Eutanazija za maloljetne: belgijsko „otvaranje vrata za novu vrstu barbarstva“

Dvanaest godina nakon što je legalizirao eutanaziju za odrasle – „ubojstvo iz samilosti/milosrđa“, koje se obavlja obično davanjem injekcije – belgijski je parlament proširio isto pravo na neizlječivo ili nasmrt bolesnu djecu. Donji dom belgijskog parlamenta prihvatio je 13. veljače Zakon o eutanaziji za maloljetnike. Od ukupno 150 zastupnika za zakon je glasovalo njih 86, protiv su bila 44, a 12 je bilo suzdržanih. Da bi stupio na snagu, potrebno je još da zakon potpiše kralj Philippe. Hoće li on to učiniti, ili to po savjesti ne će učiniti, još nije poznato. Prema Kralju, koji je religiozan čovjek, usmjerena je i peticija 118.900 građana Europske unije koju je organizirao „CitizenGO“, sa zahtjevom da zakon ne potpiše. No u tom slučaju vjerojatno bi se otvorila unutarnja politička rasprava, koja bi lako dovela čak i do ukidanja monarhije.

Novi zakon omogućio bi maloljetnim teškim bolesnicima da zatraže eutanaziju u slučaju i pod uvjetom da su neizlječivo ili nasmrt („terminalno“) bolesni te da trpe jake bolove koje nikakvi lijekovi ne mogu ublažiti. Propisuju se i ostali uvjeti i procedure koje treba ispuniti da bi se maloljetnu osobu smjelo na njezin zahtjev usmrtiti. Glavni je taj da dijete mora biti „svjesno“ u trenutku donošenja odluke te imati „sposobnost razlučivanja (razabiranja)“ o tomu kakvu odluku donosi. Psiholozi/psihijatri testiranjem će provjeriti „razumije li“ takvo dijete što zapravo zahtijeva. Uvjet je i to da roditelji odobre odluku svoga djeteta; premda, nije baš jasno što će se učiniti ako se roditelji usprotive (!?).

Zakon o eutanaziji za maloljetnike odnosno djecu predložio je flamanski liberal, senator Jean Jacques De Gucht (Open VLD), a Senat ga je odobrio u prosincu. Predlagatelj je sin bivšeg belgijskog ministra vanjskih poslova i sadašnjeg povjerenika Europske unije za trgovinu Karela De Guchta. Otac je, usput rečeno, i član Skupine Bilderberg…

Podupiratelji zakona kažu da će se zbog spomenutih uvjetovanja ova mogućnost dragovoljnog odlaska djeteta u smrt na propisan način vrlo rijetko primjenjivati, da će biti svega nekoliko takvih slučajeva godišnje. Ujedno tvrde da će se zakonom unijeti „etička jasnoća“ i spriječiti da u praksi liječnici potiho pristaju na eutanaziranje djece u iznimno teškim okolnostima, a zatim bivaju izloženi kaznenom gonjenju zbog kršenja zakona. Tijekom parlamentarne rasprave isticali su da je riječ o problematici samilosti/milosrđa i čovječnosti. „Naša je odgovornost dopustiti svakomu da živi i umre dostojanstveno“, rekla je socijalistica Karine Lalieux za Le Soir, glavni belgijski dnevni list na francuskomu. Taj mainstream medij ustvrdio je pak da je „postojanje zakona najbolji način zaštite od mogućih zloporaba“.

„Prvi put poslije 1830. evoluirali smo dotle da budemo u etičkom smislu progresivni predvodnici. Na to možemo biti ponosni“, napisao je belgijski dnevnik De Morgen. No mnogi takve ocjene i obrazloženja odbacuju.

Donošenju zakona usprotivile su se u parlamentu demokršćanske stranke koje sudjeluju u koalicijskoj vladi (!): flamanski CD&V i frankofoni CDH. Demokršćanska zastupnica Sonja Becq obrazložila je protivljenje ovako: „Stavite sami sebe u položaj onoga pedijatra… daje li vam zakon sigurnost da tu više ne će biti sive zone? Ne, ta sigurnost ne postoji. Pedijatri ju nemaju, roditelji ju nemaju, a nemaju je ni nasmrt bolesna djeca.“

Za zakon su glasovali zastupnici socijalista i liberala iz koalicijskih stranaka PS, SP.A, Open VLD te zastupnici oporbenih stranaka: zelenih i flamanske nacionalističko-separatističke stranke N-VA. Nije ih obvezivala stranačka stega, nego su mogli glasovati po savjesti. Takvo se načelo u Belgiji obično primjenjuje kada se glasuje o etičkim pitanjima.

