a čiji će se drugi dio održati iduće godine.
Papa je u prigodnoj propovijedi rekao kako se “velika i trajna reforma” sastoji u tome da Crkva bude ona koja moli, koja služi ranjenom čovječanstvu i koja “krhke, slabe i odbačene prati na njihovu putu i s ljubavlju se susreće s najsiromašnijima”.
Te papine riječi nakon četiri tjedna sinodalnog vijećanja u Vatikanu oslikavaju sadašnje stanje žive rasprave o prilikama u Crkvi i o očekivanjima od mogućih reformi.
Papa Sinodu vidi kao obzor koji mu omogućuje bolji pogled
Još konkretnije, papa je rekao kako “danas još ne vidimo cijeli plod toga procesa, ali možemo gledati na obzor što se pred nama otvara”.
>U Rimu započela Biskupska sinoda, praćena zabrinutošću za budućnost Crkve
Papa je zahvalio sudionicima Sinode za “put koji smo zajedno prešli, za osluškivanje i dijalog. Želim nam svima kao popudbinu dati želju da rastemo u slavljenju Boga i službi bližnjemu”.
Ova Biskupska sinoda specifična je iz nekoliko razloga. Kao prvo, riječ je o prvoj biskupskoj sinodi u kojoj pravo glasa nisu imali samo biskupi, nego i laici, uključujući i žene.
Sinoda u doba teških izazova
Nadalje, ona se bavi vrlo izazovnim temama poput odnosa prema homoseksualcima, uloge žena u Crkvi, sakramentalnih pitanja i pitanja ređenja.
Naposlijetku, sinoda se događa u vrijeme unutarcrkvene krize, koja se očituje posebice u Europi u padu broja vjernika i udaljavanjem nekih mjesnih Crkava, prvenstveno one u Njemačkoj, od doktrinalnog smjera opće Crkve.
>Kardinali Müller i Burke traže sankcije za njemačke biskupe zbog zaključaka Sinodalnog hoda
U rad Sinode bilo je uključeno 365 sudionika, uz biskupe sudjelovali su i svećenici, redovnici, redovnice i laici.
U završnom dokumentu, koji se ovih dana prevodi na više svjetskih jezika, sudionici su podržali daljnju raspravu o mogućim promjenama u teološkom i crkveno-pravnom smislu.
Kad je riječ o jednoj od spornijih tema, onoj o homoseksualnosti, sudionici su zaključili da postoji potreba za dodatnim razjašnjenjima.
Sinoda nije parlament, ona je savjetničko tijelo
Biskupska sinoda službeno je tijelo Katoličke crkve. Nastala je nakon Drugog vatikanskog koncila, ustanovljena 15. rujna 1965. apostolskim pismom (motu proprio) “Apostolica sollicitudo” (S apostolskom brigom) pape Pavla VI.
Njezin je smisao, u duhu Drugog vatikanskog koncila, pojačati veze između pape i biskupa i omogućiti okvir za savjetovanje o bitnim crkvenim pitanjima.
>Biskupska sinoda u Rimu ušla u drugi tjedan; poziv na sučeljavanje i otvaranje neugodnih tema
Ne zadirući u autonomiju biskupa u njihovoj službi, Biskupska sinoda izravno je podređena papi u pitanjima opće Crkve i služi kao njegovo savjetničko tijelo u odlukama koje papa donosi.
U tom kontekstu, najnovija Biskupska sinoda često se pogrešno tumači kao izraz demokratizacije u Crkvi, odnosno njezinog hijerarhijskog preustroja.
To međutim nije slučaj, barem zasad. Papa je naprosto proširio svoje savjetničko tijelo i u njega uključio i laike.
No, unutarnji odnosi u Crkvi tema su o kojoj se na Sinodi raspravlja i na koju se oslanjaju i druga aktualna pitanja.
Umjesto ukazivanja na izazove, neki su Sinodu shvatili kao priliku da se nametnu
U tom smislu, ova nazvana je “Sinoda o sinodalnosti”, što upućuje na to da je papa ciljano otvorio raspravu o unutarcrkvenim odnosima. To je međutim samo neka vrsta radnog naziva, jer njezin službeni naziv glasi: “Sinodalnost – zajedništvo, sudjelovanje, poslanje”.
