Kada se vratim u svoju prošlost, sve sam samo ne ponosna na sebe i svoje postupke. Često razmišljam o tome kako bi bilo da sam imala drugačiji život, prožet odgojem u vjeri. Da sam imala tatu koji je brinuo malo više za svoju obitelj kada je bilo vrijeme za to. Da sam imala mamu koja nije stalno bila bolesna. Da nisam živjela sa dedom i bakom koji su bili alkoholičari, pogotovo deda koji je stalno radio probleme. Da nisam morala sa 17, 18 godina gledati kako ti isti deda i baka umiru u agoniji, u našem dnevnom boravku. Da nisam odrasla u lažima – mama mi je često govorila da je normalno u braku varati, jer je nju tata varao stalno. Nikada nije bio doma, uvijek pod izlikom da radi. On je uvijek morao puno raditi. Od tog silnog rada i njegovog izbivanja iz kuće nije bilo previše koristi osim toga što ga nije bilo. I kad bi ga bilo, bilo je teško, svadljivo, ružno… pa sam kao dijete bila sretna da ga nema. Bio je mir. I tišina. Bijeg mi je bila crkva subotom i časna Marinela, iako nisam shvaćala ništa i nisam poimala Isusa kao čistu ljubav, nego kao Boga koji kažnjava ako nisam bila dobra jer tako su me učili doma. Moji su bili i ostali samo vjernici na papiru, ni manje ni više od toga.
Ni manje ni više od toga. Dobar dio svog odrastanja sam mrzila svoje roditelje jer nisam vidjela ništa dobro i to me činilo groznom osobom, toliko groznom da sam i sama činila grozne stvari jer mi je to cijelo vrijeme na vrlo suptilan način bilo na pladnju učenja kao vrlo prihvatljivo ponašanje. Sve dok… me nešto nije promijenilo. Ne sjećam se dana, išlo je malo po malo i još uvijek ide tako ali osjećaj je puno drugačiji jer kako sam već u kolumnama prije spominjala; sada je Isus uz mene – svaki dan, u bilo kojoj situaciji. On me štiti i brani, vraća me na pravi put – on mi je dao doznanja da brak može biti predivan, da me muž može, hoće i želi beskrajno voljeti, cijeniti i poštivati. Isus me naučio da uz molitvu mogu rasti i na meni bliži način – ne mora to uvijek biti molitva. To može biti i pomoć nekome, podrška, ljubav – pogotovo prema osobama koje ne poznajem ili možda prema osobama koje mi nisu toliko drage jer zapravo je najlakše pomoći nekome koga voliš. Ali nekome totalno nepoznatom ili nekome prema kome nemaš jake osjećaje – e za to dobivaš svoju ciglu na nebu. On me naučio da u svakom trenu mogu biti u komunikaciji s Njim. Kako je Sv. Terezija rekla: “I među loncima i poklopcima” i kad usisavam i perem pod i kuham ručak. On je tu i nas dvoje pričamo i sve radimo zajedno. Evo i sad je samnom dok pišem i lagano pijuckam pivo. Čak se i vozimo zajedno na posao. Nekad mi je tak super da kada dođem do garaže odustanem parkirati se, nego napravim još par krugova oko zgrade prije nego uđem u ured jer ne želim da taj osjećaj prestane. E to je moj Bog, moj Isus, moj najbolji prijatelj. Ne želim nikako reći da postoje krive molitve, no ja nikada nisam uspjela izmoliti krunicu jer bi zaspala ili ako bi molila preko dana misli bi mi odlutale daaaaalekooo, predaleko dok prije par godina nisam iskusila Boga pjesmom, kroz psalme (ili čak neke druge pjesme koje me diraju i podsjećaju na život s Njim). Moj auto je moje mjesto molitve, mjesto vesalja, slave… i djeca već znaju kad uđu u auto da se pali pjesma broj 12, zvučnici su skoro na najjače i pjevamo zajedno. Nije nas briga što je bilo taj dan u školi ili vrtiću. Tko je dobio 5 ili 1. Tko je dobio opomenu a tko pohvalu. Nas zanima samo pjesma, molitva koja točno traje do kuće. Najdraže od svega mi je kada čujem svoju djecu dok se tuširaju da pjevaju Bogu, kada spremaju suđe, slažu čarape ili samo onako bezveze – pjevaju Bogu. Da me moje cure podsjete, kada radimo frizure i pletemo pletenice da pustim pjesme i pjevamo iz sveg glasa. Možda danas ne razumiju što pjevaju ali danas sutra će se sjetiti tih pjesama, tih psalama i biti će zahvalni jer će kroz pjesmu imati odgovor na sva životna pitanja, na sve životne situacije i riješavat će ih kroz pjesmu s osmijehom na licu kakav nose danas kada pjevaju.
Kako kaže jedan otpjevani psalam kojeg posebno volim (PS 100) “Uđite s hvalama na vrata Njegova, u dvore njegove s pjesmama; hvalite ga, imu me slavite!” – želim vam svima koji me čitate veseli, razigrani tjedan pun slave Njemu kroz najdivnije pjesme!