Belgijski iskorak u zonu sumraka uzburkao je mnoštva, uznemirio i šokirao mnoge u Belgiji i širom svijeta. Mnogi su govorili o „belgijskoj kulturi usmrćivanja“, zagovornike zakona nazivali „ubojicama djece“. „Nijedno civilizirano društvo ne dopušta djeci da sebe ubijaju. Daleko od toga da bi ovo bio zakon iz sućuti, on daje u ruke djetetu nešto ravno napunjenom pištolju sa zapanjujućim stajalištem da dijete treba biti slobodno pritisnuti okidač ako se za to odluči. Belgijska odluka da se to dopusti na groteskan je način odvratna i neljudska“, napisao je viši pravni savjetnik Alijanse za obranu slobode Roger Kiska u svojoj izjavi.

U raspravu o eutanaziji uključili su se osobito brojni građani medicinske struke. Stotinu i šezdeset belgijskih pedijatara skupno se usprotivilo izglasavanju zakona. Njihova je poruka sadržavala i ovu ocjenu: „U praksi, ne postoji objektivna metoda za određivanje je li neko dijete obdareno sposobnošću razlučivanja i prosudbe. To je praktički u velikoj mjeri subjektivna procjena i podložna utjecajima.“ Pedijatri su izjavili kako nikada nisu naišli na zahtjeve za eutanazijom kod djece. Istaknuli su i to kako je palijativna skrb toliko uznapredovala da oni mogu „posvema kontrolirati fizičku bol, gušenje ili anksioznost dok se takve osobe primiču smrti“. Ustvrdili su, nadalje, da će dopuštanje eutanazije za djecu stvarati neizdrživ stres za njegovatelje i rodbinu.

Nastojeći približiti Britancima tu temu i potaknuti ih na razmišljanje (u prijevodu: vjerojatno na moguće ozakonjenje eutanazije u Britaniji), Tom Riddington, komentator britanskoga lijevo orijentiranog dnevnika The Guardian, i sam liječnik, iznio je u čemu je ishodišni problem: „’Kao prvo, ne učini štetu/ne naškodi’, to je najstarija prisega u medicini. Ona svečano izriče liječnikovu dužnost da spriječi, ne da prouzroči pogibelj. A kada se dođe na teren liječenja djece, liječnici su posebice svjesni te obveze.“

Belgijski primas, nadbiskup Andre-Joseph Leonard predvodio je s ostalim biskupima molitvena bdijenja i post protiv donošenja zakona. Uz ostalo je izjavio: „Zakon (inače) kaže da adolescenti ne mogu donositi važne odluke o gospodarskim ili čuvstvenim pitanjima, a najednom postaju sposobni odlučivati o tomu da ih tko usmrti.“ Kršćanski, muslimanski i židovski čelnici dali su uoči glasovanja zajedničku izjavu u kojoj su osudili zakon. A Zajednica sv. Egidija, katolički laički pokret, izjavila je uoči glasovanja da će proširenje zakonskih prava na eutanaziju značiti „otvaranje vrata za novu vrstu barbarstva“. Zajednica je izrazila zabrinutost da bi se bolesni ljudi, posebice mladi, mogli odlučivati umrijeti iz bojazni da opterećuju ostale.

Zakonodavcima ništa od toga nije smetalo. Nije im zasmetalo ni to što UN-ova Konvencija o pravima osoba s teškoćama izričito kaže da „svako ljudsko biće ima sebi navlastito (inherentno) pravo na život te će se poduzimati sve potrebne mjere kako bi se osiguralo njegovo zbiljsko uživanje (its effective enjoyment) kod osoba s teškoćama na istoj osnovi s ostalima.“ Joni Eareckson Tada, američki kršćanski evanđelik te osnivač i ravnatelj međunarodne organizacije za pomoć hendikepiranoj djeci Joni and Friends International Disability Center (IDC), iznio je ovakvu ocjenu: „Odvratno je to da dijete moramo opteretiti takvom nezamislivom odgovornošću u odlučivanju kada njegov život treba okončati. Društveni nepisani ćudoredni zakon oduvijek nas je navodio na to da spašavamo našu djecu, ne da ih uništavamo – a zasigurno i na to da im ne dopuštamo uništavati samu sebe.“

Neke razloge protivljenja sažeto je u svojoj reakciji izrazio Paul Russell, direktor antieutanazijske skupine iz Australije, istaknuvši: „To je ubijanje djece. To je k tomu prelazak crte koju se ne smije prijeći. (…) Oni u Belgiji imaju sustave palijativne skrbi koji su među najboljima u Europi, koji se mogu uhvatiti u koštac s bolom i tegobama pri kraju života.“

I brojni komentari u američkim medijima iznijeli su oštre kritike. „U mnogim europskim zemljama ideja o eutanaziji za djecu smatra se moralno odvratnom, što svoj razlog ima dijelom u sjećanju na naciste, koji su pobili tisuće djece za koju su smatrali da su mentalno i fizički oštećena“, primijetio je u svom osvrtu The New York Times.