Sinoda je u javnosti pritom prikazivana prilično eurocentrično, jer se najviše izvješćivalo o gorućim temama u Europi, poglavito u Njemačkoj.
>Njemačka sinodalna skupština u znaku poticanja ‘transrodne ideologije’ i ženskog ređenja
Javna rasprava nastala je kao rezultat priprema za Sinodu u okviru Kontinentalnih sinoda koje su se u proteklih dvije godine na papin poticaj odvijale po cijelome svijetu. Cilj je da se “Božji narod” uključi što je moguće više u dijalog o aktualnim pitanjima crkvenog poslanja.
Za razliku od Europe i Amerike, Kontinentalnim sinodama drugdje nisu dominirale teme spolnosti, ređenja i općenito pitanja koja zadiru u kanonsko pravo, nego specifične potrebe vjernika u mjesnim crkvama, primjerice socijalna i gospodarska pitanja.
Prijetnja raskola u Njemačkoj
U Njemačkoj je međutim papin poziv na sinodalnost shvaćen doslovno, toliko doslovno da je u međuvremenu stanje u Njemačkoj postalo teret i za samog papu.
Među njemačkim katolicima, uključujući i episkopat, nametnulo se mišljenje o nužnosti temeljitih reformi u skladu s društvenim trendovima. Na vidjelo je izišla tradicionalna njemačka racionalnost, koja ponegdje čak izaziva pitanja o tome u kolikoj mjeri njemački katolici još uopće uzimaju u obzir Boga i Božju objavu.
>Stanić: Njemački sinodalni put i njegova prijetnja zajedništvu KC tiče se i Crkve u Hrvata
Crkva u Njemačkoj postala je glasnogovornica homoseksualaca, transseksualaca i osoba sličnih interesa, stvoreno je ozračje u kojemu hijerarhija pa čak i crkveno pravo nisu više važni, nego se sve oslanja na demokratske procese među vjernicima.
U skladu s papinim poticajem u Njemačkoj je pokrenut proces Sinodalnog hoda, koji je najprije za glavni sadržaj imao suočavanje sa slučajevima seksualnog zlostavljanja, ali se u međuvremenu pretvorio u forum u kojemu su sudionici zaključili da mogu sami odlučivati o svim crkvenim pitanjima mimo pape.
Čak su se zaredali slučajevi kršenja kanonskog prava, posebice kad je riječ o odnosu prema homoseksualcima, o sakramentima i sudjelovanju žena u obredima.
Njemački biskupi i laici žele podučavati papu, riječi nuncija ‘ne mogu slušati’
Papa je očito odlučio neko vrijeme prepustiti inicijativu tim reformatorima koji sve ostale promatraju kao zatucane tradicionaliste koji ne shvaćaju bit stvari i kojima se sve mora objasniti.
No, u jednom je trenutku, suočen sa svojevrsnim osamostaljenjem crkvenih struktura u Njemačkoj, poručio kako nema potrebe za još jednom Protestantskom crkvom.
U nekoliko je navrata preko apostolskog nuncija u Berlinu, nadbiskupa Nikole Eterovića, upozoravao njemačke biskupe na neprihvatljivost odstupanja od crkvenog prava i crkvene hijerarhije, međutim, ti su pozivi nailazili uglavnom na otvoreno ismijavanje.
>Nadbiskup Eterović o Benediktu XVI.: ‘Bilo mu je žao što kardinal Alojzije Stepinac nije proglašen svetim’
Kad je nadbiskup Eterović proljetos ponovio papine poruke o nedopustivosti određenih pojava i trendova u Crkvi u Njemačkoj, predsjednik njemačke biskupske konferencije, limburški biskup Georg Bätzing izjavio je kako „to ne može slušati”.
Crkva je u Njemačkoj ozbiljno suočena s opasnošću raskola. Štoviše, neki ozbiljni glasovi unutar same Crkve tvrde da se on već dogodio.
Na kraju, papa je jedini koji odlučuje
Biskupska sinoda u Rimu bila je međutim prilika da se otvorena pitanja stave na stol i da se o njima raspravlja na razini opće Crkve, bez pritiska neposrednog odlučivanja.
Kad je riječ o odlučivanju, u biti se odlučivalo, ali ne o konačnom smjeru Crkve, nego o tome kako će se i hoće li se uopće o nekim pitanjima dalje razgovarati.
Valja imati na umu da je ova Biskupska sinoda, koja je trajala od 4. do 29. listopada, zapravo samo ‘prvo poluvrijeme’, priprema za drugi dio koji će se održati u listopadu iduće godine.
Odlučivalo se dakle o tome na koji će se način dalje pristupati pitanjima, posebice onima gorućima. Na kraju, konačnu riječ ima papa, jer bez obzira što Sinoda zaključi, ona je samo njegovo savjetodavno tijelo i njezini zaključci ničim ga ne obvezuju.
>Neposredno prije smrti kardinal Pell oglasio se o ‘Sinodi o sinodalnosti’: Evo što je napisao!
Drugim riječima, sudionici Sinode u listopadu 2024. mogu donijeti konkretne preporuke, koje papa onda može prihvatiti ili ne prihvatiti.
Njemački predstavnici utoliko su bili relativno popustljivi, zasad se nadajući da će njihovi zahtjevi biti prihvaćeni i da će papa i ostali sudionici napokon “nešto naučiti”.
Škakljiva pitanja ostavljena za iduću godinu
Završni dokument ovog dijela Sinode obuhvaća 20 poglavlja, koji predstavljaju sintezu četverotjednog savjetovanja. On sadrži prijedloge o novim sinodskim strukturama, o decentralizaciji opće Crkve i promjenama u crkvenom pravu.
Papa Franjo više je puta naglasio da Sinodu vidi između ostaloga kao vlastitu priliku da bolje upozna Crkvu i njezine izazove, kao i da Sinodu shvaća kao duhovni proces, a ne kao događaj u smislu parlamentarizma.
Unatoč tome, neki mu kritičari predbacuju da je time samo dao mogućnost onima koji Crkvu shvaćaju kao poligon za vlastite eksperimente da se razmašu i unesu nemir među vjernike.
Sinoda u ovom dijelu nije donijela konkretne zaključke o škakljivim pitanjima kao što su primjerice đakonat žena, celibat i homoseksualnost.
Reformisti u tome vide šansu da u slijedećih godinu dana “uvjere” papu da su njihovi zahtjevi ispravni. Pritom se, kao i obično, ne pozivaju na Božju objavu, nego na javno mnijenje, na demokratičnost i tvrde da je mišljenje većine dovoljno za promjenu crkvenog smjera.
>Kardinal Müller: Sinoda pape Franje je neprijateljsko preuzimanje Crkve; to može biti kraj
U stranu činjenica da crkveni nauk ne poznaje mišljenje većine, za njega je temeljni kriterij Evanđelje, pitanje je međutim mjerljivosti većine. Većina katolika u svijetu naprosto moli i ponaša se u skladu s važećim crkvenim naukom, dok se reformisti koriste moćnim mehanizmima odnosa s javnošću kako bi svoje mišljenje prikazali kao prevladavajuće.
Ukratko, za papu je Sinoda osluškivanje onoga što se u Crkvi događa, za druge, posebice predstavnike njemačkih katolika, to je prilika za nametanje vlastitih ciljeva. Na kraju je ipak odlučujuća papina riječ.
No, iako na pola puta, Sinoda je već ukazala na tendencije unutar Crkve koje, bez obzira kakve su, zahtijevaju primjeren odgovor Vatikana. A kakav će on biti, vidjet će se za godinu dana.
Za tu prigodu, 40 stolova oko kojih su proteklih mjesec dana sjedili sudionici Sinode, uskladišteno je u jednoj prostoriji u Vatikanu gdje će čekati idući listopad, kad će se oko njih opet lomiti crkvena koplja.
Tekst se nastavlja ispod oglasa