Američki radikalno-kršćanski medijski mogul Pat Robertson vidi taj zakon kao „simptom šire brutalnosti kakva je, po njegovim riječima, očita u belgijskoj kolonijalnoj prošlosti u Africi. Mučili su one tamo domorodce, odsijecali su im ruke ako nisu proizvodili. Bičevali su ih i udarali im žigove na kožu. Bilo je to strašno“, izjavio je on za U.S. Catholic Broadcast Network.

I u Europi su zaredale oštre kritike. Navedimo samo ocjenu koju je iznio utjecajni njemački konzervativni dnevnik Die Welt: „Belgija je dopustila ubijanje na zahtjev nasmrt bolesne djece i krenula prema etičkom ponoru. Država koja dopušta što takvo jest država koja promašuje“, napisao je.

Pa ipak, mnogi su se Belgijanci premalo zanimali za tu temu, misleći da se ona njih ne tiče. Mnogo više rasprava izazvala je istodobno najava moguće uvedbe novčanog nameta po prijeđenom kilometru na vozače automobila, koja je čak 165.000 Belgijanaca ponukala da potpišu peticiju protiv toga. (U Belgiji svako kućanstvo raspolaže u prosjeku s dva automobila.)

Belgiju se smatra tradicionalno katoličkom zemljom (u kojoj doduše naglo raste broj doseljenih muslimana i njihovih potomaka, ima ih već više od milijuna na ukupno 11 milijuna stanovnika). Za čak 75% građana smatra se da su, po tradiciji, „rimokatolici“. No stvarno stanje mnogo vjernije pokazuje anketa koju je Eurobarometar proveo 2010. Tada je 37% Belgijanaca odgovorilo kako „vjeruju da postoji Bog“, njih 31% kako „vjeruju da postoji neka vrsta duha ili životne sile“, a 27% da ne vjeruju ni u što od toga.

La Libre Belgique, još jedan belgijski mainstream dnevnik, iznio je procjenu da tri četvrtine građana Belgije podupire eutanaziju za neizlječivo bolesne maloljetnike. No objavljivane su i drukčije procjene. Kris Vleugels iz C’axenta, kršćanskog političkog pokreta iz Flandrije, ustvrdio je da je zakon donesen nedemokratski. „RTL i VTM, dvije velike komercijalne tv-mreže, provele su jučer istraživanje. Šezdeset tri posto Valonaca i sedamdeset tri posto Flamanaca ne žele taj zakon. Demokracija?“, rekao je on za australski Christian Today od 17. veljače.

Belgija bi s novim zakonom postala prvom zemljom na svijetu koja načelno dopušta teško bolesnoj maloljetnoj osobi odabrati vlastitu smrt i to zakonski regulira. Tri zemlje Beneluksa, dakle također Nizozemska i Luksemburg, inače su jedine zemlje u Europi čiji zakoni dopuštaju eutanaziju za odrasle. Belgija je lagalizirala eutanaziju za odrasle 2002. Švicarska dopušta liječnicima da pomognu pacijentima umrijeti. Nizozemski zakon već sada dopušta i eutanaziju za djecu stariju od 12 godina, no pod prilično strogim uvjetima. Belgijski parlament ovim posljednjim potezom uklanja sva dobna ograničenja. U godini 2012. zabilježena su, po službenim podatcima, 1432 slučaja eutanazije, što iznosi 2% svih umrlih. U drugim europskim zemljama eutanazija je zabranjena, isto tako u SAD-u, gdje je blaža inačica, „potpomognuto umiranje“, dopuštena u svega pet saveznih država.

Sve u svemu, teško je u ovom trenutku procjenjivati hoće li belgijsko zakonsko rješenje poslužiti kao presedan za druge zemlje, ili će možda čak pojačati otpore prema toj „novoj vrsti barbarstva“, kao za sada iznimno prijepornom i od mnogih s gnušanjem odbacivanom načinu, a i mogućoj novoj fazi „borbe za ljudska (i dječja) prava“.

 

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr
Photo: fah